Odlomak iz Djela apostolskih u prvi plan stavlja čudotvornu moć što su je imali apostoli: »Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu.« Na taj način apostoli postaju znak ostvarenja proroštva Joelova, što ga Petar izriče na Duhove. Među ostalim, u tom proroštvu o posljednjim danima kaže se: »Čak ću i na sluge i sluškinje svoje izliti Duha svojeg u dane one i proricat će. Pokazat ću čudesa na nebu gore i znamenja na zemlji dolje, krv i oganj i stupove dima.« Ta su čudesa znak prisutnosti Božjega Duha.
Svi su se »okupljali u Trijemu Salomonovu«. Bio je to dio dvorišta jeruzalemskoga Hrama uz istočnu stranu prostranoga hramskoga trga, to jest na onom dijelu trga koji je gledao prema Maslinskoj gori i dolini Cedrona. Prema Evanđelju po Ivanu, i sam je Isus za svoga zemaljskog života poučavao u tom dijelu Hrama. Možda je Luki, piscu Djela apostolskih, bila poznata ta ivanovska predaja. Ondje, naime, Isus prema Ivanu kaže: »Djela što ih ja činim u ime Oca svoga – ona svjedoče za mene.« Kad apostoli u Djelima apostolskim čine znamenja i čudesa u Trijemu Salomonovu, moguće je da se želi reći da upravo ta njihova djela svjedoče za njih, jer ih čine u ime Isusovo i u ime njegova Otca. Mnogi su doista i povjerovali, jer su u sve većem broju donosili svoje bolesnike ne bi li, »kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih«. Petar se pojavljuje kao središte pozornosti mnoštva i kao onaj koji može očitovati osobitu moć koju je primio od Boga. Zanimljiv je završni redak: »A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali.« U jednom kraćem sažetku u svom Evanđelju Luka progovara sličnim riječima o Isusu: »O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih.« Na taj način jasno označuje da apostoli nastavljaju Isusovo djelo i djeluju onom istom moći kojom je djelovao i Isus. Njihovo je poslanje uprisutniti Isusa među ljudima. To će poslanje vršiti i ostali učenici. Po Kristovim učenicima Božja sila biva uprisutnjena među svim ljudima po svem svijetu.
Evanđeoski odlomak donosi dva Isusova ukazanja u razmaku od osam dana. Najprije se ukazuje učenicima onoga »istog dana« kad je uskrsnuo i dok su oni bili »u strahu od Židova«. Isusove su prve riječi: »Mir vama!« To je njegova konstanta. Već i prije svoje muke, nakon što je učenicima oprao noge, rekao je: »Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem.« Tako on uobičajeni semitski pozdrav šalom pretvara u svoj način djelovanja i u svoj dar učenicima i Crkvi. To je mesijanski mir te se i u uzburkanim vremenima straha i progona kršćani ne trebaju plašiti. Nakon što im je pokazao svoje ruke i bok, po čemu su ga prepoznali, među učenicima nastaje veselje, no on ih smiruje opet istim riječima: »Mir vama!« Kristova pobjeda nad smrću jest razlog veselju, ali donosi i odgovornost: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To se poslanje događa snagom Duha Svetoga, kojega učenici prema Ivanu primaju već na sam Uskrs, a samo prema Lukinu izvješću to će sa dogoditi na Pedesetnicu. Sa snagom Duha dolazi i božanska moć otpuštanja grijeha dana učenicima. Druga perikopa današnjega odlomka sadrži poznati događaj s Tomom Blizancem sljedeće nedjelje. I tada Isus pozdravlja istim pozdravom, a Tominu nevjeru uklanja pogled na Kristove rane. Kod Tome se budi vjera te on kliče: »Gospodin moj i Bog moj!« Ta vjera potiče Isusa da osobito blaženstvo uputi kasnijim kršćanima, čitateljima Evanđelja: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.«
Drugo čitanje donosi nekoliko redaka iz Otkrivenja, i to iz onoga njegova dijela koji sadrži uvodno viđenje. Ivan, želeći vidjeti glas, vidi »sedam zlatnih svijećnjaka« koji predstavljaju sedam Crkava, a posred njih vidi Sina Čovječjega što podsjeća na opis iz viđenja proroka Daniela koji vidi Sina čovječjega što dolazi na oblaku. Ivanov Sin Čovječji odjeven je u »dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom«, što i dalje prenosi Danielovu sliku. To je Krist predstavljen kao eshatološki sudac kod kojega duga haljina označuje svećeničko dostojanstvo, a zlatni pojas kraljevsku čast. U retku što ga liturgija ne preuzima spominju se i vlasi »bijele poput bijele vune«, što označava njegovo božanstvo. Pred takvim uzvišenim viđenjem Ivan pada od straha, no odgovor je istodobno utješan i ohrabrujući: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji.« Kad kaže: »Ne boj se!«, preuzima one iste riječi što ih je Uskrsli više puta ponovio svojim učenicima, a predstavljajući se kao »prvi i posljednji«, doslovno navodi Božje riječi iz proroka Izaije. Uz to dolazi i bitan dodatak: »i Živi!« Krist je pravi Bog i stoga je Živ on koji je umro jer ima ključeve Smrti, što znači da i druge odande može izvesti.
