U današnje je vrijeme postalo »normalno« da sve više mladih prije braka živi zajedno, u nevjenčanoj zajednici. Iz svoga vjerničkoga iskustva znam da Crkva to ne odobrava. I meni to nije normalno. Isto tako, u tim predbračnim zajednicama mnogi se »zaručnici« ne odlučuju za život u čistoći, nego stupaju u predbračne odnose. Oni su isto tako moralno grješni i neprihvatljivi. U propovijedima u našim župama ne čujem često da se govori o tom problemu, a meni se čini da smo sve popustljiviji, kao roditelji i kao svećenici. Kamo vodi to popuštanje i kamo vodi ta praksa? Do promjene moralnih načela?
Čitatelj, Zagreb
Dakako da pogrješna praksa ne može dovesti do promjene moralnih načela, ali je dobro da u svom pitanju potičete na razmišljanje i o toj temi. Ona nije nipošto isključena iz razmišljanja ni crkvenih pastira ni svećenika i teologa, a o tim se pitanjima posebno govori i u tijeku pripreme za sakrament vjenčanja ili ženidbe.
Moralna teologija uči da se pod predbračnim odnosima podrazumijeva potpuni spolni odnos između zaručnika. »Radi se o osobama koje se vole (ili iskreno misle da se vole)«, piše G. Cappelli, ističući da se one pripremaju za život u bračnoj zajednici života i ljubavi i »koji se možda zbog raznih razloga (škola, posao ili drugo) još ne mogu vjenčati«. »Postupno, kako ih njihov afektivni dijalog sve više obilježuje i postaje usmjeren izravno na brak, zaručnici teže za sve intimnijim iskazima ljubavi. Pitaju se, ponekad vrlo iskreno, zbog čega im ne bi bio dopušten potpun intimni odnos, shvaćen kao izričit izraz njihove, već sada autentične ljubavi.« Capelli u svom prilogu upozorava na činjenicu da danas postoji »kultura, vrlo permisivna, u kojoj ne samo da predbračni odnosi nisu zabranjeni, nego se ponekad čak smatraju potrebnima, dokazom ljubavi, jer bi ljubav trebala rasti i tako ‘osigurati’ brak«. »Toj kulturi pridodaju se i sociološki uvjeti koji, čini se, više nego ikad otežavaju predbračnu čistoću. Uvjeti uključivanja u društvo pogoduju odgodi braka zbog poteškoća oko posla i stana.«
No tradicionalno učenje katoličkoga morala, iako ga se u mnogim sredinama, a ponegdje i ponekad i među samim vjernicima, odbija, poznato je: »bračni čin dopušten je samo u pravoj i valjanoj bračnoj zajednici, koja je ozakonjena i učinjena neopozivom po sakramentu ženidbe, te stoga kao takva priznata od Crkve i civilnoga društva«, piše Cappelli i podsjeća da je crkveno učiteljstvo preuzelo i potvrdilo to učenje i za današnje vrijeme. I to upravo na Drugom vatikanskom koncilu izjavom da su potpuni spolni čini »vlastiti bračnomu životu« (Gaudium et spes, 51) i izjavom Kongregacije za nauk vjere »Persona humana« u kojoj se ističe da se »bilo koji čin ljudske spolnosti može obavljati samo unutar braka« (br. 7). Isti je nauk i u mnogim drugim dokumentima i enciklikama, posebno onima koje je napisao papa sveti Ivan Pavao II., govoreći o istini i značenju ljudske spolnosti.
Cappelli jednako tako upozorava da s gledišta moralnoga promišljanja danas postaje očito da su »razlozi« koji se navode protiv raširene prakse predbračnih odnosa dosta »slabi« ako se pri tome inzistira samo na »opasnim« posljedicama kao što su neželjene trudnoće uz osudu društva, brak iz nužde, zaustavljanje osobnoga dozrijevanja i usredotočivanje međusobnoga odnosa na spolno područje, fizičko djevičanstvo, psihološke smetnje, osjećaj krivnje i slično. Zato Cappelli kaže: »Potrebno je iznijeti uvjerljivije razloge, crpeći ih iz bogatije antropološke i personalističke vizije«, a mislimo da je to dobra poruka i svima koji imaju priliku propovijedati i podučavati u toj stvari.
Naime, u ovoj je raspravi doista posrijedi argumentacija koja polazi od same naravi spolne ljubavi i njezinih istinskih zahtjeva. »Čin potpunoga spolnoga darivanja odgovara istini i moralno je dobar ako izriče potpuno zajedništvo života na svim razinama; inače, ostao bi znak koji ne znači, ne izriče. Podrazumijeva otvorenost za društvenu odgovornost, bez koje bi se svodio na oblik egoizma udvoje. U tom smislu brak se ne shvaća kao čisto formalan ili vanjski uvjet, nego izraz ljubavi. Čin javnoga obznanjivanja ljubavi preko ženidbe je uvjet koji jamči njezinu antropološku autentičnost. Ljubav obvezuje na društvenu odgovornost i nije autentična ako tu odgovornost ne preuzme na društveno zajamčen način. Ova društvena dimenzija ženidbe posebno značenje ima za kršćanina: ženidba je sakrament, što znači spasenjski događaj, susret s Kristom, koji se uistinu ostvaruje u crkvenoj zajednici i posredovanjem Crkve«, vrlo jasno piše Cappelli, koji daje i savjet koji je vrlo važan i za sam pastoralni rad.
On kaže da je u pastoralu – a zaručnički tečajevi, propovijedi, kateheze za mlade i odrasle to jamačno jesu – važno promicati formiranje savjesti. I to je potrebno činiti usprkos i unatoč dominirajućoj kulturi, pa i protiv te kulture, koja je popustljiva, permisivna i nedosljedna (a sve to izravno šteti i samim mladima) i koja je mnoge dovela do »privatističkoga« shvaćanja spolnosti. Upravo takvo shvaćanje spolnosti treba nadići, treba mladima – ne samo u sklopu zaručničkih tečajeva, nego u daljoj pripravi za sakrament ženidbe – protumačiti cjelovito shvaćanje spolnosti, njezina cjelovitoga smisla koji uključuje i društvenu i crkvenu dimenziju, ali jednako im je tako potrebno protumačiti i duboki smisao ustanove braka. I na kraju, jednako je važno promicati politiku u korist obitelji, čemu svaki vjernik može i osobno pridonijeti svojim životom i svojim svjedočenjem pred mladima koji možda još nisu došli na razinu njegove svijesti i još uvijek nisu u potpunosti prihvatili moralno naučavanje Crkve.
