Prvo čitanje sadrži dijelove Prve pjesme o Sluzi patniku iz drugoga dijela Knjige proroka Izaije. Taj Sluga ima poslanje da »donosi pravo narodima« i u tome je postojan dok do kraja ne izvrši zadaću. Usto, njegovo je djelovanje pod znakom Božjega Duha te on nadilazi ostale proroke jer sâm uvodi narod u Savez, a pucima daje svjetlost. Prorok naglašava bliskost koja postoji između Boga i njegova Sluge. Sluga je njegov »izabranik« i njegov »miljenik«. To izabranje praćeno je izlijevanjem Duha. Za razliku od ostalih Duhom pomazanih sudaca i vladara, on se ne će ponašati kao ratnik i vojskovođa, ne će vikati niti provoditi nasilje. Njegova će vlast biti, dakle, obilježena blagošću i krotkošću, a pritom on ne će posustajati. Uspostava njegove pravde sigurna je i dogodit će se posvuda, pa i na »otocima« koji predstavljaju daleke zemlje zapada. Bog ga uzima »čvrsto za ruku«. Odatle sva sigurnost tomu Sluzi i upravo po tom svom bliskom odnosu s Bogom on može biti uzor kako izraelskomu narodu tako i svim narodima pogana. Još i više, on je izraelskomu narodu postavljen kao »Savez«, a to znači kao znak novoga saveza između Boga i njegova naroda. Po Sluzi će doći i pravda, ali i sveopće oslobođenje. Njegov pojavak naznačit će završetak tame i dolazak novoga svjetla. Pritom, sva je inicijativa kod Boga. On odlučuje poslati svoga »miljenika«, on mu daje svoga Duha, on mu daje i poslanje da uspostavi pravdu, da provede oslobođenje i da bude Savez svemu čovječanstvu. Po njemu će svi ljudi moći imati Boga za saveznika.
Evanđelist Matej jedini među evanđelistima, u prizoru Isusova krštenja, donosi uvodni razgovor Ivana Krstitelja i Isusa u kojemu Ivan priznaje Isusovu premoć. Isus unatoč tomu želi biti kršten da bi se »ispunila sva pravednost«. Ivanovo krštenje, naime, bilo je priznavanje grijeha, kao svojevrstan pokajnički čin. Isus nije imao grijeha pa mu takav čin nije bio potreban, ali on želi ispuniti pravednost. Evanđelist Matej vjerojatno time misli na novu pravednost koja postaje ulaznica ljudima za kraljevstvo nebesko. Kasnije će donijeti Isusove riječi: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Tako Isus prima krštenje, a dok je izlazio iz vode, »otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj«. Otvorena nebesa simbol su nestanka pregrade između Boga i ljudi, a Duh koji silazi poput goluba podsjeća na Duha koji je lebdio nad vodama prvoga stvaranja, ali i na onu golubicu koja Noi naviješta prestanak potopa i ostvarenje Božjega obećanja o prestanku srdžbe. Tako se u Isusu sada počinje događati novo stvaranje, a Bog ponovno spašava čovjeka i daruje mu pomirenje. Isus je pomazan Duhom Svetim poput starozavjetnih kraljeva i proroka i kao iščekivani Mesija – Pomazanik. Prizor je zaključen riječima glasa s neba, koji je očito glas Otčev: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mu mi sva milina!« Time sâm Otac označava Isusa kao svoga Sina, ali i kao ostvarenje proroštva o Sluzi Gospodnjem iz proroka Izaije. Grčka riječ »pais« koja je ovdje upotrijebljena u značenju »sin« u grčkoj inačici toga starozavjetnoga teksta označava slugu. Tako je jednom riječju izrečeno da je Isus Sin Božji, ali i ostvarenje starozavjetnoga proroštva. Bog je vjeran obećanju, ostvaruje proroštvo, ali na nov, neočekivan i veličanstven način. Ovdje je prisutan novi »miljenik« Božji, novi Božji »izabranik«, koji sve mijenja i čovjeku otvara nebesa.
Odlomak iz Djela apostolskih sadrži dio Petrova govora u kojem je Isus prikazan kao onaj koji je prvi primio pomazanje Duhom Svetim te je tom božanskom snagom »prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao«. Ustati zajedno s Kristom znači i prihvatiti ulogu Sluge iz proroka Izaije. Kod njega je jasno: Božja pravda ne prelama štap nad grješnikom. Čak i u posve bezizlaznoj situaciji, čak i ako je čovjek zgažen, Bog želi nešto s njime započeti. No tu je i zadaća koja se pred vjernicima otvara: uspravljati što je slomljeno, raspirivati što tek tinja. Tiho, krotko i ponizno vjernici su pozvani izvršavati tu svoju zadaću, umjesto da vlastitom bukom daju povoda da se o njima govori, dok je među njima sve tiši Onaj koji ih okuplja. Treba otvoriti pristup njemu koji je, kako kažu Djela apostolska, »prošao svijetom čineći dobro«.
Prolaziti svijetom čineći dobro znači živjeti svoj život pružajući socijalnu pomoć, omogućavajući mladima da doista slobodno izaberu životni poziv te da osnuju obitelj, za što im je potreban posao, stan i pomoć države u odgoju djece. Postavlja se i pitanje kako je uobličen odgoj danas i tko zapravo odgaja djecu? Kršćani su pozvani čuvati dobar glas svake ljudske osobe, odbijajući ogovaranje i klevetanje, pa i u medijima. Treba poštovati svakoga, pa i onoga koji misli drugačije. Doista, toliko je prostora u današnjem svijetu koji vjernicima omogućava da poput Isusa čine dobro. Moglo bi se činiti da je to prezahtjevno i da netko tomu nije dorastao, međutim, preporođeni krštenjem i osnaženi Božjim Duhom, kršćani su za to osposobljeni i imaju za saveznika samoga Boga. Nitko pritom nema izlike. Valja se truditi oko veće pravednosti. Treba pomoći svojemu društvu. To znači »prolaziti svijetom čineći dobro«. To znači živjeti u svijetu u kojem je Krist svojim pojavkom otvorio nebesa.
