Osjećaj koji pruža veliko zadovoljstvo je usrećiti dragu osobu, prijatelja, poznanika. Kada tko kupuje poklon, ili još ljepše je nazvati ga – dar, većinom razmišlja kako će postići pozitivan učinak. Razmišlja se o osobi i njezinim sklonostima, interesima i s takvim ciljem kupuje se dar.
Iako je prošlo božićno vrijeme, to „doba darivanja“, ipak bi možda bilo dobro osvrnuti se upravo na to darivanje, koje je nerijetko poprimilo histeriju bezuvjetnoga darivanja. Što se dogodilo i kako je moguće da je velika radost darivanja prerasla mnogima u veliku noćnu moru?
Naime, u „doba darivanja“ svi kao da moraju imati sve i svatko kao da mora dobiti nešto. Nevjerojatno je kako se baš u to vrijeme na društvenim mrežama najedanput pronađu se osobe teškog materijalnog stanja, bez ogrijeva, pristojnog smještaja, odjeće i obuće. Kako je moguće da samo u tom vremenu budi se savjest i samo u to vrijeme izražena je potreba za obilato darivanje siromašnih.
Kako je moguće da se samo u blagdansko doba ljudi sjete svoje bolesne tete u staračkom domu? Zašto se tako snažno želi darivati djecu bez roditelja i postaje važno usrečiti bolesne i beskućnike?
Potreba da se daruje jednom godišnje možda je samo privid kako da si ljudi olakšaju savjest. Kao da tijekom godine nema siromašnih, bolesnih i djece bez roditeljske brige. Kao da tijekom godine nema potrebe za kupnju osnovnih potrepština – od higijenskih pa sve do kruha, mlijeka i ostalih namjernica za jelo, kao da nikada nema potrebe drugih za sandalama, papučama ili toplim čizmama.
Možda nisu svi razumjeli poruku trojice mudraca s istoka kada su pronašli Isusa i donijeli darove. Kod triju kraljeva najviše zadivljuje i privlači njihova čista nakana. Od prve su jasni: oni se žele pokloniti Isusu, žele mu iskazati štovanje, bogoštovlje. Od davnina se njihovi darovi tako tumače. Tamjan prinose Isusu kao Božjemu Sinu i pravomu Bogu; zlato kao vladaru u Božjem kraljevstvu; pomast kao pravomu čovjeku koji će umrijeti i treba biti pomazan za ukop.
Njih vodi čista nakana i pozivaju sve da kao pravi mudraci dobro promotre ono što nam je najsvetije i najvažnije u životu. Darove koje donose su trajna vrijednost, a ne hir i materijalna bezvrijednost. U tome i jest čar darivanja. Slika koja suprotno svjedoči jesu veliki tržni centri prepuni gomile ljudi koja užurbano obilazi dućane i besmisleno kupuje.
Kada bi se zamolilo neku društveniju osobu srednjega imovinskoga stanja da na hrpu stavi sve spremljene poklone koje je o Božiću s raznih strana dobio tijekom svojega života zasigurno bi mogao napuniti oveću ostavu nepotrebnih predmeta.
Koliko nevjerojatnih stvari bi se našlo u ormarima, garažama, šupama, tavanima. Sigurno je da tu ima šalica s natpisom „Sretan Božić!“ ili pak pepeljara. U seriji poklona teško da se ne nalaze privjesci za ključeve, olovke, povećalo, a u novije vrijeme držač za mobitel u automobilu ili posebno dizajniran držač u obliku ležaljke za radni stol. Moguća je da serija ukrasnih maski za mobilni telefon kao i raznobojne slušalice. Još uvijek u ormaru ima neraspakiranih stolnjaka, i nadstolnjaka ukrasnih tabletića i tanjurića. Nađe se po nekoliko pari rukavica koje su premale ili prevelike, kapa u svim bojama i veličinama, dok su šalovi, marame, pašmine uredno složene i nikad nošene kao i razne kravate. Pa iako pedestogodišnjaci imaju problema s povišenim kolesterolom ili šećerom, u smočnici su složene darovane bombonjere, čokolade i bomboni čiji rok trajanja uredno istječe jer su uskladištene prije nekoliko godina.
I ta groznica darivanja, samo zato da se daruje, postaje toliko besmislena da je izgubila ono najvrjednije a to je da se poklonu čovjek istinski veseli. Danas je postalo teško odabrati nešto što koga razveseliti, što će mu biti potrebno i po čemu će nas pamtiti.
Najveća greška događa se upravo pri darivanju djece. Mnogi, od roditelja, tetki i tetaka, strina i stričeva, sve do krsnih kumova i prijatelja kupuju igračke koje dovode do tolikog zasićenja da djeca osjećaju samo trenutnu radost dok poklon odmataju i otvaraju kutije. Nakon toga odbacuju dar i otvaraju sljedeći i tako redom razmataju kutije koje brojem i veličinom ne otvaraju srca. Nakraju obično se igraju s kakvim autićem ili pak crtaju drvenim bojicama.
U silnoj želji da razvesele dijete upravo odrasli pretjeruju pa kupuju skupa računala, mobilne telefone ili čak motore i automobile. Tako je dar je izgubio osnovnu simboliku koju su mudro donijeli pred Isusa mudraci.
Stječe se dojam da ako ispod jelke nije hrpa darova nestaje smisao Božića, jer i najmanju djecu nerijetko se odgaja tako da vrijednost vide u količini bezvrijednosti. Postalo je, štoviše, sramota ne ispuniti djetetovu želju za kupnjom skupih poklona. Neki će osjetiti nelagodu ako nemaju poklon za prijatelje koji bi nenajavljeni dobre volje došli čestitati Božić. Pucat će neki od muke ako vide skupi sat na ruci susjede koji je dobila pod bor od svojeg supruga. A možda ne će biti zahvalnosti vlastitom mužu koji je danima u radionici potajno radio originalnu kutiju za Božićne kolače.
Mudraci s istoka zacijelo ne bi pokleknuli pred izmišljenim likom Djeda Božićnjaka koji danas ne vozi sanjke nego luksuzni karavan, ne provlači se kroz dimnjak i ne ubacuje darove, nego šetucka trgovačkim centrima i mami djecu i roditelje na beskorisnu kupnju nepotrebnoga, nekontrolirano privlačeći plastičnu karticu kroz elektroničku napravu za oduzimanja novca koji ne postoji.
Jedna četverogodišnja djevojčica jasno je pokazala što je božićno darivanje. Upitana tko nosi poklone jesu li to mama, tata, Djed Božićnjak ili Isus odgovorila je da – kako se dogovore.
Dale postalo je važno dobiti dar pa više nije važno tko ga i zašto daruje. Ne ponovilo se sljedećega Božića!
Najbolja preporuka za sljedeće blagdansko slavlje (uskoro će Uskrs!) jest da se razmišlja smislu darivanja. Nije Božić jedino vrijeme kada se daruje. Potrebno je okrenuti oko sebe i pogledati kada i kome je potreban dar kao pomoć ili veselje ili ispunjenje davne želje. Darivanje nije kupnja bez cilja i svrsishodnosti. Dar treba ispuniti srce i onoga koji daruje i onoga koji dar prima.
