I mjesecima nakon objavljivanja knjiga »Putokazi sreće – Blaženstva i svjedočanstva vjernika«, u zajedničkoj nakladi Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila, izaziva čitateljsku pozornost iznimnim svjedočanstvima o osam blaženstava, kao i njihovim teološkim prikazom. Na tom tragu susreli smo se s članicom uredništva Biserkom Bodulić, koja je na početku razgovora predstavila svoj životni put.
»U svom djetinjstvu i ranoj mladosti živjela sam život kao da Boga nema. Tek kada sam došla na studij u Zagreb primijetila sam da mladi odlaze u crkvu, proučavaju Sveto pismo, mole se, no nisu mi se doimali autentičnima pa sam u svom traganju za srećom nastavila ići vlastitim putom. I naizgled sve je bilo dobro. Vrlo rano ostvarila sam sve svoje mladenačke snove: dobar standard, vlastito poduzeće, divnoga muža punoga ljubavi i razumijevanja za sve moje potrebe, zdravu i visokomotiviranu djecu za svaki životni izazov itd. Ipak, uza sve to sve više sam se osjećala nekako praznom. Sve više kao uloga, funkcija. Negdje na tom putu izgubila sam samu sebe i više se nisam mogla naći. Uslijedio je moj snažan vapaj Bogu: Tko sam ja? Tko sam ja drugima? Tko sam ja tebi, Bože? I kako Sveto pismo kaže: ‘Jadnik vapi i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba.’ Meni se upravo to dogodilo.
Taj moj prvi susret s Gospodinom bio je toliko intiman i dirljiv da mi je cijelo biće gorjelo spoznajom: sama Ljubav ušla je u moj život i obasjala ga svojim svjetlom. Svjetlom koje mi je dalo vidjeti koliko je sama Ljubav čeznula za našim susretom. Ostala sam zadivljena nad tom veličinom poniznosti, strpljivosti, nezamjeranja, ljubaznosti, ljubavi, nenavezanosti na očekivanja, Njegove stalne prignutosti do mojih nogu kako bi odmah pružio ruku ‘jadniku kad zavapi’. Doista ‘jadniku’, jer dao mi je vidjeti vlastitu krhkost, suprotstavljenu Njegovoj snazi. Čovjeku nije moguće po sebi samome (vlastitim snagama) spoznati sebe u istini«, posvjedočila je Biserka Bodulić, priznavši da je uz svakodnevne odlaske na euharistiju postajala sve manje fokusirana na sebe i svoje potrebe, i sve više nastoji biti na blagoslov drugima. »Sve više se mogu gledati u stajalištu indiferentnosti.« Na pitanje koja su je nadahnuća vodila u pisanju i uređivanju knjige »Putokazi sreće – Blaženstva i svjedočanstva vjernika« odgovorila je da je ključan bio susret s voditeljem Maloga tečaja radosnoga kršćanstva (Kursiljo) svećenikom Andrijom Vranom, čija je i sama suradnica, koji je osmislio program duhovnih vježba kroz razmatranje blaženstava, a trajao je punih osam mjeseci.
»Svaki dan velečasni Andrija slao nam je pomno odabrana pitanja na koja je trebalo odgovoriti najprije u dubini vlastite duše, a onda i pismeno. Da bih u tome uspjela, budila sam se dva sata ranije nego inače kako bih se prije posla susrela sa Svetim pismom, razmatrala, pitala i osluškivala koji ću odgovor i(li) poticaj dobiti na konkretno postavljeno pitanje. Tako pripremljena odlazila sam na jutarnju misu i Bogu prikazivala postavljeno pitanje i molila prosvjetljenje, a onda bih tijekom radnoga dana osluškivala događaje u svojoj duši. Navečer bih sve zapisala. Bile su to najintenzivnije ‘zornice’ moga života, ali isto tako i plodovi.
Prije svega u punini iskustva da živim(o) isključivo od primanja, što je pokidalo mnoge moje okovanosti i dalo mi da zakoračim u jednu novu dimenziju slobode – oslobođenosti iz koje se posljedično rodila i jedna drugačija radost i mir koji više nisu ovisili o datostima života, životnim poteškoćama ili nečem trećem. Srce je jednostavno svakoga dana jasno spoznavalo kako se rađa na novi život pa je moglo samo klicati: Blago meni! Ovo ‘buđenje’ dogodilo se i drugima. Koliko smo promijenjeni prvi je uočio glavni urednik knjige prof. dr. Ivan Vajić kojega je Gospodin nadahnuo mišlju da iskustvo toga blaga ne smije ostati zakopano i da ga treba pretočiti u knjigu na korist drugima«, naznačila je članica uredništva, ističući posebnost nesvakidašnje knjige u čijem je nastanku sudjelovalo čak 30 teologa i 73 vjernika laika.
»Glavni je cilj bio probuditi čežnju za susretom s riječju Božjom jer u njoj nam Bog na najizvrsniji način objavljuje nas same. Rasvjetljava nam istinu o nama samima, ali i sam se dopušta spoznavati. Pokazuje nam koliko o našem odnosu s Riječju ovise i naši odnosi s drugim ljudima. O tom susretu ‘visi’ cijeli naš život, ali uvelike i životi ljudi kojima smo okruženi. Nizom jednostavnih vježba i savjeta željeli smo olakšati čitatelju da uđe u stav slušanja riječi Božje. Plodovi takvoga stava, te dublje povezanosti s Riječju, ulaska u prisniji odnos s Bogom, jesu nova radost, dublji mir i ljubav srca«, naglasila je Biserka Bodulić, oduševljena povratnom reakcijom čitatelja o poticajnoj snazi knjige koja ih je »probudila«.
Na upit koliko su svjedočanstva vjernika oplemenila i dala boju knjizi, a koliko je važno bilo i teološkim govorom proučiti blaženstva, članica uredništva naznačila je da se svaki svjedok pred slušateljem potpuno otkrio, ogolio do kraja, progovarajući mu o svojim malenostima, navezanostima, krivudanjima, traženju, padovima, krivim putovima, i upravo takva iskrenost u stanju je dodirnuti dušu jer događa se susret koji ujedinjuje čitatelja i svjedoka te po tom zajedništvu Bog snažno djeluje. »Moguće je biti iskren, otvoren, progovoriti sebi i drugomu o najvećim ‘tajnama’ vlastitoga srca. Zašto? Zbog iskustva da sam voljena takva kakva jesam! Bog ljubi bezuvjetno.
Zato mogu biti to što jesam. Svjedočanstva su veliki dar i milost na mnogo načina. Iz iskustava drugih možemo puno toga naučiti o vlastitom životu, prepoznati sebe u drugom, pronaći se; mogu nam pomoći u sagledavanju da je istina uvijek samo jedna, a mi ljudi često imamo svoj mali ograničeni kut gledanja kojega se ponekad teško odričemo, i tako se vrtimo u krug ne pronalazeći rješenja. Svjedočanstva drugih koji su zakoračili iz svojih okova tako postaju vrlo poticajna«, dodala je sugovornica, napominjući važnost uključivanja vrsnih teologa bibličara koji mogu odgovoriti na potrebe laika da se na vrlo jednostavan i svakomu čovjeku razumljiv način protumače blaženstva s teološkoga aspekta.
Zanimalo nas je i koliko je važno u svakodnevici prepoznavati »putokaze sreće«, pouzdati se u Božju providnost i vodstvo. Biserka Bodulić otkrila je najznačajnije iskustvo susreta s Gospodinom – rasterećenje i radost u spoznaji da zapravo ništa ne mora učiniti. »Dovoljno je samo Bogu reći: ‘Da, želim biti tvoj beskorisni sluga, koristi se mnome po vlastitoj volji’ i nakon toga pustiti Bogu da čini. Tada je rad radost! Gledaš Boga kako se koristi tvojim udovima i čudiš se, diviš se, zahvaljuješ, srce pjeva od radosti gledajući njegovu kreativnost, njegova rješenja za tvoj život koja uvijek nadilaze svaku ljudsku promisao.
Prepuštanje nije lagano. Bez obzira na sva iskustva uvijek otkrijem nešto što iz nekoga razloga još uvijek želim držati pod vlastitim nadzorom. Apsurdno, no krhko sam biće. Potrebita sam prosvjetljenja i Božje snage svakoga dana. Zato susret s riječju Božjom i svesilnom snagom euharistije smatram temeljnim ‘receptom’ na putu priprave srca za život u radosti, sreći, miru, ljubavi, a knjiga ‘Putokazi sreće’ vrhunski je vodič na putu do susreta«, zaključila je članica uredništva, radosna zbog niza plodova i tijekom nastanka i objavljivanjem hvalevrijedne knjige.