Kanadski su znanstvenici proveli opsežno istraživanje prisutnosti glifozata u medu (Food Additives and Contaminants 2019, 36, 434). Prikupili su ukupno 200 uzoraka meda širom Kanade, a u 197 njih otkrili su i izmjerili glifozat, herbicid koji Međunarodna organizacija za istraživanje raka (IARC) smatra vjerojatnim uzročnikom raka. Studiju potpisuju stručnjaci iz kanadskoga ministarstva poljoprivrede i šumarstva, što znači da će objavljeni podatci, vjerojatno, utjecati na službenu politiku Kanade prema glifozatu.
Prvo veliko istraživanje prisutnosti glifozata u medu provedeno je prije pet godina u Sjedinjenim Državama. Tada je objavljeno da je 60 posto uzoraka meda onečišćeno glifozatom. Rezultati nove kanadske studije pokazuju da je udio kontaminiranoga meda na tržištu znatno porastao, ali povećane su i koncentracije glifozata u pojedinačnim uzorcima meda. Taj je trend (samo)razumljiv jer su i kanadska i američka poljoprivreda sve više ovisne o glifozatu. Poseban je razlog to što genetički modificirani usjevi pretpostavljaju isključivu uporabu toga herbicida.
I u Europskoj se uniji, uključujući Hrvatsku, usjevi, voćnjaci, vrtovi i vinogradi zaštićuju glifozatom (»cidokor«!). Razlika je u tome što europski poljoprivrednici, posebice oni koji uzgajaju pšenicu, kukuruz, soju i druge usjeve, imaju priliku »odustati« od glifozata i zamijeniti ga manje štetnim herbicidnim formulacijama. Osim toga, prema svemu sudeći, na to će biti prisiljeni kada se aktivira zabrana s odgodom koju je izglasao Europski parlament (2017. godine) i potvrdila Europska komisija. To bi se trebalo dogoditi u 2021. godini.
U kanadskoj studiji posebno zabrinjava da čak i oni poljoprivrednici koji ne upotrebljavaju glifozat (ekološki ili organski uzgoj) proizvode med s glifozatom. Riječ je o tome da pčele neselektivno prikupljaju nektar s okolnih polja i tako u košnice dopremaju tragove glifozata. Naime, nakon primjene glifozat postaje sastavni dio biljaka, apsorbira se u korijen, lišće i plodove te se iz njih ne može eliminirati (na primjer, pranjem ili kuhanjem). Uglavnom, pčele raznose glifozat od cvijeta do košnice, a poljoprivrednici ga »raznose« od polja do stola. Sve je manje prehrambenih proizvoda, poput kruha i peciva, sojinih proizvoda ili piva, koji ne sadrže glifozat. Skupini kontaminirane hrane sada pripada i med.
Posebnost je kanadske studije i to što su istraživači imali problem s usklađivanjem instrumenata za mjerenje. Budući da su svi uzorci meda bili onečišćeni glifozatom, nije bilo moguće definirati »nulu na kazaljkama«. Drugim riječima, nije bilo slijepe probe, a to je analitička poteškoća pri određivanju tragova glifozata. Philip Landrigan s bostonskoga sveučilišta upozorava da službeno dopuštene razine onečišćenja glifozatom (50 mikrograma po kilogramu meda) nisu jamstvo za zdravlje, nego rezultat kompromisa s agrokemijskom industrijom: »Optimalna količina pesticida u hrani je – nula. Ne smijemo zaboraviti da je među onima koji jedu med mnogo – djece!«
Slučaj s glifozatom u medu trebale bi iskoristiti mjerodavne hrvatske institucije zadužene za zaštitu zdrave hrane i zdravlja ljudi, poput Hrvatske agencije za hranu, Zavoda za javno zdravlje, Škole narodnoga zdravlja »Andrija Štampar«, Instituta za medicinska istraživanja, sveučilišnih zavoda… Naime, naše političke institucije nisu uspješne u zaštiti hrvatskoga proizvoda. Djelomično i stoga što su ulaskom u Europsku uniju nestale klasične državne granice za promet robe. Na zajedničkom tržištu ne postoji »uvozni proizvod«. No ostaje prilika i mogućnost da se hrvatski proizvod promiče informacijama i podatcima o njegovoj kvaliteti, čistoći, izvornosti… Mjerenje glifozata u hrvatskom medu može biti marketinška podrška boljemu hrvatskomu proizvodu. Budući da naše političke institucije, poput ministarstava, ne smiju aktivno lobirati za hrvatski proizvod, to mogu i trebaju činiti javne institucije, poput nabrojenih, koje su plaćene novcem poreznih obveznika. Treba, jednostavno, izmjeriti glifozat u hrvatskom medu i medijski nametnuti prednosti domaćega proizvoda.
