U Hrvatskoj postoji čitav niz područja socijalnih prava u kojima kao temeljni uvjet za njihovo priznavanje treba utvrditi obvezu, odnosno činjenicu uzdržavanja. Tako je činjenica obveze uzdržavanja bitna pretpostavka za ostvarivanje određenih prava koja spadaju u socijalnu sigurnost. Na činjenicu obveze uzdržavanja nadovezuju se i prava na određena izuzeća, često kao spas od nemilosrdnih ovrha.
Zakoni koji reguliraju mjerodavne okolnosti obveze uzdržavanja bitne za socijalnu sigurnost su: Zakon o privremenom uzdržavanju, Obiteljski zakon, Ovršni zakon, Stečajni zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o doplatku za djecu, Zakon o rodiljama i roditeljskim naknadama, Zakon o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) broj 2201.2003, ali i niz drugih zakona.
»Zakon o privremenom uzdržavanju« (Narodne novine br. 92/14, na snazi od 1. rujna 2014.) utvrđuje tko su korisnici prava na privremeno uzdržavanje, uređuje stjecanje prava na privremeno uzdržavanje i visinu iznosa privremenoga uzdržavanja, nadležnost, postupak za ostvarivanje prava i objašnjava značenje pojedinih pojmova. Kao mjerodavna javna ustanova za provedbu Zakona određen je Centar za socijalnu skrb. Kao korisnike prava Zakon određuje da su to djeca, odnosno »dijete« do navršenih 18 godina, koje je roditelj dužan uzdržavati na temelju ovršne isprave. Pod pojmom »obveznik uzdržavanja« Zakon određuje da je to roditelj koji ne stanuje s djetetom, ali uključuje i djeda i baku po tom roditelju. Nadalje, Zakon određuje da pravo na privremeno uzdržavanje traje sve dok »obveznik uzdržavanja« ne počne izvršavati svoju obvezu uzdržavanja u iznosu koji je utvrđen kao iznos privremenoga uzdržavanja.
Kao »ovršna isprava« na temelju koje se provodi obveza uzdržavanja smatra se ovršna sudska odluka i sudska nagodba te izvršno rješenje doneseno u upravnom postupku. Na osnovi toga određuje se obveza »privremeno uzdržavanje« kao novčano primanje kojim se koristi dijete radi potpore uzdržavanja. Prema tome »uzdržavanje« je novčano primanje koje ostvaruje dijete na temelju ovršne isprave u skladu s propisom kojim se uređuju obiteljski odnosi. Pravo na privremeno uzdržavanje pod uvjetima propisanim tim Zakonom ima dijete hrvatski državljanin koje ima prebivalište u Republici Hrvatskoj. Posebno je značajna odredba čl. 4. toga Zakona koja propisuje da je pravo na privremeno uzdržavanje osobno pravo djeteta koje se ne može prenositi na drugu osobu. Sukladno tomu, propisano je da privremeno uzdržavanje ne može biti predmet ovrhe ili osiguranja.
Definira se također u kojim se slučajevima ostvaruje privremeno uzdržavanje, tako da pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je tim Zakonom određena kao iznos privremenoga uzdržavanja. Ako su baka, odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka, odnosno djed, ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično. Dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u ukupnom trajanju od tri godine. No dijete nema pravo na privremeno uzdržavanje ako je na temelju mjere iz obiteljsko-pravne ili socijalne zaštite smješteno u udomiteljskoj obitelji, domu ili drugoj ustanovi socijalne skrbi ili ako tražbina uzdržavanja na koju se odnosi ovršna isprava više ne postoji. Privremeno uzdržavanje određuje se u visini od 50 posto zakonskoga minimuma uzdržavanja.
Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje je žuran pa je Centar za socijalnu skrb dužan donijeti rješenje o privremenom uzdržavanju u roku od trideset dana od dana podnošenja urednoga zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Dijete kao korisnika prava na privremeno uzdržavanje u postupku radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje zastupa roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja se skrbi o djetetu. No ako je to potrebno radi zaštite dobrobiti djeteta, dijete u postupku radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje zastupa poseban skrbnik. To je u slučaju kad je Centar po službenoj dužnosti pokrenuo postupak radi određivanja privremenoga uzdržavanja. Događa se da roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja se skrbi o djetetu ne može dokazati javnim ili javnobilježničkim ispravama činjenice u odnosu na uzdržavanje od strane bake i djeda. Tada je dovoljno da se one učine vjerojatnima na temelju izjave roditelja s kojim dijete stanuje ili druge osobe koja se skrbi o djetetu. U rješenju o privremenom uzdržavanju utvrđuje se da Republika Hrvatska isplatom iznosa privremenoga uzdržavanja stupa u pravni položaj djeteta i da na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenoga iznosa privremenoga uzdržavanja, sa svim sporednim pravima.
Privremeno uzdržavanje isplaćuje Centar u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec. Privremeno uzdržavanje isplaćuje se djetetu preko banke na njegov račun ili račun roditelja s kojim dijete stanuje, odnosno druge osobe koja se skrbi o djetetu. Isplatom privremenoga uzdržavanja Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenoga iznosa privremenoga uzdržavanja, sa svim sporednim pravima. Na osnovi toga Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti donosi rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenoga uzdržavanja. Izvršenje radi te naplate provest će se na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima te na novčanim sredstvima po računu, i to prije eventualne ovrhe radi naplate svih drugih tražbina, neovisno o vremenu njihova nastanka, osim tražbine uzdržavanja djeteta sukladno propisu kojim se uređuju obiteljski odnosi. U slučaju smrti obveznika uzdržavanja za ispunjenje tražbine odgovaraju njegovi nasljednici do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Treba se nadati da će taj zakon ispuniti očekivanja i tako pridonijeti boljoj zaštiti djece, koja imaju pravo na uzdržavanje od strane obveznika uzdržavanja.
