Nikola Kajkić, rođen 23. rujna 1973. u Lipovcu, završio je srednju policijsku školu, stručni upravni studij, pravni i ekonomski fakultet te je položio pravosudni ispit. Kao maloljetnik bio je dragovoljac Domovinskoga rata. Odlikovan je Spomenicom Domovinske zahvalnosti, medaljama »Bljesak« i »Oluja«, posebno priznanje dao mu je Jacques Paul Klein za sudjelovanje u mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja, 1997. – 1998., dobitnik je nagrade Ponos Hrvatske 2007. i 2009. Predsjednik je Nacionalnoga sindikata policije, od 2013. zajedno sa Zlatkom Mehunom napisao je monografiju »Policija u obrani Vukovara«, a sudjelovao je i u pisanju više stručnih radova te je autor scenarija za dokumentarni film »Ovčara – neispričana priča«. Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila.
KAJKIĆ: Istraživanje ratnoga zločina nakon 25 godina doista je složen i težak proces, posebice kad se zna da su glavni počinitelji trenutačno u nekim drugim državama, primjerice u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, BiH, Engleskoj, Norveškoj, Australiji, Nizozemskoj… Stoga je puno teže razjasniti neke situacije da bi se u cijelosti otkrila prava istina o zločinu koji se pokušava razriješiti, odnosno saznati što se doista dogodilo, tko su počinitelji i ono najvažnije gdje su nestali. Najviše zapinje na županijskom državnom odvjetništvu, a posebno bih naglasio problem rada Županijskoga državnoga odvjetništva u Vukovaru u kojem postoje ozbiljne opstrukcije u posljednjih 15 godina. Djelatnici ŽDO-a Vukovar posebna su zagonetka koju će politički vrh morati vrlo brzo riješiti ako želi da se i to malo počinitelja koji su još uvijek živi iskoristi kao svjedoke, a neki od njih žive u Hrvatskoj.
Oni znaju za zločine i mogu otkriti gdje su nestali i pod kojim su okolnostima ubijeni hrvatski branitelji i civili. O Državnom odvjetništvu u Vukovaru javno ću uskoro progovoriti, a tada bi se doista svi zajedno mogli zapitati zar se to moglo dogoditi? Bit će velikih iznenađenja, ali hrvatskomu narodu šteta je učinjena, posebno u prikrivanju istine o zločinima. Na primjer, i danas imamo situaciju da je jedan zločinac za ubojstva u Vukovaru osuđen u Vukovaru na 10 godina zatvora, a živi slobodno u BiH. Nikada nitko za njega od bosanskohercegovačkih vlasti nije zatražio da se kazna izvrši, a paralelno se uhićuju Hrvati po BiH, i to za izmišljene zločine! Kad se sve razjasni i načine poveznice, bit će nakon iznošenja istine velikih problema u hrvatskoj politici, za koju su odgovorni najvećim dijelom pojedinci koji su po političkoj vezi pojedince postavljali u odvjetništvo iz raznih razloga, a oni su odgovorili: »Sve ću raditi po zadaći, ali ratni zločin me ne zanima!« U toj će se rečenici prepoznati pojedinci!
KAJKIĆ: Moram naglasiti da je doista policija ni iz čega napravila puno jer nemamo tehničku opremu, nemamo stručne osobe, nemamo sredstva, nemamo organizacijsku razinu ni sistematizirane i obučene kadrove za posebne namjene istraživanja te vrste zločina i izvan RH, a sve je to potrebno. Mirnom smo reintegracijom nespremni dočekali ulaz u Vukovar, nikada nisu napravljeni prioriteti za rješavanje ratnoga zločina. Oni su rješavani pojedinačno, kako bi se za koji saznalo, a zbog učestale političke smjene ljudi koji su radili na ratnom zločinu bivali su svake četiri godine mijenjani. Tako su u odjelu ratnoga zločina po sistematizaciji radnih mjesta radila samo tri policijska službenika, što je nedostatno za ozbiljan rad, posebno kad se zna da ih se stalno mijenja, što čini sustav neučinkovitijim. A to su sve predmeti od nekoliko tisuća stranica, za koje treba i po nekoliko mjeseci da bi ih čovjek proučio. U Državnom odvjetništvu na tom su području nezainteresirani, nestručni, i to iz više razloga! Mislim da je na djelu prije svega političko osporavanje, a najveći je problem abolicija po kojoj su pojedini sebi za pravo dali tumačiti da je i ratni zločin sastavni dio abolicije, što nije niti smije biti.
KAJKIĆ: To je strašan genocid u Vukovaru nakon okupacije 18. studenoga 1991. koji su izvršili u ranim jutarnjim satima 20. studenoga pripadnici JNA zajedno s paravojnim postrojbama (Leva supoderica, Teritorijalna obrana Petrova gora, Arkanovi tigrovi, Orlovi i druge paravojne formacije kojih je tada u Vukovaru bilo desetak). Sve su bile pod komandom JNA, Mile Mrkšića, Miodraga Panića, Nebojše Pavkovića i drugih koji nikada nisu ni za što odgovarali. Toga jutra iz Vukovarske je bolnice nakon što je provedena trijaža ili razdvajanje na stražnji izlaz izvedeno 300 Hrvata: ranjenika, hrvatskih vojnika, policajaca, pripadnika HOS-a i civila. Prvo su odvedeni u prostor Vukovarske vojarne, gdje su ih tukli, mučili i maltretirali, po naređenju majora Veselina Šljivančanina. Devet njih spašeno je iz vojarne jer su bili rodbina osoblja iz bolnice, za ostale nije bilo spasa, čekali su samo formalno odluku tzv. Vlade SAO Krajine koja je u to vrijeme zasjedala u Veleprometu. Zasjedanje je završilo u 14 sati, a konvoj je iz vukovarske vojarne put prema Ovčari nastavio u 14.15 sati te su uz pratnju borbenih vozila sprovedeni starom cestom preko Negoslavaca do poljoprivrednoga dobra Ovčara. Tamo su uz prisutnost vojne policije, vojnika i oficira JNA izvedeni iz autobusa, morali su proći kroz špalir u kojem su mučeni, pljačkani, maltretirani, i na kraju dodatno su zlostavljani u prostoru hangara na Ovčari. Iz hangara je spašeno osam osoba: Emil Čakalić, koji je umro, Dragutin Berghofer, Vilim Karlović, Stjepan Gunčević, Ivan i Janja Vukojević (Ivan je nedavno umro), Žarko Kojić.
Još su spašeni Perković i još jedna osoba koji su kasnije pogubljeni u Modatexu, te pet mladih vojnika koji su krajem rujna 1991. prebjegli na stranu Hrvatske vojske pa su u obrani Vukovara sudjelovali kao hrvatski policajci: Hajdar Dodaj, Samir Hrkić, Lorenzo, dvojici se ne mogu sjetiti imena. Njih je spasio pukovnik službe sigurnosti Bogoljub Kijanović i oni su prevezeni u Negoslavce, a Zdenko Novak kasnije se spasio iskakanjem iz kamiona prilikom odvoženja na stratište Grabovo, gdje je bila iskopana velika jama, u kojoj je od 17.30 do 1.30 sati ubijeno 200 osoba. Najmlađa žrtva imala je 16 godina, a najstarija 84 godine. Posebno je bila bolna smrt Ružice Markobašić, 33-godišnjakinje u sedmom mjesecu trudnoće. Od 200 pronađenih i iskopanih na Grabovu, njih 33 ubijeno je metkom u čelo, četvero hladnim oružjem – nožem, dvoje tupim predmetom, najvjerojatnije lopatom, a ostali su podlegli prostrijelim ranama iz puške. Pred hangarom je ubijeno desetak osoba, koje se još uvijek traže, a preostali su ubijeni na nepoznatom mjestu pokraj hangara ili u neposrednoj blizini hangara i za njima se još uvijek traga. Ukupno je na Ovčari ubijeno 276 osoba.
KAJKIĆ: Odgovornost u organizacijskom smislu, većim dijelom u počiniteljskom smislu i prikrivanju ima JNA, i visoki oficiri JNA, za što je odgovorna Srbija. Nažalost, u tome je pronašla saveznika u Hrvatskoj, u inertnosti, sporosti, lijenosti i nezainteresiranosti. Zločin u Vukovaru i okolnim mjestima počinjen je pod okriljem i znakom zvijezde petokrake, samo manji dio počinjen je pod kokardom, sve je organizirala JNA, ništa se nije dogodilo bez znanja JNA. Svaku večer u Novoj ulici 81 u Vukovaru, gdje je bio štab dobrovoljaca srpskih paravojnih postrojba, s početkom u 20 sati održavao se sastanak i koordinacija napada i obrane, koji je predvodio major Tešić, danas komandant čete žandarmerije u Beogradu. Veljko Kadijević nagradio ga je 22. studenoga 1991. I tu se postavlja pitanje – zašto? I sami dobrovoljci ga spominju kao okrutnoga, strogoga i bez milosti, a ni za što nije odgovarao. U filmu o zločinu na Ovčari svjedočilo nam je desetak oficira i vojnika JNA te više pripadnika dobrovoljačkih paravojnih postrojba. Većina ih živi izvan Hrvatske, pretežito u Srbiji.
No treba se vratiti na odvjetništvo. Istina je da i danas neki policajci veći dio svoga vremena provedu u Srbiji, gdje imaju obitelji, a rade kod nas. To je MUP u više navrata sprječavao i većim dijelom je dalo rezultata, ali kako nekoga prisiliti da živi tamo gdje radi, a kamoli da voli zemlju u kojoj radi? Ima puno Srba koji časno i pošteno žive u Vukovaru i okolnim mjestima, rade u Hrvatskoj policiji, i drugim službama, školuju i zapošljavaju djecu u Hrvatskoj. No spomenuo bih ponovno Slavka Teofilovića, majora JNA u SAO Krajini od 1991. do 1996. godine. Sina je školovao u Beogradu, a on živi i radi na Županijskom sudu u Vukovaru kao županijski sudac. Doista je to neshvatljivo, ali je to istina. To je Hrvatska.
KAJKIĆ: Zasigurno bez istine o zločincima, počiniteljima zločina i pronalasku naših najmilijih nema suživota, nema pomirbe. Varaju se oni koji misle drugačije, jer huškanje je došlo iz redova visoke srpske politike i Pravoslavne Crkve. Danas se slično događa, ne treba shvatiti neozbiljno parole i poruke koje se šalju iz Beograda. Valja odvagnuti svaku izgovorenu riječ jer radi se o radikalima koji su i sami 1991. sudjelovali u zločinima u Hrvatskoj i BiH. Istražujući zločine po Srbiji, i razgovarajući sa svjedocima i počiniteljima, otkrio sam ime: Đorđe Bakić. To je vojvoda koji je bio na Ovčari i ubijao, a ni za što nije odgovarao. Danas u Vojvodini vodi dva četnička kampa za obuku, a kroz te kampove godišnje prođe oko 500-600 osoba. Istodobno osuđuju ploču u Jasenovcu, što je besmisleno. Govorim osobno, kao maloljetni dragovoljac sa 17 godina 1991. kao i svatko normalan osjećao sam strah od tih strašnih bombardiranja, pucanja i slično. No kada je u mjesto pokraj Vukovara, gdje sam bio sredinom listopada, došlo desetak HOS-ovaca, svima nam je na tom punktu bilo lakše, osjećali smo se sigurnije i hrabrije. Teško mi je to sada nakon 25 godina objasniti, ali ti ljudi su se borili za Hrvatsku, hrabro, odlučno, odvažno, bez straha, i bili su nam u tom vremenu svima poticaj da i mi budemo hrabriji, što smo u konačnici i bili. Zato ni danas nema više straha kad zastupamo istinu i radimo ono što je na dobrobit hrvatskoga naroda. Stoga smatram da nitko nema pravo osuđivati ploču s imenima heroja Domovinskoga rata koji su život položili pod povijesnim hrvatskim grbom i oznakom postrojbe koja je dala velik doprinos u obrani suvereniteta RH. Teško je to objasniti Frljiću, Teršelički, Pusićki, Staziću, Grbinu.
Premda je većina njih u tom vremenu bila starija od mene, nisam vidio ni jednu fotografiju da su u uniformi hrvatske vojske ili policije. Danas su preglasni, prihvaćamo i to kao dio demokracije, ali i oni moraju prihvatiti kao temeljno načelo stvaranje domovine Hrvatske, doprinos naših postrojba, jer tada se nije gledalo u boju odore, grb ili znak na kapi. Bilo je važno da nas ima što više, da smo što hrabriji i da neprijatelju onemogućimo da pali, pljačka naše gradove i sela i ubija nedužne ljude. To je zajedništvo i ono što nas branitelje čini posebnima, odvažnima, i danas hrabrijima. Tko to prođe, više straha u životu nema, jer kad se jednom ili više puta susretne sa smrću i to izbjegne, kasnije to postane normalno. Ne razmišlja se o tome, a političari moraju imati na umu i cijeniti tu žrtvu koju su dali hrvatski branitelji, stradalnici Domovinskoga rata, kao što su prognanici, zarobljenici logoraši i drugi. Preporučujem knjigu Vilima Karlovića »Preživio sam Vukovar i Ovčaru«, molim ih da je pročitaju, pa neka onda zbore i pripovijedaju o stvarima koje ne razumiju. On oprašta svima koji su mu činili zločin, to čini na svoj kršćanski način, bez mržnje i želje za osvetom, to mora biti i poruka tim političarima, koji žive u Hrvatskoj, a mislim da je baš ne vole. Oni vole svoja prava, velike plaće i beneficije, a ne uzvraćaju ljubav domovini.
KAJKIĆ: Kao predsjednik Nacionalnoga sindikata policije borim se za prava i dostojanstvo pripadnika MUP-a te mislim da su najcrnja vremena iza nas. To je bilo vrijeme vladavine Ranka Ostojića i Vlade Dominića koji su MUP vratili unatrag 20 godina. Živimo na doista složenom i opasnom području, koje je kroz povijest nažalost učilo hrvatski narod da bude oprezan i da nikomu ne vjeruje. Stoga smatram da hrvatska policija mora biti stručna, osposobljena, opremljena i uvijek spremna.
Infrastruktura u policiji daleko je od idealne, nažalost, ponavljam, u posljednje četiri godine jako se malo, gotovo ništa nije ulagalo u opremljenost policajca. Imamo policajca koji odoru nije zadužio i po 5-6 godina, sustav nabave službenih vozila organiziran je preko lizing-kuća, što smatram neučinkovitim, pa tako među ostalim kada vozila prijeđu određeni broj kilometara, po nekoliko mjeseci stoje parkirana u garažama i ne smije ih se voziti. To je doista besmisleno, ima tu puno problema i kod tehničke opremljenosti. Primjerice ni danas na zelenoj granici nemamo kontrolne kućice u koje bi se policijski službenici u pješačkoj ophodnji mogli skloniti od kiše ili nevremena te s te kote iz kućice pratiti i promatrati određeno područje. Puno je problema, svjesni smo krize u kojoj se zemlja nalazi, ali u sigurnost se uvijek mora i treba ulagati jer to nikada nije skupo i nema cijenu!
KAJKIĆ: Što se tiče plaće policijskih službenika, smatram da je još uvijek ispod razine policijskih službenika u EU-u, kao i za rad koji rade i u uvjetima u kojima rade. Posebno boli činjenica da su nam u posljednjih 5-6 godina u više navrata umanjivali plaću i dodatke na plaću, umjesto da su povećavali plaću. Pa tako imamo policajca u ophodnji koji prima plaću od 4000 kuna, plaća stan i druge obveze, mora biti neovisan, ne smije se baviti nikakvom dodatnom djelatnošću. A s tim novcem ne može preživjeti, stoga je opravdan apel Vladi da poveća plaću hrvatskomu policajcu. Ili, u nedostatku opreme u postajama, policajci najvećim dijelom svoje oružje nose kući i smještaju ga u privatne ormariće i kućne sefove. Svi bismo željeli odoru i oružje odlagati u prostore policijskih postaja ili uprava jer danas je pred nama i potreba većega prostora za kolegice kojih je u službi po sistematizaciji sve više.
KAJKIĆ: Što se tiče ustroja ili preustroja u MUP-u, smatram da je predloženi sustav reorganizacije neozbiljan, jer smanjiti broj policijskih uprava sa sadašnjih 20 na četiri, a pri tome postići uštedu od samo 200 000 kuna na razini jedne godine, smatram neozbiljnim. Tim bi se smanjivanjem broja policijskih uprava, upravo suprotno stajalištu i mišljenju ministra Orepića, prisutnost policijskih službenika smanjila na određenom prostoru, što ne bi išlo prema većoj sigurnosti. Ako se želi postići smanjenje broja šefova, to se može učiniti i na drugačiji način, ali je očito da svrha reorganizacije u MUP-u nije ušteda budući da je ministar zaboravio spomenuti velike putne troškove koje će morati velikomu broju kolega isplatiti zbog primoranoga putovanja na nova radna mjesta u nove policijske uprave, a njih u ovom trenutku nije moguće ni procijeniti. Struka i praksa s terena morale bi dati konačnu procjenu o reorganizaciji, da ne doživimo sudbinu loše reorganizacije poput carine i porezne uprave. Zato ćemo se iz sindikata boriti protiv neučinkovitoga ustroja odnosno reorganizacije, za dobrobit svih nas, posebno naših građana.
