Cjeloživotna osobna povezanost sa župom činjenica je kojom se diči Vesna Zajec, pastoralna suradnica koja je sa svojom obitelji cjeloživotno povezana s franjevcima kapucinima, najprije u župi sv. Mihaela u Donjoj Dubravi, pa u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Gornjoj Dubravi. Tako je bilo u djetinjstvu, tako u mladosti, u zrelosti, a sada i u njezinim umirovljeničkim danima. U zajedništvu sa suprugom i sinovima, nekada prije i s roditeljima, stavila se na raspolaganje za svaku župnu potrebu. Svaki je angažman i suradnja s kapucinima i ostalim župljanima obogaćuje i veseli. Župa joj je, kaže, kao i mnogima drugima, drugi dom.
Vesna je rođena 13. veljače 1955. u Zagrebu. Mama joj je bila Viktorija, djevojački Sever, rodom iz Radoboja, krojačica po zanimanju, pokojna od 2003. Njezin je otac bio Zagrepčanin Pavao Košarač, također krojač, pokojni je od 2009. Njih su se dvoje upoznali u Donjoj Dubravi, bili su gotovo susjedi. Viktorija je bila došla u Zagreb s jednom prijateljicom radi posla. Zaposlila se u »Kamenskom« kao krojačica. U tom je poduzeću dočekala mirovinu. A Pavao je s nekoliko partnera držao modnu konfekciju. Bavio se time do smrti. Vjenčali su se u župi sv. Mihaela u Donjoj Dubravi. Do 1960. živjeli su u stanu na koji je Pavao imao pravo. S vremenom su kupili gradilište u Gornjoj Dubravi i gradili su kuću. U njoj su živjeli do smrti, a u njoj Vesna, njihova jedinica, sa svojom obitelji živi i danas.
»Mama je bila stroga, ali pravedna žena, jako vrijedna, radila je u tri smjene i sve subote. Kad bi radila popodne, tata je išao svaku večer pješice po nju na okretište tramvaja. Bilo ju je strah samu ići doma. Tada je Dubrava bila puna kukuruzišta i polja«, pripovijeda Vesna. »Mama je bila jako društvena žena, voljela je pjevati. Družila se sa susjedima, lijepo su se slagali. Nije nas bilo puno u ulici, ali smo bili bliski, zabavljali smo se. Jako sam voljela kuhati i peći kolače. Bili su to jednostavni recepti poput gužvare, poderanih gaća. Ti starinski kolači nisu bili skupi, a kerefeka tada nije ni bilo. Posvetila se obitelji, baš kao i tata. I on je bio strog, ali sam s njim sve lakše rješavala ako sam imala neki problem. On je više bio plah, mirniji čovjek. A mama je znala odrješitije reagirati. Volio je pomagati u kući, ispeglao bi, pomagao u kuhinji, ništa mu nije bilo teško. Oboje su doma šivali, ali isključivo za naše potrebe, tata više, a mama manje jer je vodila kućanstvo. I tata je bio jako društven, također je volio pjevati, stalno je slušao radio. Posebno dok je šivao. Roditelji su se jako dobro slagali, nadopunjavali su se. Nikada nisam čula da bi se svađali. Bili su mi jako dobar primjer. Puno su držali do vjere. Mama je svaki dan molila krunicu. Tata je također bio molitelj. Molili su skupa. Za stolom smo se uvijek prekrižili i izmolili, makar kratko. Oboje su umrli okrijepljeni sakramentima, što mi je bilo jako važno. Držali su do svih običaja. Ništa nas nije smetalo u onom komunističkom vremenu.«
»Cijeli smo život povezani s kapucinima, najprije smo bili u župi sv. Mihaela u Donjoj Dubravi, a onda u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Gornjoj Dubravi. Svaku smo nedjelju bili na misi. Kad su mami zbog šećera odrezali lijevu nogu, tata je na misu išao sam. A svaku drugu nedjelju navečer pokojni o. Zdenko Tenšek dolazio je k mami, pročitao bi joj evanđelje, popričao s njom i dao joj pričest. Bili smo baš dobri prijatelji. Došao bi i o. Krsto, a družili smo se i s ostalim kapucinima. Kad smo se preselili u Gornju Dubravu, još smo neko vrijeme hodali k Sv. Mihaelu. Zato sam tamo primila pričest i krizmu. A poslije su se u dvije privatne kuće u Gornjoj Dubravi otvorile dvije kapele, jedna sv. Lovre i druga sv. Leopolda Bogdana Mandića. Onda smo krenuli tamo, malo u jednu, malo u drugu kapelu. A sad idemo u našu izgrađenu crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića, sad je sve kako treba biti. Kao jedinica sam bila malo tužna. Roditelji su me dobili u kasnijoj dobi, mučili su se pomalo, živjeli smo skromno. Svejedno mi je bilo žao što nemam braće jer su ih susjedi imali. Navikla sam se. Djetinjstvo mi je bilo jako lijepo. Išli smo k baki u Osekovo kraj Popovače kamo su se mamini preselili iz Radoboja. A baka s tatine strane bila je u Rakitju pa smo išli i tamo. Kod njih mi je bilo baš lijepo. Imala sam sestrične i bratiće, družili smo se, s njima sam nadoknađivala braću, lijepo nam je bilo.«
»Polazila sam današnju Osnovnu školu Ante Starčevića. Profesori su bili u redu, društvo dobro. U razred sam išla s djecom iz susjedstva i okolnih ulica. U školi sam išla na zbor, a nekih drugih dodatnih aktivnosti tada nije bilo. Tijekom osnovne škole u župi sam bila redovita. Ključni vjeroučitelj bio mi je o. Štef Bergovec. I drugi su nas poučavali, ali nam je o. Štef bio glavni. Tako sam ja kapucinsko dijete. Poznajem sve fratre. Sa svima sam tijekom života bila u bližem ili daljem kontaktu. Za srednju sam školu izabrala matematičku gimnaziju na Kennedyjevu trgu. Matematika mi je išla, gimnazija mi je bila blizu pa se sve dobro poklopilo. Snašla sam se bez problema. U školu sam išla s dvije kolegice iz osnovne škole, bilo nam je dobro. Odlično sam učila, škola je ispunila sva moja očekivanja. Dodatno sam igrala rukomet i pjevala u školskom zboru. Nastupali smo po drugim školama i u kulturnim centrima. Maturirala sam 1973. U srednjoj sam školi išla na vjeronauk za mlade, redovito na misu, na hodočašća sa župom. Baš smo živjeli sa župom. Godine 1973., odmah po maturi, upisala sam studij ekonomije. Javila sam se i na Filozofski fakultet, na povijest i etnologiju. Primili su me na oba fakulteta. Ne znam zašto sam izabrala ekonomiju. Dobro mi je bilo. Prošla sam od prve i nije bilo problema, ispite sam polagala kako treba, brzo pamtim, sve je bilo super. Diplomirala sam 1976. Ali višu ekonomsku školu. Prebacila sam se jer sam se u međuvremenu udala i rodila.«
»Supruga sam upoznala još prije studija. S njim sam dobila glavnu nagradu na lotu. Divan je čovjek, jako dobar. On je Ivan Zajec. Rođen je 1952. Rodom je iz Gornje Stubice. Strojarski je tehničar, sada umirovljenik. Godinama je radio u Hidroelektri. Njegova teta i moja mama radile su zajedno. Jedne je nedjelje Ivan dovezao tetu k nama. Najprije se sprijateljio s mojim bratićem koji je kod nas stanovao, a onda smo se upoznali mi. I dogodila se ljubav. Suprug se u Zagrebu školovao i zaposlio se. Bio je podstanar u Maksimirskoj, a njegovi su bili u Gornjoj Stubici. Vjenčali smo se 1975. u crkvi svete Obitelji. Imali smo prijatelje i kumove koji su pjevali u toj župi. Zato smo se tamo vjenčali. Smjestili smo se s mojim roditeljima. Suprug ima jako visoki prag tolerancije, strahovito je pošten, strašno vrijedan, što očima vidi, to rukama radi. Jako voli obrađivati zemlju. A tu je ljubav prenio na djecu i mene. Imamo komad zemlje i klet kraj Vrbovca i tamo smo redovito. Uzgajamo povrće i voće za svoje potrebe. Lijepo se time zabavljamo. Radimo sokove i likere. I prespavamo tamo, stvorili smo si uvjete, ostanemo po tri, četiri dana, posebno sada kada smo u penziji. Oboje smo, hvala Bogu, zdravi pa to zasad ide. Dobri smo si. Nekad smo se znali porječkati zbog djece. Sinovi imaju strahopoštovanje prema tati, a prema meni su otvoreniji. Meni budu rekli, ali tati budu odšutjeli. Obojica su nam prekrasni, i Sebastijan i Domagoj. Sebastijan je rođen 1976. Završio je srednju elektrotehničku školu, radi na ugradnji liftova po zgradama, oženjen je, imaju dvoje djece, žive s nama. Mlađi Domagoj rođen je 1980. Profesor je kineziologije, trener je u plivačkom klubu ‘Medveščak’ i u Hrvatskoj plivačkoj reprezentaciji. Oženjen je, imaju dvije kćeri, žive u Velikoj Mlaki. Sinovi su nam dobro. Dobro su se oženili, dobro se slažu sa suprugama, unuci su nam dobro, svi su u vjeri, tako da smo jako zadovoljni. Okupljamo se na obiteljskim ručkovima, posjećujemo se, družimo, njegujemo i zajedništvo i zajedničku molitvu. Odemo na izlete, zajedno na godišnji odmor. Imamo vikendicu na moru kraj Karina. Kad smo tamo na godišnjem, i tamo smo redovito na misi, a unuci ministriraju. Kao i u našoj matičnoj župi u Gornjoj Dubravi. Ja sam uistinu ostvarena obiteljska žena.«
»Prvi sam se put zaposlila 1976. tijekom prve trudnoće u knjigovodstvu jednoga poduzeća. Godine 1982. preselila sam se u Inženjerski biro i tamo sam ostala do umirovljenja 2010. Najprije sam bila financijski knjigovođa, a poslije sam radila u odjelu marketinga. Voljela sam svoj posao, ured je bio na Kvatriću pa mi nije bilo daleko. Organizirali smo savjetovanja u pravnom i ekonomskom smislu i po Zagrebu i po Hrvatskoj. Zato sam susretala različite vrste ljudi, menadžere, sudce, ekonomiste, sa svima sam radila. Teško mi je bilo otići u mirovinu jer sam mislila da još mogu raditi. Ali sam izračunala da mi se bolje isplati otići ranije zbog visine mirovine. Ostala sam s kolegama u dobrom kontaktu, još surađujemo prema potrebi.
U mirovini sam se dobro snašla. Uživamo na našem gruntovcu kraj Vrbovca i u Karinskom moru, ali vodimo i aktivan društveni život. Imamo veliki krug prijatelja i kumova, rado se družimo. Godinama smo zajednički hodali na Bistricu pješice, kao pravi romari, i naša su djeca išla s nama, spavali smo na slami. Suprug je zavjetovao sina Majci Božjoj Bistričkoj, njoj se utječemo cijeli život. Na Bijelu nedjelju više od 40 godina kao cijela obitelj odemo sa suprugovom rodnom župom iz Gornje Stubice na otvorenje proštenjarske godine u Mariju Bistricu. Poslije odemo njegovima, suprugovu najmlađem bratu, na ručak i druženje. To je tradicija, neizostavno je. Iz naše prošlosti nosimo jedno posebno sjećanje iz Bistrice. Kad je sin Domagoj bio mali, njega je i supruga na Bistrici blagoslovio kardinal Franjo Kuharić. Ta je fotografija početkom osamdesetih izišla na naslovnici Maloga koncila – Maka. To nam je iznimna uspomena, bila nam je velika čast. Obožavali smo kardinala Kuharića. Bio je tako divan čovjek, pravi otac, naplakala sam se do mile volje kada je umro. Poznavali smo se s hodočašća. Često je išao s nama romarima pješice na Mariju Bistricu na našem zagrebačkom hodočašću sredinom srpnja.«
Osobno sam vezana uz župu cijeli svoj život, u djetinjstvu, mladosti, zrelosti. Nakon vjenčanja u župu se uklopio i suprug. U zboru sv. Mihaela u Donjoj Dubravi pjevao je pune 23 godine. Uvijek smo pomagali oko crkve, uređenja, organizacije proščenja, rado smo išli na župna hodočašća. Danas je slično. Sudjelujemo kao cijela obitelj. Kad je, primjerice, dolazilo tijelo sv. Leopolda u Zagreb, suprug i sin u župi su bili redari, a ja sam u kuhinji prala suđe. Bilo je jako puno svećenika i gostiju pa je bilo posla. Bili smo i volonteri u Herceg-Novom kada je tijelo sv. Leopolda došlo tamo. Pečem kolače za župne svečanosti. Suprug uz velike blagdane za potrebe Caritasa izrađuje razne ukrase koji se prodaju u korist ljudi u potrebi. Kada je potrebno, čistimo snijeg oko crkve. Sin Sebastijan volonter je Caritasa. Razvozi robu kad god je potrebno. Kad kapucini nazovu supruga da treba nešto popraviti, rado se odazove. Svojedobno sam pjevala u župnom zboru. Ali sam onda doma imala mamu invalida i puno raznih obiteljskih obveza, a pjevao je i suprug, pa sam ja morala odustati i biti doma. Sada čistim kada je potrebno, fratrima rado damo proizvode iz našega vrta. Znaju da me mogu nazvati za svaku župnu potrebu. Sa svima smo povezani, ali smo nekako s provincijalom fra Jurom Šarčevićem najbliži. Kao i sa župnikom Miljenkom Vrabecom. Ma zapravo sa svima. Svi oni rado dođu k nama doma.«
