Starozavjetno čitanje pripada dijelu Knjige Sirahove koji se bavi svime što narušava društvene odnose. Tako najprije govori o nepravdi u trgovini, a onda i o pokvarenosti govora. Prema tom odlomku čovjekov govor najbolji je kriterij po kojem se može prepoznati kakav je tko čovjek. Sveti pisac služi se trima slikama kako bi dočarao narav čovjekova govora.
Govor je najprije uspoređen sa sitom, a čovjekovi nedostatci s mekinjama koje ostaju prilikom čišćenja žita. U sljedećoj slici čovjek je uspoređen s nepečenim glinenim posudama o čijoj kvaliteti ovisi hoće li u peći ostati cijele i ispravna oblika. Tako i govor, poput peći, iskušava čovjekovu kvalitetu i stavlja je na vidjelo. Treća slika donosi pred čitatelja usporedbu između čovjeka i voćke. Plod voćke uspoređen je s riječima, pa kao što plod ovisi o obradi voćke kroz godinu, tako i riječi ovise o osjećajima koji su u čovjeku. Slijedom tih slika govor može otkriti čovjekove nedostatke, njegovu kvalitetu ili osobni integritet te njegove osjećaje. Stoga pisac poziva čitatelja na oprez prilikom donošenja suda o nekoj osobi. Potrebno je najprije čuti kako i što govori te dobro prosuditi njezine riječi. S druge strane, čovjek i sam treba biti svjestan da svojim govorom odaje vlastite nedostatke, dokazuje svoj osobni integritet i pokazuje osjećaje. Ako želi doći do boljih plodova, to jest do boljega govora, treba poraditi na sebi.
Evanđeoski odlomak pripada i dalje Isusovu govoru koji je započeo s četiri »blago vama« i četiri »jao vama«, a u središtu ima poziv kršćanima da budu milosrdni kao što je Otac milosrdan. Materijal koji Luka ovdje donosi zajednički je i Matejevu evanđelju pa je dobro usporediti kako se ta dvojica evanđelista koriste istim materijalom koji je predajom do njih došao. Zanimljivo je da se prva prispodoba u tom odlomku nalazi samo u Lukinu evanđelju. Govor o slijepcima i o učenicima govor je protiv vođa koji zavode narod. U kontekstu Lukina evanđelja riječ je o onima koji nisu spremni na milosrđe. Učitelj koji ne poziva na ljubav prema neprijateljima, o kojoj je Isus neposredno prije toga govorio, ostavlja svoje učenike u njihovu sljepilu. Učitelj pritom, u židovskoj tradiciji, ne poučava samo riječima, nego cijelim svojim životom. Sljedeći redci, koji se bave trunom i brvnom u oku, vrlo su slični odgovarajućem tekstu u Matejevu evanđelju. Luka se ograničava time da uljepša svoj grčki izričaj i ukloni iz njega nepotrebne semitizme. Slične izreke bile su poznate i u židovskom i u grčko-rimskom svijetu toga doba, no u Isusovim je riječima osobito naglašena disproporcija između truna i brvna. Isus upućuje jasnu kritiku onima koji nemaju dovoljno iskrenosti prema sebi samima te ne vide vlastite propuste i grijehe koji su znatno veći od onih koje uočavaju i kritiziraju kod drugih. Naposljetku to je osuda licemjerja koje će Isus kasnije u evanđelju osuditi kod farizeja. Govor o stablu i plodu također je sličan inačici koja se može naći u Matejevu evanđelju gdje su te riječi uperene protiv lažnih proroka. Svrha je stabla da donosi plod, pa se onda i kvaliteta stabla prosuđuje po plodu. Tako i dobra osoba čini dobra djela, a loša osoba zla. U kontekstu Lukina govora o milosrđu i ljubavi prema neprijateljima te su riječi poziv vjerniku da radi na svojoj nutarnjoj dobroti pa će onda i dobra djela prema svima, bez razlike, biti prirodan plod. Isus naglašava nutarnju dobrotu koja će dovesti do istinski dobrih djela i dobra ponašanja, za razliku od izvanjskoga privida licemjera.
Govoreći o uskrsnuću, pa i o uskrsnuću tijela, apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima promatra pobjedu nad smrću. Pritom navodi riječi proroka Izaije koje se nalaze unutar odlomka koji navješćuje pobjednu svečanost mesijanskih dana. Nakon toga navodi i riječi proroka Hošee, gdje Bog govori o svom narodu: »Ja ću ih izbaviti od vlasti podzemlja, od smrti ću ih spasiti! Gdje je tvoja kuga, o smrti, gdje pomor tvoj, podzemlje?« Apostol, preuzimajući te riječi u onom obliku u kojem se nalaze u grčkom prijevodu Staroga zavjeta, kao da izaziva smrt koja je Kristovim uskrsnućem toliko oslabjela da mu ništa ne može. Kad razmišlja o izvorima snage koju smrt ima, Pavao se vraća na svoju temu Zakona, o čemu je ovako pisao u Poslanici Rimljanima: »Ta Zakon rađa gnjev; gdje pak nema Zakona, nema ni prekršaja«, ili: »Doista, dok bijasmo u tijelu, grješne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove.« Za Pavla nasuprot života po Zakonu stoji život po Duhu. Stoga je, nakon Kristova uskrsnuća, Duh taj koji oslobađa od smrti i daruje život. U izvoru je te pobjede Bog Otac. Poučeni o Kristovu uskrsnuću i o uskrsnuću svoga tijela, te o pobjedi nad smrću, kršćani su pozvani da ustrajno čine »djelo Gospodnje«. Kasnije će u toj poslanici Pavao reći da Timotej »radi djelo Gospodnje«, a to je djelo navještaja evanđelja i djelo služenja Crkvi. Takav trud nalazi svoj plod, ali »u Gospodinu«. Taj dodatak može se shvatiti na dva načina. Može značiti da Gospodin daje plod ili pak da plod možda sada nije vidljiv, ali će biti vidljiv u Gospodinu. Oba su tumačenja dobra.
