Na istoku Hrvatske, u Osječko-baranjskoj županiji tijekom Domovinskoga rata zabilježena su masovna teška stradanja ljudi i imovine. U toj županiji upravo je njezina geopolitička specifičnost, a to je granična crta sa susjednom agresorskom državom i selima u kojima je živjelo stanovništvo srpske nacionalne manjine, otežavala obranu te omogućavala stradanja, posebno civilnoga stanovništva. Ni danas, 24 godine nakon završetka rata, točan broj stradalnika nije poznat.
Među ranjenim je civilima u Domovinskom ratu i Ružica Bisaha, predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Osječko-baranjske županije. Prisjećajući se svojega ranjavanja, navodi: »Ranjena sam u svojoj kući 14. rujna 1991. u zatišju, kada se u prijepodnevnim satima nije pucalo. Pošla sam u kuću po hranu jer sam u podrumu imala susjede i rodbinu koji nisu imali podrume u svojim kućama pa su bili kod mene u skloništu. Kada sam bila na povratku kroz hodnik, granata je udarila u parkirani auto. Ja sam bila kod prednjega dijela auta, a granata je udarila u stražnji dio, tako da je auto zaustavio veće raspršivanje višecijevne granate. Palo je još u užem krugu šest, sedam takvih granata. Pucalo se s poligona ‘C’ u blizini toga dijela naselja. Bilo je oko 12 sati, hitna je pomoć već bila u blizini i jako brzo me pokupila. Ranjena sam u obje noge, podlakticu, kralježnicu i kraj bubrega. Operirana sam u KBC-u Osijek. Operacija je trajala oko pet sati. Bila sam u kolicima, ali kako je bilo nemoguće u tom ratnom stanju liječiti se adekvatno, a imala sam mogućnost liječiti se dalje u Njemačkoj, gdje mi je živjela majka, rodbina me odvezla k njoj te sam u Njemačkoj imala još jednu tešku operaciju«, navodi Ružica Bisaha.
Prema navodima Ružice Bisahe, dio stradalih civila u županiji nije evidentiran, a najviše podataka dobiveno je iz KBC-a Osijek koji je u to vrijeme bio najveći centar u istočnom dijelu Hrvatske u kojem su zbrinjavani ranjenici. »U Osječko-baranjskoj županiji, uzevši u obzir sva prigradska naselja koja su bila prva crta obrane i jako teško razorena, a to su Antunovac, Čepin, Tenja, Laslovo, Ernestinovo, Sarvaš, Erdut, Aljmaš i drugi, jako puno ima poginulih i ranjenih civila, ali prave statistike nažalost nema. U udruzi imamo popis iz KBC-a Osijek, evidenciju od 2. svibnja 1991. do 20. ožujka 1995. u kojoj je navedeno da je u osječku bolnicu tada primljena 1851 osoba, od kojih su 404 preminule. Podatak nije točan jer puno naših članova nije evidentirano, a ležalo je u to vrijeme u bolnici«, navodi Ružica Bisaha.
Posebna su kategorija civilnih stradalnika ubijena i ranjena djeca, od kojih su neka izgubila i cijele obitelji. Podatke o ranjenoj djeci u Domovinskom ratu koja su liječena u osječkoj bolnici od 1991. do 1995. iznijeli su Ivan Miškulin, Želimir Orkić i Maja Miškulin na znanstvenom skupu u organizaciji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Osijeku, a koji su objavljeni u zborniku radova »Domovinski rat, njegove gospodarske, demografske i socijalne posljedice i perspektive na području hrvatskoga istoka«, knjiga 51, 2016. godine.
Autori su analizirali medicinsku dokumentaciju djece u dobi do 17 godina iz arhivske građe Klinike za kirurgiju osječke bolnice od 1991. do 1995. godine. U toj su bolnici tijekom rata obrađena i/ili zbrinuta ukupno 5694 ranjenika. Od 140 evidentirane djece koja su zbrinjavana u osječkoj bolnici 28 ih je smrtno stradalo, a 112 ambulantno ili bolnički zbrinjavano. U radu je među ostalim navedeno: »Dob ranjenih i smrtno stradalih kretala se u rasponu od 2 do 17 godina. Prema spolu među svim je ranjenim i smrtno stradalim bilo 32,1 % djevojčica i 67,9 % dječaka.
Od sve smrtno stradale djece 27 su bili civili, a jedno je dijete bilo maloljetni hrvatski branitelj. Slijedom analize smrtno stradale djece prema načinu ranjavanja odnosno prema vrsti ozljede utvrđeno je da je 50 % (14/28) smrtno stradale djece letalno završilo uslijed ustrijelne ozljede, nakon čega su po brojnosti slijedile eksplozivne ozljede (35,7 %; 10/28).« Najveća učestalost stradanja djece, navode autori, bila je od kolovoza 1991. godine do kolovoza 1992. godine, pri čemu je najveći broj ranjene i poginule djece bio u listopadu 1991. godine (34 djece, od čega ih je petero smrtno stradalo).
Nadalje autori navode: »Prema dostupnim podatcima o svim poginulima u Domovinskom ratu na području istočne Hrvatske prema dobnim skupinama utvrđeno je da je u dobi do 17 godina poginulo ukupno 77 djece.« Najviše djece u istočnoj Hrvatskoj poginulo je u Osijeku (36 %). Prvo poginulo dijete, ali i prva civilna žrtva rata u Osijeku dvanaestogodišnja je Ivana Vujić koja je trebala krenuti u sedmi razred. Bilo je to 3. rujna 1991. kada je u stan obitelji Vujić pala granata i usmrtila Ivanu, a teško ranila otca i majku, koja je od tih posljedica ostala nepokretna. Toga je dana, iako je bilo na snazi primirje, s položaja agresora u Staroj Tenji i Bijelom Brdu, kao i artiljerije s poligona »C«, Osijek cijeli dan gađan iz tenkova, minobacača i dvaju vojnih zrakoplova. U napadu je samo toga dana ubijeno 14, a ranjeno 18 osoba.
Silvija Kovačec, Osijek, rođ. 19. 3. 1976., poginula 2. 10. 1991. god.
Josipa Brekalo, Čepin, rođ. 3. 8. 1974., poginula 1991. god.
Ivana Vujić, Osijek, rođ. 27. 6. 1978., poginula 3. 9. 1991. god.
Larisa Rickert, Belišće, rođ. 29. 12. 1983., poginula 5. 3. 1992. god.
Biljana Vrbanić, Osijek, 17 god., poginula 2. 10. 1991. god.
Gordana Vrbanić, Osijek, 16 god., poginula 2. 10. 1991. god.
Renato Lazar, Osijek, rođ. 17. 12. 1974., poginuo 8. 4. 1992. god.
Dragan Cvetković, Bizovac, rođ. 12. 4. 1980., poginuo 1991. god.
Sigurno je da su posljedice rata i ranjavanja ostavile trag na mlade ljude čije je djetinjstvo naprasno prekinuto. U radu »Djeca u ratu, poslije rata i danas« objavljenom u zborniku autorica Dina Marković navodi: »Tih ratnih godina sveukupnoj nastradaloj djeci na hrvatskom istoku oduzete su i godine života, mnogima su poubijani roditelji, a najviše je djeci bila oduzeta ‘osobnost’, što znači daljnji odgoj djece u obitelji i izvan nje u odgojno-obrazovnim ustanovama – vrtićima i školama. Odgoj je postao problem budući da je pomoć bila potrebna i roditeljima.« Nadalje autorica je opisala slučaj učenice S. P. kojoj je bila razrednica i koja je opisala sjećanje na svoje ranjavanje: »Svi su skočili oko mene, a ja sam ih promatrala kroz maglu i pomislila: ‘Bože, što je ovim ljudima?’ Jedino što sam vidjela bila je krv, svuda po meni i oko mene. ‘Bože, pa ja sam dobila krivu ulogu u nekom užasnom filmu. Uskoro je jutro i možda je ovo samo bio san…’ I onda mrak, i više ne znam što je bilo.«
Sve te traume ranjena djeca, danas odrasli ljudi, nose kroz svoj život, no dodatno ih traumatizira nepoštivanje civilne žrtve rata te nesankcioniranje krivaca. »Nitko za zločine ne odgovara. Nakon toliko godina koje su prošle vjerojatno i ne će, a to je ono što dodatno donosi gorčinu«, ističe Ružica Bisaha. Vezano uz to, osvrće se na poziv državnoga odvjetništva: »Ima nekoliko ljudi koji su pozvani na dostavu podataka na Županijski sud u Osijeku još u prosincu 2006., ali ne svi. Ja sam pozvana i donijela sam liječničku dokumentaciju. Na sudu su nas pitali koliko bi novčano iznosila naša invalidnost. ‘Gubitak poginule osobe ili ranjeno tijelo nema cijenu!’ – tako sam odgovorila. Kada sam tražila zapisnik, nisam ga dobila da bih ga pročitala, odgovor je bio da on ostaje u sudu, a ne sjećam se jesam li ga dobila samo potpisati.«
U osvrtu na civilne žrtve rata i sadašnje probleme predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Osječko-baranjske županije navodi: »Najviše od svega muči ih nepravda i osjećaj da su građani drugoga reda, da im nitko ne priznaje žrtvu. Pa da smo svi otišli, tko bi ostao! Na primjer, ja sam mogla otići živjeti i raditi u Njemačkoj jer tamo mi je živjela majka koja je u svojem domu smjestila puno izbjeglih. Ali ja sam željela ostati u Hrvatskoj. U Osijeku se živjelo i radilo unatoč nemogućim uvjetima i granatiranju. Imali smo radnu obvezu i ostali smo tu ‘u dobru i zlu’. A najviše boli skrhane i ranjene roditelje ubijene djece koji su i sami veoma narušena zdravlja i u neimaštini, a kao roditelji poginuloga djeteta civila nemaju ni za svijeću.«