Povlačenje u pustinju. Je li ta pustinja danas odluka svakodnevno odvojiti vrijeme za Boga u vremenu kada vremena nema ni za lijek? Vratiti živoga Boga u središte, »žižu« života, ili je možda ispravnije reći prepoznati Boga koji je već tu, prisutan. Čovjeku se valja vratiti središtu života, pogledati sebe iz perspektive Božje, Božjim očima, ustrajnim njegovanjem odnosa s njim, Bogom Otcem. Otcem koji zna čežnje ljudskoga srca i prije negoli čovjek izusti i jednu riječ. Otcem kojemu njegovo stvorenje može reći: »Svi su izvori moji u tebi.«
Kroz iskustvo pustinje učiti se moliti. Moleći ustrajno i vjerno. Vježbati umijeće ustrajavanja i upornoga dolaženja pred Otca, pred lice njegovo. Tražiti lice njegovo u tajnosti koja uključuje dubine. Dubine čovjekova bića u iskrenosti pred sobom i pred Bogom. Bez uljepšavanja i filtriranja. Biti pred njim providan do kraja i gledati ga očima vjere. Čuti njegov glas, poput učenika kod Isusova preobraženja: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Slušajte ga.« Koje li muke i napora za današnjega čovjeka?
Istodobno kojega li blagotvorna lijeka za njegovo rascjepkano, neizmjerno zahtjevno i nemirno srce. Kroz iskustvo molitve koja ima snagu preobraziti čovjeka, znati ostati u tišini i osluškivanju Boga. Ne srljati u površna tumačenja i bujicu riječi. Ne zavaravati se kako se brzo može domoći željena cilja i ondje poželjeti ostati. Ne prepustiti se osjećaju kako se postiglo ono što se cijeli život mukotrpno traži. »Dobro nam je ovdje biti, načinimo tri sjenice…« Pred otajstvom zastati, pokloniti se i ponizno otvoriti. Uranjati u Njegovu prisutnost, a tek tada izranjati obnovljen u susrete s bližnjima. Tada će i riječ i djelo imati snagu koja mijenja život i odnose. Tada će i riječ i život biti autentični. Pustinja će tada postati vrijeme i mjesto posebne blizine Božje.
