Osiguraniku koji ostvaruje mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju kojemu je mirovina određena na osnovi navršenoga mirovinskoga staža i ostvarenih plaća manja od tzv. »najniže mirovine« određuje se po službenoj dužnosti ta najniža mirovina bez obzira na njegov višegodišnji prosjek plaća (čl. 90.). Ona se određuje za svaku godinu mirovinskoga staža u visini jednakoj aktualnoj vrijednosti mirovine na dan određivanja mirovine. U tom smislu svi korisnici mirovina kojima se zajamčuje najniža mirovina, a koji ostvaruju mirovinu s jednakim mirovinskim stažem, primaju istu visinu te najniže mirovine.
Novčana vrijednost najniže mirovine za jednu godinu mirovinskoga staža od 1. srpnja 2018. iznosi 63,61 kn. To znači da se visina najniže mirovine računa tako da se svaka puna godina mirovinskoga staža pomnoži s vrijednošću najniže mirovine u trenutku priznanja prava na mirovinu, uz primjenu odgovarajućega polaznoga faktora i mirovinskoga faktora te se može odrediti kao starosna mirovina, prijevremena starosna mirovina, invalidska i obiteljska mirovina.
Ako npr. osiguranik (žena ili muškarac) ostvaruje pravo, a mirovina je određena u visini od 500 kn mjesečno, isplaćivat će mu se umjesto te mirovine zajamčena najniža mirovina, koja za 15 godina staža pripada u svoti od 954,15 kn (15 godina x 63,61 = 954,15). Ta svota zajamčene najniže mirovine pripada svim korisnicima starosnih mirovina koji ostvaruju mirovinu sa 15 godina mirovinskoga staža, neovisno o činjenici kada su i u kojoj godini ostvarili pravo na starosnu mirovinu. Ta najniža mirovina trebala bi pripadati i korisnicima starosnih mirovina koji su radili ili rade 15 godina, makar i samo 1 sat dnevno. Isto bi trebalo vrijediti i za one koji ostvaruju mirovine sa 20 godina staža pa im se visina najniže mirovine određuje u svoti od 1272,20 kn (20 g. staža x 63,61 = 1272,20). Za 30 godina mirovinskoga staža najniža mirovina pripada u svoti od 1908,30 kn (30 x 63,61 = 1908,30), a za 40 godina staža najniža mirovina pripada u svoti od 2544,40 kn (40 x 63,61 = 2544,40).
Dakle, teoretski, ali i praktički moguće je da netko radi cijeli radni vijek, većinom s jedan ili dva sata dnevno ili samo s pola punoga radnoga vremena i da ostvari približno jednaku visinu mirovine kao i osiguranik koji je odradio puni radni vijek od 40 godina s punim radnim vremenom, svakodnevno sedam sati i od čije su plaće redovito plaćani svi obvezni doprinosi i porezi kao prihod državnoga proračuna (posebno je to paradoksalno ako se uzme u obzir činjenica da prosječna mirovina u Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2019. iznosi 2688,12 kn mjesečno).
Sve dosadašnje izmjenjive političke strukture nisu dobro shvaćale ni rješavale probleme hrvatskoga naroda, a ni ostalih građana Hrvatske. Takvo oglušivanje na svakodnevne pokazatelje da nešto ne valja ne očituje se samo u donošenju mirovinskih propisa. Slični su problemi i u zdravstvu koji se očituju u aferama koje potvrđuju nefunkcionalnost sustava. U području socijalne skrbi također se pojavljuju velike pukotine koje upozoravaju na nedostatak sustavne brige za obitelj, a posebice za djecu.
Državna politika pere ruke i kod problema naših brodogradilišta pravdajući se mantrom »Europa nam zabranjuje uplitanje u probleme«, a prema ljudima koji će uskoro ostati bez posla odnosi se kao prema statističkom podatku. Naš naftni div »Inu« najprije smo postupno obezvrjeđivali, a sada ga se olako odričemo. Tako nama susjedni Mađari, prema riječima nekih naših političara »naši stoljetni prijatelji«, uspijevaju ostvariti ono što nisu uspijevali za vrijeme »stoljetnoga prijateljstva«, a ni s poznatom tzv. Riječkom krpicom.
Problem granice na moru sa susjednom Slovenijom i dalje je neizvjestan, a naši se političari međusobno okrivljuju za propuste. Bitno im je da jedni druge optužuju, umjesto da zajednički brane hrvatske nacionalne interese. Valja navesti i pozdrave »talijanskoj Istri« i »talijanskoj Dalmaciji« koje pred europskom javnošću daje ugledni talijanski političar, istodobno čelni čovjek Europskoga parlamenta. Talijan Tajani nije rekao da pozdravlja »istarske Talijane« ili »dalmatinske Talijane«, nego je izdvajao dijelove Hrvatske kao posebne talijanske teritorije. Reakcije naših političara bile su mlake, a zapravo svojom pomirljivošću i štetne.
Hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu reagirali su nagodbenjački, a zapravo izdajnički, pa će biti pravo čudo ako na skorim izborima itko od njih bude izabran. Nažalost, naš veliki hrvatski književnik i polemičar A. G. Matoš imao je pravo kada je lamentirao nad sudbinom Hrvatske s početka prošloga stoljeća prigovarajući Hrvatima koji za svoju zlu sudbinu uvijek krive druge, umjesto sebe same.
