Iako je najavljen još za Božić 2017. godine, biblijski biser – »kajkavski« Novi zavjet Ivana Ruperta Gusića – krajem veljače ugledao je svjetlo dana, a u tom velikom pothvatu u kojem je transkribiran rukopis iz dviju knjiga s početka 19. stoljeća snage su udružili Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Hrvatsko biblijsko društvo i Matica hrvatska kao nakladnici. I dok je rukopis sadržavao 521 stranicu s po 40 redaka teksta, sada objavljeno Sveto pismo Novoga zavjeta ima 725 stranica, a jedan od urednika i inicijatora objave toga književnoga pothvata jest i umirovljeni profesor dr. Alojzije Jembrih.
On je govorio o Ivanu Rupertu Gusiću kao prevoditelju prvoga cjelovitoga Novoga zavjeta ili Novoga zakona s latinskoga na kajkavski hrvatski književni jezik, kao i o važnosti toga djela. »Taj je prijevod dragocjen za poznavanje prijevoda Biblije na narodni jezik, a poželjno je štivo za jezikoslovce i dragocjen materijal za hrvatsku biblicistiku te konačno čitatelji će moći taj prijevod čitati jer ono što je u rukopisu u fondu bilo koje knjižnice ili arhiva teško je mnogima dostupno i kao da ne postoji. Ovim izdanjem želimo pokazati kako je u Zagrebačkoj biskupiji u doba Maksimilijana Vrhovca bilo sazrelo vrijeme da vjernici dobiju u ruke Bibliju – Novi zavjet na svom razumljivom književnom kajkavskom jeziku. No tadašnje prilike nisu išle na ruku da taj Novi zavjet bude objavljen za vrijeme zagrebačkoga biskupa Vrhovca, kojemu je Gusić posvetio svoj prijevod. Ovim objavljivanjem odužujemo se prevoditelju Gusiću i biskupu Vrhovcu kao generacija 21. stoljeća, u kojem je kajkavski jezik uvršten u međunarodni registar priznatih povijesnih književnih jezika bez obzira što hrvatski lingvisti još uvijek to ne žele prihvatiti, misleći da je tim činom narušen današnji hrvatski standardni jezični kanon. Svakako takvi nisu u pravu jer povijesne činjenice govore da je postojao i funkcionirao na sjeverozapadu Hrvatske kajkavski književni jezik kroz tri i pol stoljeća«, objasnio je dr. Jembrih.
Ideja da se najprevođenija knjiga na svijetu prevede i na hrvatski kajkavski jezik potekla je u prvoj polovici 19. stoljeća od zagrebačkoga biskupa Vrhovca, koji je za taj posao potaknuo nekoliko svećenika iz biskupije, a taj je prevoditeljski pothvat sve do ovih dana ostao u rukopisu i nalazi se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu.
Dr. Jembrih je napomenuo da su postojale nejasnoće oko autorstva prijevoda Novoga zavjeta na kajkavski jezik te se u dosadašnjoj kroatistici i slavistici ustalilo mišljenje da je autor spomenutoga prijevoda zagrebački kanonik Stjepan Korolija, a znalo se spominjati i ime Rudolfa Strohala i Vatroslava Jagića. No ipak rukopis u Metropolitanskoj knjižnici pripisan je Ivan Rupertu Gusiću… »Rupert je Gusiću redovničko ime, a Ivan ime koje je dobio na krštenju 23. prosinca 1761. Bio je član Benediktinskoga reda, potom je prešao u dijecezanske svećenike Zagrebačke biskupije; bio je duhovni pomoćnik Jurju Ožegoviću u Plešivici, Petru Skledaru u Martinskoj Vesi i Franji Stuliću u Svetoj Nedelji te je od 1820. upravitelj župe Vivodina. No umro je nakon godinu dana bez oporuke 31. srpnja 1821. u Zagrebu u domu za nemoćne svećenike, a kao da mu je bilo suđeno – u Vivodini je rođen i u Vivodini je proveo zadnje godine života prije smrti«, naveo je prof. Jembrih.
Govoreći o vremenu nastanka prijevoda, dr. Jembrih je rekao da iz naslova i posvete nije moguće doznati godinu prijevoda Novoga zavjeta. »Jedino je moguća pretpostavka da je prijevod bio završen još za života biskupa Vrhovca, kojemu je prijevod i posvećen, a prije Gusićeve smrti 31. srpnja 1821. Dakle, imajući u vidu datum primljene Darovnice iz Beča dodijeljene Vrhovcu za prijevod Novoga zavjeta, mogu se uzeti godine između 1810. i 1821. kao vremenski proteg u kojem je on nastao.« Detaljnije opisujući kajkavski Novi zavjet, rekao je da su u prvom dijelu obuhvaćena četiri evanđelja, a u drugom dijelu Djela apostolska, poslanice sv. Pavla apostola i druge poslanice te Apokalipsa.
»Gusić piše jezikom i slovopisom temeljenim na tradiciji kajkavske naddijalektalne književnosti koja se u 18. i 19. stoljeću uzdigla do standardnosti kajkavskoga – horvatskoga jezika. Što se slovopisa tiče, Gusić nije pisao po onoj ‘piši kao što govoriš’, nego je pisao korijenskim načinom, tj. morfonološki. Možda će taj njegov način pisanja današnjemu čitatelju malo ‘smetati’. Ipak treba znati da Gusić piše slovopisom koji je do tada bio u uporabi prije Ivana Broza i Tome Maretića u kajkavskim književnim djelima, dakle prije svih hrvatskih vukovaca Gusić piše u tradiciji hrvatske kajkavske književnosti. Sva su slova pisana ujednačeno, gotovo kaligrafski kurzivni oblik. Je li tekst pisao sam Gusić ili netko od njegovih pisara, nemam saznanja. Mišljenja sam da je to Gusićev autograf«, rekao je dr. Jembrih i istaknuo da je prijepis originala Gusićeva Novoga zavjeta rađen prema kajkavskom književnom izgovoru, imajući u vidu liturgijske knjige s kraja 19. stoljeća. Što se pravopisa tiče, u transkripciji su imenice i pridjevi pisani prema današnjem načinu pisanja, malim ili velikim slovima. Tako je, primjerice, Evanđelje po Luki naslovljeno »Evangelium Jezuša Kristuša popisan od Svetoga Lukača«, a Otkrivenje »Očituvanje Svetoga Ivana Apostola«.
Hrvatski kajkavski književni jezik u Zagrebačkoj biskupiji bio je od 16. stoljeća u duhovno-pastoralnoj službi, međutim u tri i pol stoljeća na tom jeziku nije bilo tiskane cjelovite Biblije, nego samo evanđelistari za nedjelje i blagdane kroz crkvenu godinu i druge priručne knjige za vjersko poučavanje. Zato je vrijednost prevođenja Novoga zavjeta još i značajnija pa dr. Jembrih zaključuje: »Činimo to prije svega zato što je to hrvatski književnojezični, biblijski i kulturni spomenik prve vrste. Njegovim objavljivanjem svjedočimo sadašnjemu i budućemu pokoljenju da je u Zagrebačkoj nadbiskupiji postojao književni kajkavski jezik i da se riječ Božja propovijedala i naviještalo evanđelje na tom jeziku.«
