Putujući na najljepše more na svijetu – hrvatsko, nakon prelaska mađarsko-hrvatske granice kod Goričana neki bi se inozemni turisti zasigurno iznenadili da su kojim slučajem skrenuli s autoceste malo prije Zagreba u smjeru Vrbovca i Bjelovara. Naime, na toj bi cesti zamijetili oznaku za Dubravu pa bi se, recimo, Slovak pomalo uzbuđeno zapitao: »Pa otkuda uz naše četiri Dubrave u okruzima Liptovsky Mikulaš, Levoča, Snina i Hronom, i Hrvatima Dubrava?«, a Čeh bi, valjda, malo smirenije zaključio: »Hm, živio sam dosada očito u krivom uvjerenju da samo mi imamo Dubrave u općinama Karvina i Aš!«
Tko zna što bi i Bugarinu prošlo kroz glavu jer i u njegovoj zemlji postoje čak četiri Dubrave, kao i Rumunju s dvije te Poljaku i Moldavcu s jednom? U takvoj situaciji treba također vjerovati i u dobronamjernost srbijanskoga turista da mu ne će na um pasti misao da su Hrvati ukrali Srbima naziv jednoga od tri istoimena mjesta u južnoj Srbiji ili, ne daj Bože, kako je to još jedan u nizu dokaza da se granice tzv. velike Srbije protežu čak i dalje od zamišljene linije Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Hrvati su, očekivano, ipak naj… i po nazivlju Dubrava te samo rijetki znaju nabrojiti svih sedam, a možda ih ima i više, od zagrebačke i šibenske četvrti preko one u Međimurju, na Pelješcu, kod Omiša i Zaboka do one u Zagrebačkoj županiji na granici Moslavine i Prigorja, između Vrbovca, Čazme, Ivanić-Grada i Bjelovara.
Jedno je sigurno, nitko od turista i domaćih putnika ne će požaliti ako posjeti spomenuto općinsko središte s njegovih nešto više od 5000 stanovnika razmještenih u 27 sela, koja pripadaju Dubravi. Već od samoga ulaza vidi se po kućama i okolišu da je mjesto bogato, dotjerano, djeluje pitomo, pomalo bajkovito, a nakon velikoga križanja u središtu lako je zaključiti da je potpuno uređeno s cjelokupnom infrastrukturom i svim potrebnim objektima. Uređen restoran »Sablić« uz istoimenu suvremenu i veliku klaonicu te uz Dom za starije osobe nudi namjernicima domaće gastronomske specijalitete, koje je zbog raznovrsne ponude i prihvatljivih cijena doista teško zaobići. Uspješno posluje još nekoliko tvrtaka koje osiguravaju radna mjesta domaćim mještanima i onima iz okolice, kao što su »Gramip«, »Mlinoprom« i »Poljostroj«.
Ne smiju se zaobići ni »Ribnjaci Dubrava«, koji godišnje uzgoje više od 400 tona svih vrsta slatkovodne ribe. Dubrava je izrazito poljoprivredno-stočarski kraj, u kojemu su posebno razvijene poljoprivredne grane voćarstvo i povrtlarstvo, sve više ekoproizvodi, ali jednako tako svinjogojstvo i govedarstvo na manjim obiteljskim gospodarstvima. Vrlo su uočljive i brojne male tvrtke i obrtnici različitih vrsta, po čemu je Dubrava, prema nekim procjenama, jedna od »jačih« obrtničkih općina u Zagrebačkoj županiji.
Središnje križanje, koje upućuje prema četiri pravca, krase dva spomenika, stariji, u prepoznatljivom socrealističkom stilu, borcima NOR-a i noviji, podignut g. 2002., poginulim hrvatskim braniteljima i civilima iz dubravskoga kraja u Domovinskom ratu, na kojem su ispisana imena Dražena Granoša, Božidara Miklečića, Marijana Vinkovića, Danijela Lončarića, Krunoslava Lončarića, Slavka Klasića, Damira Cimaša i Darka Juriše. I neka svi mrtvi mirno počivaju, ali valja se nadati da ta simbolika nije u funkciji današnje tako razvikane parole da su i jedni i drugi podjednako zaslužni za stvaranje današnje Republike Hrvatske jer bi u tom slučaju bilo dobro objaviti barem jedan dokument SUBNOR-a tijekom pola stoljeća bivše države u kojem se bilo koja njegova mjesna, općinska, pokrajinska, republička ili savezna organizacija zalaže za samostalnu hrvatsku državu.
Župna je crkva lako uočljiva i nalazi se nedaleko od središta mjesta. Župa je teško zamisliva bez župnika, a Dubrava u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji ima razloga za zadovoljstvo jer je umješno i uspješno, samoprijegorno i s ljubavlju, sa suradnicima vodi 48-godišnji Stjepan Šprajc podrijetlom iz međimurske župe Sv. Juraj na Bregu. Osnovnu je školu završio u susjednom Lopatincu, sjemenišnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati, a bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nakon ređenja za svećenika g. 1993. bio je najprije kapelan, dvije godine u župi sv. Nikole biskupa u Koprivnici i u župi i nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici. Imenovan je g. 1999. upraviteljem župe sv. Nikle Tavelića u Repušnici, a 2003. župe sv. Mateja u zagrebačkim Dugavama. Godinu dana kasnije preuzima župe kod Bjelovara, sv. Šimuna i Jude Tadeja u Cigleni i sv. Katarine u Nevincu.
Kada je papa Benedikt XVI. 2009. utemeljio novu Bjelovarsko-križevačku biskupiju, odlučio je ostati u njoj jer, kako kaže, njegova matična Varaždinska biskupija može si priuštiti »luksuz« služenja njezinih svećenika potrebitijim mjesnim Crkvama. U Dubravu je došao g. 2011., naslijedivši vrijedne i zaslužne prethodnike, Stjepana Sovičeka, koji je sada župnik bjelovarske župe sv. Ane, i prije njega Ivana Žnidarca, koji je g. 1973. kao mladi svećenik, doslovce na ruševinama župnoga stana i oronule crkve, »krenuo od početka« i punih 37 godina obnavljao župu materijalno i duhovno. Djeluje pomalo asketski i strog prema samomu sebi, a istodobno župljani govore o njegovoj pristupačnosti i otvorenosti u komunikaciji. Liturgiju proživljava duboko uronjen u njezina otajstva, tako da se čini da ne vidi nikoga oko sebe, a često se nakon mise može vidjeti kako gura kolica sa staricom do njezina doma. Župnu je kuću potpuno »otvorio« župljanima, koji se redovito i rado okupljaju na »čašicu« razgovora i druženje, ali i sastanke.
Po njegovim riječima župi pripada 31 selo s oko 1400 obitelji i 4800 vjernika. Osim redovite dvije mise nedjeljama i blagdanima u župnoj crkvi, jednom mjesečno mise slavi i u kapelama sv. Nikole u Prnjarovcu, sv. Helene u Mostarima i sv. Florijana u Koritnoj. Godišnje jednom, na blagdan zaštitnika, mise su i u kapelama Presvetoga Trojstva u Habjanovcu i bl. Nikole Tavelića u Staroj Kapeli. Dubrava se, nažalost, također uklapa u sumornu hrvatsku demografsku sliku jer je g. 2015. bilo 26 krštenja i 10 vjenčanja, a čak 82 sprovoda.
Župnih suradnika, po riječima župnika, hvala Bogu, ima sve više. Jedan od njih je umirovljenik Ivan Nevolić, član župnoga tročlanoga ekonomskoga vijeća, ali i suradnik u gotovo svim radovima, posebice u pravnim poslovima: »Ako se želi župnomu životu pridonijeti, onda je svaka aktivnost jednako vrijedna i zahtjevna, pa tako i biti ekonomski vijećnik jer, barem ja tako doživljavam, to je vrlo ozbiljan i odgovoran posao, za koji treba imati i srca i znanja. Naime, kao što je poznato, ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima država je preuzela obvezu vratiti crkvenu imovinu, naravno koju je moguće vratiti prema vrijedećim zakonskim odredbama. Tim ugovorom pred župna ekonomska vijeća stavlja se golem posao jer su njihovi članovi, znajući stvarno stanje ‘na terenu’, dužni pomoći svojim župnicima na tom području.
Jednako tako, konkretno naše vijeće ima ulogu u upravljanju župnim ekonomskim dobrima, što znači pomoći župniku u izradi župnoga proračuna, vođenju blagajničke knjige, ostale dokumentacije koja se tiče financija i završnoga računa. Također dajemo mišljenje o izvanrednim župnim pothvatima, kao što su pomaganje stradalima od elementarnih nepogoda, Caritasu, popravcima i slično. Vodimo i brigu o čuvanju isprava i dokumenata na kojima se temelji župno pravo na različita dobra, a u svemu pridržavajući se dopisa kojim su naši biskupi 7. studenoga 2000. propisali način provedbe novoga financijskoga sustava nastojeći ga prilagoditi nama laicima. I ono što je također važno, to je uvijek bio i ostat će volonterski rad, kao i većina ostalih župnih aktivnosti.«
Stjepan Latinović, obrtnik i majstor u građevini s trojicom zaposlenih, čitač i sakristan, župnikov je pratilac pri blagoslovu obitelji. Neoženjen je te može relativno puno vremena posvetiti radu u župi. Ističe da »većina ljudi radi u poljoprivredi i stoga se motrišta treba procjenjivati veći broj nezaposlenih jer siromašnih u klasičnom poimanju nema, nego je riječ o staračkim, napuštenim ili samačkim domaćinstvima, kojima je, razumije se, također potrebna pomoć.«
Božica Kajfeš također je jedna od »ključnih« osoba u župi, domaćica je u župnoj kući, članica župnoga zbora i jedna od 40-ak žena raspoređenih u devet grupa koje se brinu da crkva uvijek bude čista i uredna. Prije je radila kao prodavačica u nedalekoj Sv. Heleni, ali je ostala bez posla zbog propasti tvrtke pa je rado prihvatila posao koji joj, kako kaže, omogućava susrete s ljudima svih dobi i različitih profila koji navraćaju u župni ured. »Takva situacija posebno teško pada mladima, koji i iz našega kraja odlaze ne samo u veća gradska središta u Hrvatskoj, nego i u inozemstvo.«
Redovito u svim župnim događanjima sudjeluje i Ivan Pisk, električar po zanimanju, otac jedne kćeri, inženjerke fizike, koja je zaposlena u Državnom zavodu za mjeriteljstvo u Zagrebu. U općini je prilično razgranato udomiteljstvo pa se tako i on od 2005. sa suprugom cjelodnevno skrbi za četiri osobe, što financijski »pokrivaju« državne vlasti, spominjući još jednu važnu činjenicu za mjesto i župu: »Nedavni je rat na području bivše države prouzročio migracije ljudi, koji su u našoj sredini našli novi dom, posebice iz Bosne, ali manji broj i s Kosova. Usudio bih se reći da su rado primljeni i brzo su se uklopili u našu župu postavši njezinim prihvaćenim i ravnopravnim članovima.«
Damir Miler, 38-godišnji orguljaš, ponosno s razlogom ističe da vodi zbor više od 20 godina: »Samouk sam pa sam se morao privatno doškolovati kod našega mjesnoga profesora glazbe. Danas mješoviti zbor ima 20-ak stalnih članova, uglavnom srednjega naraštaja, a nalazimo se redovito svakoga petka.«
Stanislav Dragija također je član župnoga zbora i brine se o uređenja crkvenoga okoliša. »Veliko mi je zadovoljstvo biti u crkvi i oko nje, s doista dragim osobama s kojima osjećam da dijelim zajedničke vrijednosti i ciljeve. To mi zajedništvo puno znači i zato mi je župa drugi dom, a posebice sam sretan što su često sa mnom i dvojica sinova, koji također rado dolaze i pomažu unatoč studentskim obvezama na Građevinskom odnosno Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.«
Lidija Dragija zadužena je za čitanja u liturgijskim slavljima, koja su povjerena uglavnom odraslima, kojih je sada dvanaest. Nadovezujući se na supruga, spominje i teškoće s kojima su dio mještana susreće: »Vrlo su slabe prometne veze sa Zagrebom pa nam mladi na školovanju stanuju u domovima ili kao podstanari. Želimo li otići nekamo dalje, moramo najprije do susjednoga Vrbovca gdje su željezničke i autobusne veze bolje i češće. Spomenula bih da smo kao obitelj aktivni i u ‘Češkoj besedi’ Zagrebačke županije čiji je ogranak u Dubravi osnovan 2009. i koji surađuje s češkim kulturnim udrugama u Češkoj. U mjestu djeluje i Kulturno-umjetničko društvo ‘Frankopan’, udruga žena, a budući da mi je muž svestrani športaš, nabrojat ću i aeroklub, rukometni i nogometni klub.«
Marina Habazin, vjeroučiteljica u stalnom radnom odnosu u školi u susjednom Vrbovcu, sa župnikom i Željkom Novak uređuje tjedni »Listić župne zajednice sv. Margarete – Dubrava«, koji doista ispunja svoju zadaću – iscrpno izvješćuje župljane o rasporedu misnih slavlja, čitanjima, liturgijskim pjesmama, sprovodima i krštenjima, sljedećim aktivnostima i planovima. Diplomirala je na Katehetskom institutu u Zagrebu i od g. 2000. predaje vjeronauk i pomaže župniku u župnoj katehezi, koja se održava četvrtkom za prvopričesnike, a petkom za krizmanike. Broj djece u župi je svake godine sve manji, kao, nažalost, i u mnogim dijelovima Hrvatske, što se očituje i u broju upisane djece u školi, kojih je ove godine s područnim školama u Kapeli, Bolču i Farkaševcu ukupno 500-tinjak.
Anica Kasalo, umirovljenica, zadužena je za moljenje krunice. Doselila se u Vrbovec g. 1972. sa sada već pokojnim suprugom iz Hercegovine. Ima dva sina, dva unuka, ali uvijek ima vremena za pola sata molitve prije mise: »Još u djetinjstvu roditelji su mi usadili zajedničku molitvu krunice i štovanje prema Gospi, pa se tako molitveno pripravimo za misu, a svima su nam poznate i Isusove riječi: ‘Gdje su dvoje ili troje okupljeni u moje ime, tu sam ja s njima.’«
Dubrava je tijekom povijesti iznjedrila nekolicinu kulturnih, prosvjetnih i športskih velikana, među kojima su svećenik Ljudevit Šustek, koji je g. 1929. objavio knjigu »Dubrava u povijesti i njena okolina« i Branka Pelegrin, r. 1964., športašica, članica Streljačkoga društva »Dubrava 1094«, višestruka svjetska i europska prvakinja u streljaštvu/samostrijelu, i Slavko Ježić. Široj javnosti manje poznati su i župnik Josip Galjuf, kasniji zagrebački biskup, i pjesnik kapelan Andrija Palmović.
Dubrava se prema dosada poznatim povijesnim vrelima prvi put spominje u povelji ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana g. 1134., u kojoj stoji da je ugarski kralj Ladislav Dubravu kao posjed darovao g. 1094. zagrebačkomu biskupu Duhu. U spomen na taj događaj i datum, ‘Češka beseda’ Zagrebačke županije, Općina i Župa Dubrava te Hrvatsko-češko društvo otkrili su g. 2014. spomenik pokraj župne crkve sv. Margarete na kojemu među ostalim piše: »Biskup Duh, rodom Čeh, bio je prvi biskup zagrebačke biskupije osnovane 1094. godine, kako je navedeno u Felicijanovoj povelji… Ugarski kralj Ladislav postavio je ‘prikladnog Čeha, muža časna života, koji se zvao Duh’…« Nakon toga Dubrava 6. siječnja 1527. postaje središtem važnoga povijesnoga događaja, kada je slavonsko plemstvo za hrvatsko-ugarskoga kralja izabralo Ivana Zapolju. Osim toga, u Dubravi je često stolovao i Hrvatski sabor.
Tamošnja je župa najvjerojatnije postojala već u 12. st. jer je naselje bilo biskupski grad, utvrđen zidom s četiri ulaza okrenuta prema stranama svijeta, s devet kula i ovećim jarkom zbog obrane od turske pogibelji. Gradnja župne crkve spominje se 1269., ali su je Turci 1552. godine spalili zajedno s mjestom, »kada su bolno jecale dvije ucviljene sestre Hrvatska i Slavonija, jer je divlji Turčin grabio već zadnje ostatke ostataka kraljevstva hrvatskoga«, kako je to zapisao jedan povjesnik. Obnovljena je između 1595. i 1606. kada je obnavljana i Dubrava, a današnji je izgled s nadsvođenim svetištem i glavnim brodom dobila 1758. – 1765. godine.
Unutrašnjost sadašnje obnovljene crkve odiše skladnom ljepotom oltara i crkvenoga inventara, među kojima treba spomenuti i oltar sv. Antuna Pustinjaka, koji se u tom kraju posebno štuje jer je zaštitnik stoke. Zanimljivo je da su mu se zbog toga nekada dolazili pokloniti i pravoslavni vjernici. Oko crkve nalazilo se groblje do 1781. g. kada je carica Marija Terezija zabranila ukapanja oko crkava u središtima mjesta.
