Prema izvještaju iz Knjige Izlaska, Mojsijev poziv dogodio se na brdu Horebu koje se poistovjećuje s gorom Sinaj. Na tom istom »brdu Božjem« Mojsije će prilikom izlaska iz Egipta primiti ploče s deset zapovijedi i čitav Zakon. Sada je međutim još daleko od toga da bi bio vođa naroda. Naprotiv, on je pastir svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika.
On sâm ne traži ovdje Boga, no Bog ga svojim zahvatom nalazi: »Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma.« Anđeo Gospodnji tu, prema židovskom uvjerenju, predstavlja samoga Boga. Iz gorućega grma Bog poziva Mojsija, a prema uobičajenom starozavjetnom prikazu poziva Mojsije odgovara: »Evo me!« Bog je toliko blizak čovjeku da mu osobno progovara i da ga poziva imenom, no istodobno je tako različit od čovjeka da ovaj mora izuti obuću s nogu jer je mjesto na kojem stoji »sveto tlo«. To je tlo posvećeno Božjom prisutnošću te nije moglo biti okaljano nečistom obućom. Božje pozivanje na otčeve, kad kaže: »Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev«, podsjeća na obećanja što ih je njima dao. Mojsije pak, svjestan Božje različitosti i svetosti, zaklanja lice i boji se u njega gledati. »Ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.« Bez obzira na različitost Božju, on nije dalek od svoga naroda, nego uslišava njegove molbe i vapaje, i sada počinje djelovati u njegovu korist kako bi ga odveo »u zemlju kojom teče med i mlijeko«, što je u Petoknjižju čest naziv za obećanu zemlju, zemlju slobode i blagostanja. Mojsije pak pita Gospodina kako će ga predstaviti Izraelcima, a Bog se predstavlja kao »Ja sam koji jesam« te mu objavljuje svoje ime »Jahve«, koje se u hebrejskom pojavljuje kao četiri slova JHVH, te je u tradiciji nazvano »sveti tetragram«, a u kršćanskoj će predaji, slično kao i u židovskoj, uvijek biti prevođeno naslovom »Gospodin«.
Odlomak iz Lukina evanđelja sastoji se od dviju perikopa. Prva od njih u središtu ima Isusove izreke koje pozivaju na budnost nakon što su mu javili »što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava«, što su donositelji te vijesti očito protumačili kao znak prokletstva i posljedicu grijeha tih Galilejaca. Isus pak događaj tumači drugačije: »Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.« Pridodaje i sam primjer o »onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu«. I ta je nesreća, u skladu s tadašnjim židovskim uvjerenjima, mogla biti protumačena kao znak grješnosti tih osamnaest nesretnika. Isus ponovno odvraća pozornost od grješnosti nastradalih, a osvrće se na grješnost svojih slušatelja te ih ponovno istim riječima poziva na obraćenje. Umjesto da očajno razbija glavu o uzrocima nesreća i katastrofa, kršćanin ih mora shvatiti kao opomenu za svoj život i kao neodgodiv poziv na obraćenje. U taj se govor uklapa i perikopa o neplodnoj smokvi. Smokva ne donosi roda »već tri godine« pa vlasnik smokve nalaže vinogradaru da je posiječe. Vinogradar pak odgađa sječu stabla dok ga i ove godine »ne okopa i ne pognoji«, pa vidi hoće li tada donijeti ploda. Govor je to opet o obraćenju. Ljudima je ostavljeno vrijeme propovijedanja evanđelja u kojem se moraju obratiti kako ne bi propali.
Pavao je prethodno Korinćanima dao svoj primjer života u kršćanskoj ljubavi. Time je želio upozoriti one kršćane u zajednici koji su mislili da znaju više i bolje od ostalih da svojim postupcima ne sablažnjuju one slabije. Pavao »kroti svoje tijelo i zarobljava da sâm ne bude isključen pošto je drugima propovijedao«. Tekst objašnjava tu mogućnost da netko bude »isključen«. Zato i polazi od iskustva Božje blizine među njegovim narodom prilikom izlaska iz Egipta. Upravo je »oblak« bio znak Božje prisutnosti, a prolazak »kroz more« znak Božjega snažnoga zauzimanja za njegov narod. Izraelci su tako postali izabrani narod i uživali su određeno zajedništvo stola s Bogom dok su »duhovno jelo jeli«, to jest dok su se hranili manom u pustinji, i dok su »pili iz duhovne stijene koja ih je pratila«, čime se misli na onu stijenu iz koje je Mojsije izveo vodu, a koja je prema rabinskoj predaji slijedila narod kroz pustinju. Ta stijena za Pavla »bijaše Krist«. Na taj način uspoređuje »oblak« i »more« s novozavjetnim krštenjem, a »manu« i »vodu iz stijene« s euharistijom, koje valja shvatiti kao osobitu Božju milost i naklonost što su je Izraelci iznevjerili svojim mrmljanjem i nepokornošću te nisu ušli u obećanu zemlju. Naprotiv, kršćani ne smiju mrmljati, nego se trebaju tim primjerom okoristiti kao opomenom da ne bi bili »isključeni«, jer su upravo njih – kršćane – »zapala posljednja vremena«, vremena spasenja, ali i veće odgovornosti. Stoga »tko stoji«, tko je siguran u svoju vjeru, mora paziti »da ne padne« na ispitu ljubavi prema bližnjima.
