»Gotovo sve što sam pisao, pisao sam radi znanosti i sa znanstvenom savješću, ipak ne iz znanstvene ambicije, nego zato da slovenska inteligencija sve to bolje upozna istinitost i ljepotu svoga kršćanskoga svjetovnoga nazora te bi mu se veselila. Malo sam pisao iz čiste teologije, malo više iz čiste filozofije, a najviše raspravljao sam o vjerskim ćudorednim i uopće kulturnim pitanjima pod filozofskim vidikom.« Tako je o svojem djelu zapisao Aleš Ušeničnik, slovenski filozof, teolog, socijalni i kulturni mislilac i pisac. No pridonio je ne samo slovenskoj, nego i hrvatskoj katoličkoj inteligenciji, pa ga stoga, kao i slovenskoga velikana katoličke misli Janeza Ev. Kreka, prikazujemo u ovoj »nizanki«.
Rođen je u Poljanama kraj Škofje Loke 3. srpnja 1868. Nakon završene gimnazije u Ljubljani 1888. studirao je filozofiju i teologiju na »Gregoriani«, gdje je doktorirao iz filozofije 1891. i teologije 1895. Zaređen je 1894. Bio je 1897. imenovan profesorom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani te je predavao do umirovljenja 1937., a bio je 1922. – 1923. rektor Sveučilišta u Ljubljani. Bio je član Akademije sv. Tome Akvinskoga u Rimu, dopisni član ondašnjega JAZU-a od 1923., suutemeljitelj i prvi predsjednik Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 1937. do 1939. te redoviti član do 1948. Umro je u Ljubljani 30. ožujka 1952.
Pod snažnim utjecajem neotomizma bavio se poglavito spoznajno-teorijskom problematikom, kritikom novovjekovnoga racionalizma (posebice R. Descartesa), ali i njemačkoga idealizma i marksizma. Bio je, poput svih neoskolastika, protivnik modernizma i liberalizma, kojima je suprotstavljao socijalni nauk Crkve. »Moj filozofski ‘sistem’ je sistem ‘philosophiae perennis’«, napisao je. U estetici je, poput Mahnića, začetnika Hrvatskoga katoličkoga pokreta, s kojim je surađivao, zagovarao prvenstvo etike pred estetikom. Autor je prve slovenske »Sociologije«, tiskane 1910., dvije godine prije prve hrvatske, Anderlićeve »Sociologije«. To je djelo tada, u pluralnosti socijalnih teorija, dalo snažan poticaj afirmaciji katoličkoga socijalnoga nauka. Ušeničnik ga je prvo nazvao »kršćanski socijalizam«, a potom »solidarizam«, afirmirajući put između individualističkoga ekonomizma liberala te kolektivizma i historijskoga materijalizma socijalista i marksista. S vremenom je postao jedan od najžešćih kritičara marksističkoga komunizma u Sloveniji. To je bio razlog što ga je komunistička vlast 1948. izbacila iz SAZU-a. U usporedbi s hrvatskim kolegama kritičarima komunizma, primjerice Dominikom Baračem, može se reći da je »dobro prošao«. Osim »Sociologije«, koju je pod naslovom »Principi socijologije« na hrvatski 1920. preveo Petar Rogulja, glavna su mu djela »Knjiga o životu 1914.«, »Uvod u filozofiju« I-II 1921., »Ontologija« 1924., »Socijalno pitanje« 1934., »Knjiga načela« I-III 1934. – 1937., »Dijalektički materijalizam« 1938., »Izabrana djela« I-X, 1939. – 1941. te »Filozofski rječnik« 1941., kojim je udario temelj razvoju slovenske filozofijske terminologije.
S Hrvatima je bio vezan sudjelovanjem na raznim hrvatskim katoličkim đačkim, odnosno studentskim sastancima i sijelima u svojstvu predavača, sudjelovanjem na hrvatsko-slovenskim katoličkim sastancima i kongresima te suradnjom slovenske Leonove družbe, kojoj je bio tajnik, i hrvatskoga Leonova društva na projektu »Katoličke enciklopedije«. Naime, zahtjev za izradu katoličke enciklopedije istaknut je na hrvatsko-slovenskom katoličkom sastanku 5. ‒ 7. travnja 1910. u Hrvatskom katoličkom kasinu u Zagrebu. Na sastanku su on i dr. Gruden kao slovenski predstavnici poduprli prijedlog Frana Biničkoga o pokretanju enciklopedije. Uredništvo je imalo biti u Zagrebu. Izabran je u privremeni odbor, sudjelujući na nizu zajedničkih pripremnih sastanaka. Bogoslovi zadarski i riječki pod vodstvom vlč. Ivana Butkovića počeli su ispisivati enciklopedijske natuknice iz različitih rječnika. Kartice su završile kod franjevaca trećoredaca na Rijeci, a Prvi svjetski rat onemogućio je daljnji rad.
Osim u slovenskim periodicima pisao je na hrvatskom članke u »Luči«, »Hrvatskoj kruni«, »Glasu naroda«, »Hrvatskoj obrani«, »Nedjelji«, »Hrvatskom braniku«, »Hrvatskoj straži«, »Životu«, »Požeškim novinama« i »Jugu«, ukupno gotovo tisuću članaka.
Zauzimao se za što tješnje zbliženje Slovenaca i Hrvata smatrajući da »Slovence i Hrvate zapadna kultura združuje«. Proročki i danas ječe njegove riječi što ih je zapisao u članku »Slovenci in Hrvati« (Čas, 1913, 6): »Slovenci i Hrvati su katolički narodi; bude li nam katolištvo ne samo ime, nego život, to je najdublje vrelo naše snage, najbolja priprava našega jedinstva i najljepše jamstvo naše budućnosti.«
