Robertu »Bobbyju« Shafranu bilo je devetnaest godina kada je došao na kampus sveučilišta na prvi dan akademske godine 1980./81. i bio je prilično nervozan i zabrinut, kako to obično biva sa svim brucošima: pitao se kako će se uklopiti u novu sredinu i hoće li biti prihvaćen. Međutim, dok je prolazio kampusom mnogi su mu prilazili i radosno ga pozdravljali. Neke su ga djevojke zagrlile, neke i poljubile, a svi su, činilo se, bili sretni što se vratio na sveučilište i što ga opet vide. Opet? Ali Bobby tu nikad nije bio i nije mu bilo jasno zašto ga svi zovu Eddy!? Njegov cimer također je isprva bio iznenađen što ga »opet« vidi, ali kada je saznao Bobbyjev datum rođenja, jedini logičan zaključak bio je to da Bobby nije Eddyijev dvojnik nego brat blizanac. Bobby je od cimera doznao da je Eddy sada već bivši student koji je na kraju protekle akademske godine odlučio preseliti se na drugo sveučilište, ali ključno je bilo to da je imao njegov broj telefona pa su se uskoro našli. Priča, naravno, uskoro dolazi u medije i tada postaje još nevjerojatnija: ubrzo se javlja i treći brat, David, koji je vidio Eddyjeve i Bobbyjeve slike u novinama i shvatio da su to njegova braća i da su oni, zapravo, trojke.
I David i Bobby i Eddy znali su da su posvojeni, ali nisu znali jedan za drugoga niti su to znale obitelji koje su ih posvojile. Trojica braće uskoro postaju medijska senzacija i pojavljuju se u mnoštvu televizijskih i radijskih emisija. Priča je gotovo nestvarna, doslovno nevjerojatna, ali istinita, u što su se mogli uvjeriti svi koji su bili pred malim ekranima i vidjeli identične trojke kako u studiju sjede jedan pokraj drugoga i nabrajaju sve stvari koje su im bile zajedničke unatoč tomu što su do devetnaeste godine odrastali u različitim obiteljima i nisu znali jedni za druge: bavili su se hrvanjem, puše istu marku cigareta, imaju isti ukus što se tiče odijevanja, pića, pa i djevojaka! Trojke su iskoristile medijsku pozornost i besplatnu promidžbu za otvaranje zajedničkoga restorana, koji im je u prvoj godini poslovanja donio dobit veću od milijun dolara. Cijela priča s »identičnim strancima« izgledala je gotovo prelijepa da bi bila istinita, a, na žalost, i bilo je tako jer nije bilo baš sve tako divno i krasno kako su to mediji prikazivali: sva trojica imala su psihičke poteškoće, ali najteže se s njima nosio David koji je, čini se, patio od bipolarnoga poremećaja, a u stanju depresije počinio je samoubojstvo.
Dokumentarni film »Tri identična stranca« (»Three Identical Strangers«) američkoga redatelja Tima Wardlea iz 2018. godine govori među ostalim i o mogućim uzrocima psihičkih problema s kojima su se borila sva trojica braće: Edward Galland, David Kellman i Robert Shafran. S jedne strane doživjeli su veliku i neočekivanu radost kada su se ponovno sreli, a s druge, medijima nevidljive strane, patili su od trauma koje su barem djelomično bile uzrokovane njihovim razdvajanjem nakon rođenja. O toj mračnoj strani, namjernom razdvajanju blizanaca i uskraćivanje podataka o tome, prvi put je pisao Lawrence Wright u magazinu »The New Yorker« 1995. godine nakon vrlo temeljitoga istraživanja tijekom kojega je otkrio zastrašujuće podatke o suradnji agencija za posvajanje i znanstvenika koji su radili istraživanja nad posvojenim blizancima i trojkama. Naime, Wright je otkrio da je agencija za posvajanje koja je pronašla posvojitelje i za Eddyja, Davida i Bobbyja od pedesetih surađivala s dr. Peterom Neubauerom, poznatim i cijenjenim psihijatrom i profesorom kojega su smatrali jednim od utemeljitelja dječje psihijatrije, a radio je i na psihijatrijskom institutu Sveučilišta u New Yorku.
Agencija za posvajanje po naputcima dr. Neubauera trojicu je braće dala na posvajanje u tri različite obitelji koje su pripadale različitim socijalnim klasama: radničkoj, srednjoj i višoj klasi. Kasnije su ih jednom godišnje posjećivali i testirali, s ciljem da u konačnici riješe dilemu »urođenost vs. odgoj«: jesu li za ponašanje ljudi važniji geni ili okolina? Neki od suradnika dr. Neubauera priznali su pred kamerom da u to vrijeme, tijekom druge polovice prošloga stoljeća, dok su sudjelovali u istraživanju, nisu smatrali da čini bilo što nemoralno, ali sada ipak vide da to nije bilo ispravno i da nije bilo u redu prešutjeti informaciju o blizancima i trojkama njima i njihovim posvojiteljima. Vjerojatno je to pred kraj života shvatio i dr. Neubauer koji nikada nije objavio rezultate svojih istraživanja, a sve prikupljene podatke i dokumente povjerio je zapečaćene na čuvanje knjižnici Sveučilišta Yale s napomenom da se ne smije otvarati do 2065. godine, do kada će najvjerojatnije umrijeti svi oni koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u tom istraživanju.
Onima koji su skloni hvaliti »stara dobra vremena« i sablažnjavati se nad »trulim Zapadom« i općenito dekadencijom današnjega vremena taj dokumentarac mogao bi koristiti kao podsjetnik da nije baš sve u prošlosti bilo bolje. Mnoge nemoralne prakse koje su u prošlosti prolazile »ispod radara« ili jednostavno nisu ljudima bile toliko čudne i neprihvatljive danas se rjeđe događaju zahvaljujući razvoju svijesti o ljudskim pravima i učinkovitijemu sustavu kontrole. Važnu i nezamjenjivu ulogu u razotkrivanju nemoralnih praksa u znanstvenim istraživanjima imaju i istraživački novinari uz pomoć kojih, prije ili kasnije, stvari ipak iziđu na vidjelo. Pitanje je samo hoće li istraživačko novinarstvo preživjeti srozavanje profesionalnih standarda općenito u medijima (jer čini se da je zarada neusporedivo važnija od istinitoga izvještavanja) i fizičku eliminaciju rijetkih odvažnih novinara koji se usude kritički pisati i govoriti protiv vlastodržaca u bivšim i sadašnjim komunističkim državama kao što su Rusija i Kina. Na žalost, čini se da je ponekad i Hrvatska u tom srozavanju profesionalnih standarda i sudskih progona novinara bliža Rusiji i Kini nego razvijenim zapadnim državama koje razumiju što znači »četvrti stup vlasti«.
