Tjedan solidarnosti s katolicima u Bosni i Hercegovini svake godine u korizmi održava se, pod vodstvom Caritasa Hrvatske biskupske konferencije i s blagoslovom biskupa, u svim biskupijama i župama u Hrvatskoj. Darovi vjernika iz Hrvatske koji se tada prikupe konkretna su pomoć vjernicima, svećenicima, redovnicima i crkvenim ustanovama u BiH. Vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini Tomo Vukšić ističe da je još važnije od te materijalne pomoći, za koju su najiskrenije zahvalni i koja mnogima pomogne u rješavanju problema, činjenica da se tom akcijom očituje, dokazuje i izgrađuje unutarcrkvena katolička i unutarhrvatska narodna solidarnost. »Na takav način Tjedan solidarnosti dvostruka je pomoć katolicima u BiH: psihološka ili duhovna i materijalna«, navodi mons. Vukšić.
»Istodobno, akcija je vrlo odgojna u svakom smislu, kako za one koji daruju tako za one koji primaju darove, i poticajna za cijelo društvo. I jedne i druge odgaja u plemenitosti. Jedne u darežljivosti, a druge u zahvalnosti. Darovatelji duhovno rastu dok daruju, a darovani, osim što primaju pomoć, imaju dokaz da netko misli na njih. Uz to, postoji još jedan velik razlog. Tjedan solidarnosti važan je također zbog toga što je Katolička Crkva u BiH posljednja dobro organizirana Crkva odavde pa na istok sve do Filipina. Koliko je to važno u svakom smislu i kakvo značenje ima u općem crkvenom poslanju uopće ne treba tumačiti. I zbog toga je vrlo važno osnaživanje naših biskupija, franjevačkih provincija, svih ostalih redovničkih zajednica, kao i ohrabrivanje vjernika. Veliko hvala svima koji to razumiju.«
Komentirajući BiH kao zemlju različitih naroda, kultura, civilizacija i religija, biskup Vukšić navodi: »Prema rezultatima posljednjega državnoga popisa stanovništva, u odnosu na ukupan broj stanovništva u BiH živi samo oko 15 posto katolika. Pravoslavaca je oko 31 posto, a muslimansko je stanovništvo naraslo na nešto više od 50 posto. To znači da je BiH, nakon Albanije i Kosova, time postala treća država u Europi gdje je muslimansko stanovništvo u apsolutnoj većini. To je podatak od nemaloga značenja, ne samo za to područje, nego i mnogo šire. Nakon što je u posljednjem ratu (1991. – 1995.) stradalo, prognano i raseljeno vrlo mnogo ljudi, službeni rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine kažu da je u BiH 544 780 (15,43 %) Hrvata, 1 086 733 Srba (30,78 %) te 1 769 592 Bošnjaka (50,1 %). Prema istom popisu, u BiH je 1 790 454 muslimana, 536 333 katolika, 1 085 760 pravoslavaca, 10 816 agnostika, 27 853 ateista, 32 700 onih koji se nisu izjasnili, ostalih 40 655 te nepoznate vjerske pripadnosti 6588. Broj katolika, koji je rezultat istoga popisa stanovništva (536 333), dosta je veći od broja katolika kojim raspolažu nadležne ustanove Katoličke Crkve. Naime, prema izvještajima biskupskih ordinarijata, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je u BiH na kraju 2017. godine bilo 376 134 katolika, što bi bilo za 14 107 manje negoli prethodne godine. Prema istim izvorima na kraju 2018. godine u BiH je bilo 365 688 katolika. To je za 10 446 manje negoli na kraju 2017. U tom broju smanjenja negativan priraštaj sudjeluje sa 2165 sprovoda više negoli krštenja, a ostatak bi bili oni koji su se tijekom prošle godine odselili. Tako se nastavlja povijesni proces smanjenja broja katolika i Hrvata na području BiH, koji traje već stoljećima.«
Osvrćući se na smanjenje broja katolika, mons. Vukšić navodi da se upravo iz tih razloga, što novim iseljavanjem što negativnim priraštajem, smanjuje broj katolika. Banjolučka biskupija tijekom posljednjih 20 godina ostala je bez 42 posto vjernika (-22 560) koji su bili na području biskupije 1999. godine, Sarajevska bez 29 posto (-63 658) u odnosu na 2002. godinu, Mostarska bez 10 posto (-21 156) nakon 2006., a Trebinjska bez 12 posto (-2675) od 2005. godine. U tom događanju posebice velike posljedice ostavit će odlazak intelektualaca raznih profila, što je posebice težak oblik osiromašenja.
Govoreći o snazi vjere bosanskohercegovačkoga katolika i povezanosti s Katoličkom Crkvom, mons. Vukšić kaže: »Bogu hala, osjećaj povezanosti s Crkvom nije se razvodnio. Naši vjernici znaju da su oni Crkva i vrlo su solidarni s ustanovama svoje Crkve. Solidarni su ponajprije tako što zaista vole Crkvu. To pokazuju najčešće vrlo uočljivim velikim povjerenjem, ali i materijalno – kako u prošlosti tako i danas. Dapače, možda je upravo ta solidarnost vjernika i ustanova, te jednako tako ustanova i vjernika, oznaka po kojoj je Crkva Božja u BiH vrlo prepoznatljiva. To je kvaliteta koju moramo njegovati i zajedno s njom čuvati i jačati moralni autoritet i kredibilitet. Prije svega svojim primjerom. Jasno, kao i na drugim stranama svijeta, suvremeno dušobrižništvo mora ići putom pojačanoga djelovanja u izgradnji vjernika pojedinca i njegova uvažavanja u crkvenom životu i donošenju odluka. Samo izgrađena osoba, s jasnim osobnim izborima, uvjerenjima i osnovnim opredjeljenjima, pa i onima koji se tiču njezina vjerskoga osvjedočenja i religioznoga ponašanja, etičke dosljednosti i nasljedovanja pravila katoličkoga morala, može ustrajati u vremenu kada tradicija, navike i okolina nisu više tako snažni faktori. Jasno je da današnji vjernik očekuje da mu se ponudi širi prostor za djelovanje i odgovornost u njegovoj Crkvi. Prije svega zato što on Crkvu voli, što mu je stalo do nje, što su Krist i Crkva njegov osobni izbor, uvjerenje i program.«
O tome koliko pridonosi i pomaže ekumenizam i religijski dijalog mons. Vukšić navodi: »Gledano iz katoličke perspektive, ekumenizam među kršćanima i međureligijski dijalog s nekršćanskim religijama općekatolička je misao i zahtjev Drugoga vatikanskoga koncila, a u BiH on je egzistencijalna potreba i moralna obveza naše svakodnevice, jer riječ je o zemlji koju nastavaju ljudi triju velikih vjerskih grupa. Nastavaju je i različiti narodi. U njoj su prisutne također razne kulture i civilizacije: srednjoeuropska kršćanska i mediteranska kršćanska te bizantinsko-pravoslavna i bizantinsko-otomanska. Njihovi pripadnici, k tomu, tradicionalno žive zajedno u istim gradovima i selima i stoga su predodređeni za međusobnu suradnju. Međutim, zamisao i praksu dijaloga, metodologiju koja se pritom slijedi i svrhu ekumenizma i dijaloga vjerske zajednice i društvene strane ne razumiju kao Katolička Crkva niti vrše na isti način, što je ozbiljno pitanje i velik problem, kako po svijetu tako u BiH. Naime, ekumenizam u sadržajnom i u metodološkom smislu, ali i pod vidom cilja, na jedan način se vidi, doživljava i provodi s katoličke, a na drukčiji način s pravoslavne strane. To zapažanje jednako vrijedi za međureligijski dijalog, koji niti shvaćaju niti tumače sve religije na jednak način. Dapače, ponekad je vrlo teško ustanoviti što je glede tih pitanja stajalište nekatoličke vjerske zajednice, a što samo nekih njezinih grupa ili pojedinaca. Ponekad je takva poteškoća posljedica nedostatka također nečega u tim zajednicama, što bi bilo stalno ‘središnje učiteljstvo’ na djelu, čija bi stajališta bila zaista teološki i stvarno obvezujuća za članove određene zajednice, kao što je u Katoličkoj Crkvi. No na to mi ne možemo utjecati i bez obzira na to ekumenizam i dijalog su put Katoličke Crkve. I novi načini njezina vršenja evangelizacije.«
Govoreći kao vojni ordinarij, mons. Vukšić ističe da je vojno dušobrižništvo u BiH, ako se misli samo na ono katoličko i načelno, ustrojeno na jednak način kao u bilo kojoj drugoj državi s kojom je Sveta Stolica sklopila ugovor o dušobrižništvu vojnika. »Na osnovi takvih ugovora Sveta Stolica osniva vojni ordinarijat, čije je pastoralno poslanje upućeno prema svim pripadnicima vojnih snaga na cijelom području države. To se dogodilo u BiH 2011. godine. I za razliku od npr. Hrvatske, naše dušobrižništvo ne obuhvaća policijske pripadnike, nego samo vojne, jer je ugovor potpisan samo za vojsku. No problem je u tome što državna vlast, ni nakon toliko godina od potpisivanja ugovora, ne pokazuje volju da provede ono što je potpisala, pa zato ni neke osnovne stvari još ne mogu zaživjeti. Tako primjerice, da spomenem samo dvije stvari, država još uvijek nije otvorila ni posebno radno mjesto za generalnoga vikara, čija je služba obvezatna prema crkvenom zakonu i koji je izričito predviđen ugovorom sa Svetom Stolicom, niti ima naznaka da će se državna vlast pobrinuti za ono što je potpisom prihvatila glede gradnje i uređenja liturgijskih prostora ili smještaja Vojnoga ordinarijata. Budući da mi je od časa imenovanja na tu službu bilo jasno da bi upravo tako moglo biti te da od kukanja nema koristi, kušnje prihvaćamo kao vježbe iz odgoja u strpljenju i poniznosti te u postojećem stanju nastojimo u pastoralnom smislu učiniti koliko je moguće. Uz katoličko dušobrižništvo u Oružanim snagama usporedno postoje i djeluju također pravoslavna i muslimanska vjerska služba. Devet vojarni su jednonacionalne – tri hrvatske, tri bošnjačke i tri srpske – te u njima djeluje po jedan vjerski službenik jer je vjerska pripadnost gotovo redovito jednaka onoj etničkoj. Sve ostale vojarne su mješovite kako u etničkom tako i u vjerskom smislu, pa u gotovo svima njima istodobno djeluju po tri vjerska službenika, svaki za pripadnike svoje vjerske grupe – kao u nekom vjerski mješovitu selu ili gradu.«
