Jednako kao i u slučaju Stepinčeve intervencije za episkopa gornjokarlovačkoga Savu Trlajića, komunistički su poratni krivotvoritelji hrvatske i katoličke crkvene povijesti nastojali izbrisati svaki trag o nadbiskupovu osobnom posjetu Paveliću zbog zamolbe episkopa bačkog Irineja Ćirića za njegova brata Stevana Ćirića, srpskoga političara, predsjednika Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije i u dva navrata ministra prosvjete Kraljevine Jugoslavije. Na svu sreću, unatoč posvemašnjoj poslušnosti i vjerojatno zbog površnosti i nesavjesnosti djelatnika jugoslavenske tajne policije, zabilješka zagrebačkoga nadbiskupa u prijepisu ostala je očuvana:
»Episkop pravoslavni Irinej Ćirić obratio se na mene pismeno, da mu ishodim oslobodjenje brata Stevana Ćirića, bivšeg Ministra kojega su Ustaše odveli u logor u Koprivnicu, a bolestan je. Pismo je došlo iz Madjarske iz Novog Sada. Odgovor se nije mogao poslati.
Ali sam otišao u stvari Stevana Ćirića osobno do Poglavnika i zamolio ga da toga čovjeka pusti na slobodu, jer vrijedan i sklon nama Hrvatima, makar je bio Srbin.
Poglavnik na žalost nije bio odviše sklon da popusti. Na koncu mi je rekao da će ga dati otpremiti u Srbiju. Rekao sam bolje i to nego da pogine eventualno u logoru.
Kasnije više nisam ništa doznao kako je ta stvar svršila. Izgleda da je Ćirić prebačen u Srbiju.
Dr. Alojzije Stepinac v.r.
nadbiskup
Broj 5997
Prijepis se slaže s izvornikom
X. 1946.« (kut. 1, omot 12, 052).
U nadbiskupsku arhivu, koji je Ozna opljačkala i prisvojila nakon rata, nalazila se i zabilješka, najvjerojatnije, tajnika nadbiskupa Stepinca Stjepana Lackovića, koja je također trebala završiti u »prahu i pepelu«: »Odmah nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kad se je već barem nešto stišao prvi val, došao je k nadbiskupu učitelj g. Širola iz Sv. Šimuna i javio mu da postoji pogibelj, kako je on saznao iz pouzdanog izvora, da će u noći postrijeljati Srbe taoce u Zagrebu. Molio je nadbiskupa upravo plačući da učini što je moguće da se to spriječi.
Nadbiskup je, budući je stvar bila vrlo hitna oko 8 sati navečer nazvao smjesta telefonom Predsjedničtvo Vlade. Vlada je bila na sjednici, pa je zato umolio službujućeg tajnika, da odmah poruči ovo:
Nadbiskup je doznao da bi se noćas imalo strijeljati Srbe taoce iz Zagreba i drugud, koji su u Zagrebu zatvoreni. Ako to stoji, nadbiskup poručuje da po katoličkom moralu nije nikada dozvoljeno ubijati taoce za krivice, koje su drugi počinili. To bi bilo poganstvo i ne donijelo blagoslova Božjeg.
Odgovora nadbiskup nije dobio, niti je kasnije mogao doznati, da li je sigurno postojala nakana poubijati te taoce i da li su poubijani.
Svakako Crkva je učinila što je taj čas učiniti mogla!« (kut. 1, omot 12, 055).
Potpuno su, ne samo zlonamjerne, nego i besmislene optužbe upućene zagrebačkomu nadbiskupu Stepincu kako se zauzimao da se zatočeni Srbi rabe kao besplatna radna snaga u NDH, što je nedvojbeno jasno i iz njegova dopisa od 25. siječnja 1944. upućenoga Redarstvu grada Zagreba. U njemu on izrijekom najprije moli da se sedam pravoslavaca pusti na slobodu, a tek potom, svjestan svojih mogućnosti i možebitnoga odbijanja zamolbe, pokušava ih spasiti na drugi način »ako je to moguće«:
»Gospodin
Dr. Josip Vragović
Upravitelj Redarstva
Zagreb
Gospodine Upravitelju!
Čast mi je obratiti se na Vas u sliedećoj stvari: dne 22. I. 1944. g. došao je jedan transport zatočenika-Hrvata iz Italije, medju kojima se nalazilo i ovih sedam (7) pravoslavaca:
- Janković Svetozar
- Mutavdžić Lazo
- Borivoje Vučetić
- Vekić Petar
- Kukurić Risto
- Dokić Filip i
- Marković Mirko
Svi su oni uhapšeni čim su prešli njemačku granicu i stupili na hrvatski teritorij. Prije polaska iz Italije svima njima je bilo zagarantirano sa strane naše delegacije, da im se ne će ništa dogoditi. Medjutim istu večer uhapšeni su i sada se nalaze na redarstvenoj oblasti za grad Zagreb.
Prema informacijama, koje sam dobio, gospodine upravitelju, ovi su odvedeni i protiv njih ne predstoji nikakova optužba, nego jedino su radi toga uhapšeni, jer su pravoslavne vjere.
Ovaj čin hapšenja mogao bi loše djelovati i na one, koji se nalaze u Italiji i ako saznadu za ovaj slučaj jamačno će se ustručavati napuštati svoje dosadašnje boravište i vraćati se u Hrvatsku.
Stoga molim, gospodine upravitelju, da gore spomenute pustite na slobodu ili ako je to moguće, neka ih se dodieli na rad: ‘BRAĆA CARNELUTTI’ gradj. poduzeće, Vukotinovićeva ul. 7, koja će ih uputiti poslije toga na rad u Ptuj.
Primite, gospodine upravitelju, moje poštovanje.
Nadbiskup
Zagreb, 25. siečnja 1944.
Exp. 27. I. 1944. Šalić« (kut. 1, omot 12, 056).
Korespondencija između onodobnoga beogradskoga nadbiskupa Ujčića i zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, očekivano, također je svrstana među »nepoželjne«:
»Nadbiskup Dr. Josip Ujčić
Jovana Ristića 20
Telefon: 22-566
Beograd, 29. prosinca 1941.
Preuzvišeni!
Dr. Bogdan Rašković, sekretar kod Ministarstva saobraćaja i delegat crvenog križa, njemačkog i talijanskog, putuje u čovjekoljubivom poslu u Zagreb, da bi putem crvenog križa intervenirao u Zagrebu, u korist srpskih zarobljenika, koji se nalaze po logorima. Molit će, da ih po mogućnosti puste svojim obiteljima, ili da im barem smiju domaći slati pakete, kao što to smiju činiti u Srbiji za svoje zarobljenike u Njemačkoj… Ako možete štogod učiniti u toj stvari, bit ću Vam zahvalan.
Izvolite Preuzvišeni primiti moje najsrdačnije čestitke za Novu Godinu et memento.
addietissimus
Dr. Josip Ujčić v.r.
N.B.
Ovaj Srbin iz Beograda bio je kod mene u pratnji njemačkog vojnika iz Beograda, da mu se što ne dogodi. Zahvalio mi je što sam učinio za Srbe i molio za intervenciju (kao gore). Ja sam mu rekao, da sam protivan masovnim prelazima u Kat. Crkvu, našto mi je odgovorio: »Preuzvišeni, neka svi pođu, samo da spase živote.« Obećao sam intervenciju i otišao odmah ministru unutarnjih poslova. Kakav je bio kasnije rezultat ne znam, ali smo učinili što smo mogli.
- XII. 1941.
Stepinac
Poduzete mjere kod Ministarstva unutarnjih poslova i kod Papinskog legata.
- I. 1942. S.L.«
(kut. 1, omot 12, 064).
NASTAVLJA SE
