Medijsku pozornost proteklih dana privukli su rezultati dvaju odvojenih istraživanja na svjetskoj razini, u kojima su tretirana i stanja u Hrvatskoj, a mediji nisu propustili dati im friziranu do neprepoznatljivosti, pristranu, ideologiziranu i politiziranu interpretaciju.
Jedno je od tih istraživanja 7. svjetski izvještaj o sreći (The World Happiness Report) koji su u suradnji s Ujedinjenim narodima objavila tri stručnjaka na temelju Gallupovih istraživanja od 2005. do 2008. i od 2016. do 2018. godine. Istraživanje se bavi trima skupinama čimbenika: vezama između vlasti i sreće, moćima prosocijalnoga ponašanja i promjenama u informacijskoj tehnologiji. Ispituju se empirijske veze između niza nacionalnih mjera kvalitete vlade i nacionalnoga prosjeka sreće i preokreće se smjer kauzalnosti i pita se kako sreća građana utječe na to sudjeluju li i kako sudjeluju u glasovanju. Predstavljena je tema velikodušnost i prosocijalno ponašanje, važno zbog svoje moći pokazivanja i stvaranja zajednica koje su sretna mjesta za život. Treća tema o informacijskoj tehnologiji raspravlja o učincima uporabe digitalne tehnologije na sreću te opisuje epidemiju masovnih ovisnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Po objavljenim rezultatima tih istraživanja Hrvatska je od 156 zemalja po ukupnom indeksu sreće zauzela 75. mjesto, a samo tri godine ranije, 2016., bila je na 58. mjestu.
Glede proširenosti korupcije po ocjeni pitanih ljudi u Hrvatskoj naša je zemlja na vrlo niskom 139. mjestu, po osjećanju dan prije ispitivanja Hrvatska je na 122., a po mogućnosti izbora u životu na 118. mjestu. Premda sreća pripada kategoriji vrlo intimnih, osobnih, subjektivnih osjećaja pa je nije lako ni definirati ni opisati ni istražiti, to istraživanje ipak pokazuje trend koji nije dobar i koji bi, baš zbog toga, trebale imati na umu sve društvene institucije, pa i crkvene i vjerske zajednice u Hrvatskoj, i s njim se suočiti. Ipak je ne samo pretjerano, nego i manipulativno i vrlo tendenciozno, upravo ocrnjivački, zlobno napisati: »Hrvati su depresivni i mizerni« – kako je to napisao novinar u Jutarnjem listu od 1. travnja.
U tom istraživanju, u aktualnim hrvatskim okolnostima digitalizacije škole i obrazovnoga procesa, vrlo su važni rezultati istraživanja utjecaja digitalne tehnologije na kvalitetu života i posebno detektirana epidemija masovnih ovisnosti o digitalnom svijetu u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, prema tom istraživanju u SAD-u od 2012. kad je započela upotreba pametnih telefona jako je među adolescentima porasla sklonost depresiji, samoozljeđivanju i čak suicidu. U tom izvještaju, kako je prenio i Jutarnji list, doslovno se navodi: »Adolescenti koji provode više vremena koristeći elektroničke uređaje su nezadovoljni, a sretniji su oni koji više vremena posvete drugim aktivnostima.« Tomu nije ni potreban komentar. Tu problematiku izvrsno osvjetljava u intervjuu u ovom broju Glasa Koncila prof. Zoran Velagić s osječkoga Sveučilišta.
Drugo ovih dana objavljeno istraživanje je studija međunarodne neprofitne udruge sa sjedištem u Stockholmu World Values Survey Association (WVS), koja djeluje od 1981. okupljajući stručnjake s društvenoga područja. Ta udruga svojim radom analizira društvena kretanja u pojedinim zemljama i čovječanstvu te svoje uvide stavlja na raspolaganje vladama, udrugama civilnoga života, akademskoj zajednici i drugima. Mediji u Hrvatskoj, koji su prikazali tu studiju, zanemarili su činjenicu da su vrijednosti koje WVS analizira jednostavno društvena činjenica bez ikakvoga pozitivnoga ili negativnoga predznaka, a ti mediji manipulirali su rezultatima istraživanja suprotstavljajući lijevoliberalne i desnokonzervativne vrijednosti. U Večernjem listu od 1. travnja u članku pod naslovom »Mladi Hrvati sve su konzervativniji, zemlja sve dalje od razvijene Europe« tako se doslovno manipulira istraživanjem: »Hrvatska ne napreduje u razvoju vrijednosti od tradicionalnih prema racionalno-sekularnima pa se posljednjih godina našla u društvu država poput Bahreina, Kirgistana i Libanona.« Autorica toga teksta umjesto objektivna izvještavanja polazi od svoga ideološkoga gledišta i ocjenu kretanja u hrvatskom društvu uspoređuje sa svojim valjda svetim i neupitnim ciljem, koji uključuje nuždan preodgoj većine, osobito katoličke većine u Hrvatskoj.
Studija »tradicionalne vrijednosti« definira kao one koje »naglašavaju važnost religije, veze roditelja s djecom, poštovanje autoriteta i tradicionalne obiteljske vrijednosti« i ne daje im nikakvu kvalifikaciju, a autorica navedenoga teksta insistira na napuštanju tih vrijednosti da bi se tobože Hrvatska približila »razvijenim europskim društvima«. Snažna prisutnost tradicionalnih vrijednosti, kako ih definira studija, zapravo je veliki poraz i neuspjeh ustrajnoga aktivističkoga preodgoja, osobito vjerničke, katoličke većine u Hrvatskoj, veliki neuspjeh utjecaja na mlade lijevoliberalnih vladajućih politika, glavne struje javnoga mnijenja, mnogih medija i brojnih udruga civilnoga društva. Tradicionalne vrijednosti ipak su vrijednosti, a ne negativnosti koje bi svim sredstvima trebalo suzbiti. To je jasno svima osim ideološkim agentima, koji su, očito, doživjeli razočaranje.
