Pod trijumviratom se, prema klasičnoj definiciji, najčešće misli na savez ili sporazum trojice moćnika koji imaju zajednički cilj i međusobno si pomažu da bi ga ostvarili. Uostalom, lat. imenica »triumviratus« složenica je od broja »tri« i imenice »muževi«, tj. »triumviri« ili »tresviri«. Iako je u antičkoj povijesti bilo različitih trijumvirata, kao npr. »tresviri capitales« – za izvršavanje smrtnih presuda, »tresviri monetales« – za vođenje poslova u vezi kovanja novca i sl., danas prevladava njegovo političko poimanje, tj. odmah se misli na model vladanja, na svojevrsnu koaliciju trojice političara u cilju obnašanja vlasti. Najpoznatiji rimski trijumvirati bili su onaj između Gaja Julija Cezara, Gneja Pompeja i Marka Licinija Krasa, sklopljen 60. g. prije Krista, i između Marka Antonija, Emilija Lepida i Oktavijana, sklopljen 43. g., također prije Kristova rođenja. Zajednički im je zapravo bio diktatorski način vladanja, u kojem su donosili zakone, međusobno čašćenje zvučnim titulama (najčešće konzula), raspodjelu pojedinih područja nad kojima su vladali (oblasti i provincije), provođenje »proskripcije« – suvremenim rječnikom »čistka« nepoželjnih građana u kojima je stradalo, i u doslovnom smislu riječi, mnogo neistomišljenika, za što su mnogi od izvršitelja zločina bili nagrađeni ili novčano ili društvenim statusom.
Na svu sreću, stoljeća su prohujala, promijenilo se temeljno poimanje demokracije, politike i vladanja, pa je unatoč popriličnim sličnostima ipak nespretno hrvatsku političku scenu uspoređivati s antičkim trijumviratima, unatoč tomu što je, uvjetno rečeno, sadašnji trijumvirat HDZ-a, HNS-a i SDSS-a međusobno također prvotno interesno povezan, raspodijelivši među sobom sva ključna ministarstva i poluge vlasti, te je proveo suvremenu »proskripciju« tisuća nepoželjnih građana izišlih na referendume, donoseći zakone ne mareći puno za tradiciju, sirotinju i narodni »etos«, proklamirajući političko-stranačku poslušnost iznad savjesti svakoga pojedinca i sl. Stoga je najbolje istaknuti hrvatski trijumvirat s jednoga posve drugoga motrišta i daleko se odmaknuti od političkoga područja.
U tome može poslužiti primjer malenoga sela Samarice u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, smještenoga na sjevernim obroncima Moslavačke gore, u sredini između trijumvirata, trokuta moćnih, većih i utjecajnijih gradova: 15-ak km udaljene Čazme, 30-ak km udaljenoga Bjelovara i isto toliko udaljene Garešnice. Taj je »hrvatski trijumvirat« potrebno najprije promatrati u neosporivo pozitivnom kontekstu, o čemu svjedoči svagdašnjica u tom dijelu Hrvatske, u kojoj tri spomenuta grada, svaki na svoj način, skrbe za Samaricu, čiji mještani u nekom od njih rade ili polaze školu, odlaze na razna društvena i kulturna događanja i sl. No »druga strana« medalje spomenutoga hrvatskoga trijumvirata katastrofalna je prometna izoliranost Samarice, koja je ne samo na njihovu nego i na sramotu cijele Hrvatske! Nepojmljivo je da se danas do nje dolazi samo makadamskom prašnjavom cestom od Donjega Miklouša ili starom asfaltiranom od Ivanske, koja je toliko loša da se makadam čini kao autocesta, tako da posjetitelj bez pretjerivanja pomisli kako je došao do »kraja svijeta«. Političari svih boja, i vladajući i oporbeni, sadašnji i bivši, mogu pronalaziti kojekakve »racionalne« razloge, poput pomanjkanja sredstava, mogu prebacivati nadležnosti na mjesne, općinske i županijsku razinu, te svaki put obećavati prije izbora rješavanje tog problema, ali trebaju biti svjesni da su zbog Samarice svi oni već odavno akutni higijensko-zdravstveni problem.
Brojni su samozatajni i požrtvovni župnici u povijesti župe u Samarici ostavili traga na svim životnim područjima: pastoralnom, građevnom, prosvjetnom i kulturnom, ali nije nepravedno prema svima njima ako se izdvoji Josip Đurkovečki, koji je punih 35 godina svećeništva ugradio ne samo u njezinu duhovnu i materijalnu izgradnju nego i kao vjerski pisac i jezikoslovac u opću izobrazbu povjerenoga mu puka. Rođen je g. 1766. u Svetom Ivanu Zelini, bogoslovni je studij započeo u zagrebačkom sjemeništu, a završio u Budimpešti. Nakon svećeničkoga ređenja bio je najprije duhovni pomoćnik u župi sv. Ivana u zagrebačkoj Novoj Vesi te vojni kapelan, potom kapelan i upravitelj župe u Novoj Rači, a 7. srpnja 1797. imenovan je župnikom u Samarici, gdje je ostao sve do kraja života. Preminuo je 18. ožujka 1832. godine, u 66. godini i 42. godini svećeništva. Odmah po dolasku u samaričku župu započeo je obnovu tornja i unutrašnjosti župne crkve sv. Katarine, a o svojem je trošku u Mariboru za 500 forinti kupio orgulje. Kada je crkva potpuno uređena i obnovljena, blagoslovio ju je 30. lipnja 1805. zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, o čemu svjedoči i spomenploča u crkvi. Pored toga, u propovijedima i pisanim djelima nastojao je pridonijeti vjerskoj izobrazbi vjernika, za njihovu »potreboču i hasen«, kako je to doslovce zapisao. U tome je imao veliku potporu biskupa Vrhovca, koji je poticao svećenike na književni rad na kajkavskom jeziku i koji ga je zbog toga u više navrata posjetio u Samarici. »Plebanuš samarički«, kako se župnik Đurkovečki potpisivao u svojim djelima, objavio je dvije knjige vjersko-poučnoga sadržaja: »Izvod navukov od Boga i vere katoličanske« g. 1819. i »Kratko-spravek evangeliumov nedeljneh i svetečneh« g. 1820., te njemačko-hrvatsku gramatiku: »Jezičnica horvatsko-slovinska« g. 1826., koja ga je uvrstila među važna imena hrvatskoga jezikoslovlja. Namijenio ju je »Slavincem« – Hrvatima, kajkavcima i Slavoncima, da nauče njemački, i Nijemcima koji žive »vu slavinskom orsagu« da nauče hrvatski. Više su nego zanimljivi razlozi i okolnosti u kojima je nastalo to iznimno jezikoslovno djelo u malenom moslavačkom selu. Mnogima je zasigurno nepoznata činjenica da su u Samarici svojedobno u isto vrijeme djelovale čak dvije škole na njemačkom jeziku – tzv. »trivijalna škola«, osnovana u drugoj polovici 18. st., u kojoj su se učenici pripremali za dočasnike i činovnike u krajiškoj upravi, i »elementarna škola« osnovana g. 1824. Samarički je župnik, dakle, napisao »Jezičnicu« zbog odgojno-obrazovnih potreba tamošnjega školstva, no imao je na umu također i širu društvenu korist.
Malo je podataka o najranijoj povijesti sela, no arheološka iskapanja upućuju na to da je već u antičko doba bilo naseljeno. Prvi je put spomenuto u popisu župa Zagrebačke biskupije Ivana Arhiđakona Goričkoga iz g. 1334., a zatim i u popisu svećenika iz g. 1501. Nakon turskoga osvajanja moslavačkoga kraja i Čazme g. 1522., stanovništvo je izbjeglo i cijeli je kraj ostao pust. Po oslobođenju od Osmanlija područje potpada pod Vojnu krajinu te je ponovnim naseljavanjem obnovljena i crkvena organizacija. Početkom 18. st. na temeljima i ostatcima nekadašnje kapele izgrađena je današnja župna crkva, koja je prvobitno bila područna kapela župe Štefanje, a obnovljena samarička župa postala je samostalna g. 1721. Stara romanička i gotička arhitektura svetišta sv. Katarine je barokizirana, a novi barokni inventar u nju je unesen sredinom 18. st., tako da je crkva s inventarom spomenik kulture.
Župa Samarica okuplja 649 vjernika, a pripadajuća su joj sela: Gornja Petrička, u kojoj su čak dvije kapele – sv. Petra i Pavla i Presvetoga Trojstva, Donja Petrička s kapelom sv. Ilije, Krivaja, Šimljana, Šimljanik s kapelom sv. Šimuna, Oštri Zid, Garešničko Novo Selo, Gornja Garešnica s kapelom sv. Valentina, Podgarić i Prokop. Nije zgorega spomenuti da Samarica pored župne crkve ima i kapelu sv. Florijana, zaštitnika tamošnjega DVD-a. Svake godine bude 20-ak sprovoda, 5-6 krštenja, 3-4 vjenčanja, a ove se godine po 13 prvopričesnika i krizmanika priprema za primanje sakramenata, koji se podjeljuju svake dvije godine. Samo sjedište župe dugačko je selo otprilike 3 km, no sa svega 50-ak domaćinstava, pa nije čudno da nema školu, nego iz cijele župe učenici odlaze u područnu četverogodišnju školu u Gornjoj Petričkoj, koju pohađa 10-ak učenika, a nema ni ambulantu, prodavaonicu, čak ni gostionicu. Tužna je to i sumorna stvarnost na samo 60-ak km od hrvatske metropole, Zagreba.
Nadu u bolju budućnost ulijevaju zvuci čak tri zvona u crkvenom zvoniku, dva nabavljena 1922. u Zagrebu, od 500 i 200 kg, i najmanje od 70 kg lijevano u Grazu 1879. godine, koja pozivaju na euharistijska slavlja. Nedjeljna i blagdanska uveličava maleni župni zbor pod ravnanjem Ivana Križana, koji i svira na malenim električnim orguljama. Njegov prezimenjak Andrija Križan, učenik 4. razreda, često je jedini, ali redoviti ministrant, a Katica Šarlija, 54-godišnjakinja rođena u Županji, profesorica je hrvatskoga jezika u nedalekoj Ivanskoj, redovito čita na misi. Jaga Puškarić savjesno obavlja sakristanske poslove, jednako kao Draga Škarec, koji se uvijek nađe na »pravom mjestu« i u »pravo vrijeme« kada je riječ o potrebi u župi. Svi župljani s ponosom spominju i svoju sumještanku Milku Trgovac, redovničkoga imena s. Blondina, koja u Družbi sestara milosrdnica djeluje u Zemunu.
Izgled središta sela posebno narušava zgrada nekadašnje škole, danas ruševno zdanje i zaštićeni kulturni spomenik, u kojem je nakon Drugoga svjetskoga rata bio partizanski vojni zatvor i prijeki sud, iz kojega su stotine osoba iz cijeloga moslavačkoga kraja bile pogubljene bez dokazane krivnje. O tome svjedoče tek dvije dosad pronađene masovne grobnice na obližnjem Cipeliševcu i Vapljenicama, o kojima se desetljećima nije smjelo govoriti, a i do danas nije ništa učinjeno u otkapanju žrtava, njihovu identificiranju i dostojnom pokapanju. Onodobni gospodari života i smrti bez ikakve su zadrške ili dopuštenja okružni narodnooslobodilački odbor smjestili u samarički župni dvor.
U središtu Čazme oznaka upućuje na Miklouš, najprije se dolazi preko Grabovnice, s glasovitom »Božićnom pričom« obitelji Salaj ukrašenom s više od četiri milijuna žaruljica, do Donjega Miklouša odakle se skreće prema Gornjem Mikloušu, koji je »gornji« jer je, logično, na vrhu obližnjega brda. Tamošnja župa sv. Nikole, mađarskoga imena Mikloš od kojega je naselje i dobilo ime, ima ukupno 427 vjernika s pripadajućim selima: Donji Miklouš, Lučani, Martinac i Novo Selo, i najmanja je župa Bjelovarsko-križevačke biskupije.
Nasuprot crkve je područna četverogodišnja osnovna škola s 10-ak učenika, koje podučava učitelj Zdravko Jorgić. Prema riječima župnoga vijećnika Tome Đurana, električara, uskoro umirovljenika, šk. g. 1941. bilo je više od 130 đaka.
»Župno pastoralno i ekonomsko vijeće čini 14 članova i, kao što vidite po obnovljenoj župnoj kući i crkvenom okolišu, aktivni smo i skrbimo se za župu. Četvrtkom imamo misu i klanjanje, a nedjeljom i blagdanima misu u 9 sati, te u tjednu nakon sprovoda i po nakanama vjernika«, rekao je Đuran. Pored stuba koje vode do ulaza u crkvu podignut je križ s natpisom: »Ja sam u svojoj agoniji mislio i na te, jedna kap krvi moje bila je i za te.« Crkveni okoliš krasi i kip Majke Božje i Isusa te spomenploča domaćemu sinu br. Antunu od sv. Terezije Đurekoviću, karmelićaninu (1935. – 2014.), po kojem je nazvan i župni karitativni fond jer siromašnih i potrebitih, nažalost, ima popriličan broj. Nezaustavljivo iseljavanje traje još od 60-ih godina prošloga stoljeća, posebice mladih, jer je poljoprivreda uništena, posebice stočarstvo i mljekarstvo, a šumarstvo je na izdisaju, tako da danas ondje živi tek 70-ak stanovnika.
Jedan od rijetkih koji je ostao u selu jest 24-godišnji Domagoj Tonković, tehničar cestovnoga prometa zaposlen u Ivanić-Gradu: »Nekoga društvenoga života nema iako u selu djeluju Dragovoljno vatrogasno društvo i KUD ‘Sloga’ jer posla nema i mladi odlaze.« Na misi su također redoviti Filip Koren i Kristijan Zajček, učenici viših razreda osnovne škole u Čazmi. Aktivni su u liturgiji i čitači Nikola Posavac i Đurđica Jurčić, te Eva Boljfetić, ministrantica. Anđelka Ferenčak, upravna pravnica, zaposlena u računovodstvu u »Čazmatransu« administratorica je i »desna ruka« župniku.
Župa se, kao i susjedna Samarica, prvi put spominje u popisu iz g. 1334., i zatim u popisu župnika iz 1501. Nakon Turaka bila je filijala Čazme, od koje se g. 1789. osamostaljuje, ali kao mjesna kapelanija u Vojnoj krajini, a tek 1813. postaje u pravom smislu riječi samostalna župa. Već sljedeće godine župna crkva dobiva sadašnji izgled, u doba župnikovanja Ferdinanda Brkljaša. Kasnije su nabavljene i vrijedne »Höffnerove« orgulje, koje, nažalost, već dulje vrijeme nisu u uporabi. I Donji Miklouš se ponosi duhovnim zvanjem Dejana Fortune, bogoslova na 4. godini u Rimu.
Župljani ističu da su uvijek imali »tip-top« župnike u svakom smislu, pa tako samo s riječima hvale govore o sadašnjem, Ivanu Tomaku. Rođen je 1970. u župi sv. Petar Orehovec kod Križevaca, u obitelji Josipa i Marije. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, nakon koje je završio srednju obrtničku školu te je 14 godina radio u građevnoj tvrtki. U 32. godini osjetio je poziv za svećeništvo pa je upisao studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i ondje diplomirao. Za svećenika ondašnje Zagrebačke nadbiskupije zaređen je g. 2008., nakon čega je obavljao kapelansku službu u sisačkoj župi sv. Križa, Vrbovcu, Sv. Ivanu Zelini i Garešnici. Za župnika je prvo imenovan u Carevdaru, gdje je ostao tri godine, a g. 2017. dolazi u Samaricu, iz koje upravlja i župom u Gornjem Mikloušu. U samaričkoj župnoj kući spava, ali budući da nema grijanja i tople vode, odlazi se npr. brijati u G. Miklouš, hrani se gdje stigne, ponekad kod mame, šogorice ili u nekom restoranu, snalazi se i u svemu drugom u svagdašnjici, ljudski govoreći živi boemski, pomalo »otkačeno«. No, kao što je bilo tijekom cijele povijesti, dokle god u Samarici i Donjem Mikloušu bude vjernika, uz njih će biti i svećenici, unatoč kojekakvim prolaznim trijumviratima.
