U hrvatskoj filozofiji novoskolastičkoga smjera, koji je tijekom prve polovice 20. stoljeća autorima veoma plodan (Josip Stadler, Antun Bauer, Fran Barac, Stjepan Zimmermann, Urban Talija, Ante Alfirević, Stjepan Bakšić, Franjo Šanc, Karlo Balić, Hijacint Bošković, Đuro Gračanin, Karlo Grimm, Vilim Keilbach i dr.), neizostavno je i ime Karla Eterovića.
Rođen je u Pučišćima na Braču 26. listopada 1874. Krsno ime bilo mu je Santo Juraj. Nakon pučke škole u rodnom mjestu upisao je privatnu gimnaziju, a 1888. ušao je u sinjsko franjevačko sjemenište. Nakon novicijata na Visovcu polazio je od 1892. studij bogoslovije u Šibeniku, zatim u Makarskoj te naposljetku u Ljubljani, gdje je diplomirao 1897. i bio zaređen. Nakon toga nastavio je studij filozofije na Katoličkom institutu u Parizu, kamo će nakon Prvoga svjetskoga rata poći Ivan Merz, Đuro Gračanin i drugi, a uz to je studirao organsku kemiju i eksperimentalnu fiziku. No već 1898. morao je prekinuti studij kako bi se vratio na makarsku bogosloviju predavati moralku, katehetiku i pedagogiju. Godine 1900. ponovno je bio u Parizu, gdje je doktorirao 1901. radnjom o Dunsu Scotu. Povratkom u Hrvatsku predavao je filozofiju u Šibeniku, a od 1910. do 1913. obnašao je dužnost provincijala Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Godine 1920. imenovan je direktorom sinjske franjevačke gimnazije, sve do 1928., a ujedno je bio profesor filozofije. Godine 1931. u Makarskoj je bio na službi gvardijana, do 1934., i lektora teologije. Bio je zbog svojega ugleda 1919. s don Franom Bulićem, Vickom Fulgosijem i Josipom Carićem izabran za izaslanika dalmatinskoga svećenstva na mirovnoj konferenciji u Parizu. Umro je 4. studenoga 1935. u Makarskoj.
Razne članke objavljivao je u periodicima zadarskoj »Croatiji«, »Gospi Sinjskoj«, »Hrvatskoj straži«, splitskom »Jadranu«, »Katoličkom listu«, »Novoj reviji«, »Novom dobu«, »Franjevačkom glasniku«, »Serafinskom perivoju« i »Našoj misli«. Filozofski članci posvećeni su modernizmu, neoskolastici, sofistima, filozofima Rogeru Baconu i Voltaireu te recenziji filozofijskih časopisa, a pisao je i o franjevačkoj duhovnosti i kulturi, odnosu Crkve i kulture, samostanskim arhivima, školstvu, hipnozi, obrađivao je razne književnopovijesne i historiografske članke i prikaze, pisao je o trčanju Alke, dao je više prikaza života i rada svoje franjevačke subraće (Mihovil Pavlinović, Stjepan Zlatović i dr.).
Veći broj članaka posvetio je fra Andriji Kačiću Miošiću i fra Filipu Grabovcu, a o njima je pisao i knjige. U knjizi »Fra Andrija Kačić Miošić na temelju novih istraživanja« iz 1922. objavio je dva njegova do sada poznata pisma, prvo koje je Kačić u mlađim godinama pisao na talijanskom jeziku, a drugo u starijim godinama bosančicom fra Luki Vladimiroviću na hrvatskom jeziku. Radeći na knjizi »Fra Filip Grabovac buditelj i mučenik narodne misli u prvoj polovici XVIII. vij.« (1927.), pokušao je naći pouzdan podatak o njegovu rođenju pregledavajući sve važne arhive u Hrvatskoj i u Mletcima. Držao je da je rođen 1697. ili početkom 1698. u Podosoju pokraj Vrlike. Janko Oberški u svom prikazu kaže: »Ova biografija imade veliku vrijednost za kulturnu povijest naše narodne literature i rad oko buđenja narodne svijesti, tim više što je napisana na prvim vrelima. Ujedno nam o mnogočem osvjetljuje kulturne, političke i društvene prilike iz 18. vijeka u Dalmaciji, pa zato je pisac nemalo zadužio javnost ovim svojim djelom.«
Među znalcima Kačićeva i Grabovčeva života i rada te dvije monografije, iako nevelike, i danas se drže ponajvažnijim prinosima poznavanju dvojice franjevačkih književnih velikana, na koja se redovito pozivaju svi istraživači. Može se reći da im je Eterović podignuo svojevrstan književnopovijesni spomenik te ih uzvisio na mjesto u nacionalnoj kulturi što im po svemu pripada – kao hrvatskim nacionalnim preporoditeljima, osobito kada je riječ o Grabovcu.
Izdao je i knjige »Škola bez Boga ili škola s Bogom?« 1909., »Franjo Asiški svetac Euharistije« 1911., »Sloboda nastave i državni monopol škola« 1921. te »Franjevačka Provincija Presv. Otkupitelja« 1929. Pripadao je naraštaju tada mlađih svećenika koji su se okupljali oko Mahnićeve »Hrvatske straže« (Fran Binički, Ante Alfirević, Nedeljko Subotić i dr.), prvoga našega filozofijskoga časopisa. Živo je pritom pratio rad mlade katoličke inteligencije, o čemu je 1917. u »Hrvatskoj straži« objavio opširnu pobudnicu »Pismo kat. hrvatskoj omladini. I. Hoćemo li uspjeti?«.
Široka kulturnoga i znanstvenoga interesa, ostavio je Karlo Eterović djelo što će biti nezaobilazno svima koji se bave poviješću hrvatske filozofije i hrvatske književnosti 18. stoljeća.
