Mučeničku cjelinu koju po stradanju i pretrpljenom zločinu 1991. g. čine Vukovar (18. studenoga) i Borovo naselje (19. studenoga), drugi simbol hrvatskoga stradanja u Domovinskom ratu na jugu Hrvatske po tim datumima čine Škabrnja i Nadin. U Nadinu se 19. studenoga 1991., dan poslije pokolja u Škabrnji, dogodio masakr nad nedužnim civilima, kad je mučki ubijeno 14 uglavnom staraca, pet branitelja, a troje se vodi nestalima.
Trideset kilometara istočno od Zadra, u srcu zaleđa, a 10 km zapadno od Benkovca, u Nadinu je u 17. st. utemeljena župa sv. Ante Padovanskoga čiji je bijeli ljiljan tijekom povijesti bivao i crven, poškropljen krvlju nevinih nadinskih ljudi. Eto crveno-bijele šahovnice i na simbolu nevinosti i čistoće, bijelom ljiljanu koji je krvario u Nadinu, »ključu Ravnih kotara«, zbog njegova položaja na razmeđi istočno-zapadnih osvajačkih putova. Važnost Nadina, naseljenoga od Liburna, potvrđuje dugotrajna borba između Mlečana i Turaka za kontrolu nad njim. U srednjem vijeku bio je mletačka, potom turska utvrda. Iz antičkoga Nedinuma (Nadina) u doba cara Trajana u 2. st. potekao je Gaj Oktavije Prisko, poznati rimski pravnik i senator.
Nadin nastanjuje tristo Hrvata katolika, odnosno stotinjak obitelji, čiji je župnik treću godinu Ivan Rončević (41). Godine 2018. u Nadinu je bilo šest krštenja, osam sprovoda, jedno vjenčanje, pet krizmanika i šest prvopričesnika; godinu prije po tri krštenja i vjenčanja i dvanaest sprovoda. Godine 2016. bilo je dvoje krštenih, tri sprovoda, četiri prvopričesnika, sedam krizmanika, ni jedno vjenčanje. U ovih pet mjeseci jedno krštenje i četiri prvopričesnika. Nakon Domovinskoga rata u Zadru je ostalo živjeti 60 nadinskih obitelji, dolaze vikendom.
»Ljudi su zadržali ljubav prema mjestu i njime se ponose. Misa im puno znači«, kaže župnik, svećenik jedanaestu godinu. Mjesto je razvučeno po kršu, pašnjacima i zelenim brježuljcima, među kojima se ističe povijesni arheološki lokalitet Gradina, nekadašnje rimsko naselje, a u pripadajućim zaseocima Zagrad i Kosa ima i povratnika pravoslavaca.
Nadinska prostrana kućna dvorišta nalik su malim gospodarstvima, čija su vrata stalno širom otvorena jer u tom tradicijski poznatom vinogradarskom i maslinarskom mjestu vrhunskih, u svijetu nagrađivanih plodova grožđa i vina, stalno cirkulira ulaz – izlaz traktora i strojeva za obradu zemlje. Na lokaciji Blato nadinsko, 6 km dugo i 3 km široko, prostiru se vinogradi koje je nekad župnik blagoslivljao dojahavši na konju. Među 120 parcela nadinskih vinograda svaka kuća ima deset do petnaest tisuća trsova, uglavnom ih obrađuju stariji ljudi vjerni tradiciji predaka. Mlađih od 60 godina petnaestak je vinogradara. Ljubo Vrsaljko ima 50 000 panja, »gledaju« ga on i žena u 70-im godinama. Prije su se ljudi bavili i stočarstvom, svaka obitelj imala je stotine ovaca, da se »nije moglo od njih proći«.
Posjetitelja upoznata s nadinskom mukom 1991. g. i sada na trenutke uhvati jeza dok hoda po tim dvorištima pri pomisli da su Nadinjanima pred kućne pragove dolazili četnici koji su od njihovih ognjišta učinili zgarišta, a rafalima satrli nevinost tih pitomih civila, staraca koji su u svojoj kući ostali misleći: »Neće nas.« Među takvima su i četiri osobe čiji su boravak u kući četnici »tolerirali« do siječnja 1992. g., a onda ih zapalili u njihovim kućama. Zapaljeni su siroti bračni par Šimurine i dvije žene, toliko priprosti da su »pristali« postati i ugljen svoga doma, ne želeći napustiti Nadin.
Sada u Nadinu nema pepela, nego sjajno obnovljenih kuća i mnoštvo plodna sjemena koje u tom i službeno verificiranom najekološkijem mjestu u Hrvatskoj (s najviše poljoprivrednih ekoproizvođača dosegnuli su europsku razinu) rađa tisućama tona grožđa i hektolitrima bijeloga i rujnoga vina. Tri nadinska vina imaju oznaku vrhunsko. Zaorali su i obnovili polja i vinograde ti marljivi, mentalitetom mirni, a u radu nemirni ljudi, po povratku iz progonstva, kamo su otišli u zadnji trenutak, kad je pala Škabrnja, trčeći noću kroz polja, šmrike i propusne cijevi vode, dok im je nad glavom po pruzi šetao četnik, slaveći palež toga mjesta čiji su kamen pretvorili u piljevinu.
Među čudesno preživjelima 19. studenoga 1991., dana kojega se u Nadinu svake godine spominju na obljetnicu velikoga stradanja, domaćica je Milica Šestan (67) koja se brine o crkvenom ruhu, pere i pegla oltarnike, brine se o čistoći župne crkve, kao i Vedran Vrsaljko i Javorka Vrsaljko.
»Puno lipoga mi znači vjera i biti na misi. Bez toga čovik ne može. Nadin mi puno znači. Volimo ga. Tu je u srcu. Cilu Hrvatsku nosimo u srcu«, kaže Milica. Na dan masakra četiri sata provela je okružena i poklopljena mrtvim tijelima sumještana. Ta haaška svjedokinja toga nekažnjenoga zločina imala je tada četvero djece u dobi od 20 do dvije godine u progonstvu u Zatonu, a ona se vratila pospremati mužu, svekru i sinu, braniteljima na nadinskoj straži. Nakon pada Škabrnje njih 16 noć je provelo u kući Pere Šopića. Ujutro ih je osam pobjeglo skokom kroz prozor, a osam ih je ostalo u kući. Po ulasku u Nadin četnici su ih zatekli u toj kući. Jedan je htio da ih odvezu u Benkovac, drugi nije dopustio. Pitali su gdje su im muževi ustaše. Vratili su ih u Šopićevu kuću, bez ikakve najave što ih čeka. Milica je ušla prva i sjela na kutiju dječje robe u uglu tog prizemlja. »Čim su preostale starije ugurali u sobu, odmah su povukli rafal, svi su popadali mrtvi oko mene. Ljudi nisu uspjeli reći ni ‘a’. Bili su na meni, nisam se micala, zarobljena pod mrtvim tijelima. Nisu išli od jednoga do drugoga pa nisu primijetili da sam živa, nego su otišli. Moj tata i svekar su ubijeni. Vani sve gori, kuće, cigla puca, oni pucaju. Ostala sam nepomično sjediti četiri sata. Mozak blokiran. Dečka od 24 godine iz Zagrada izveli su u dvorište i raznijeli ga mitraljezom u usta. Neki iz drugih kuća su pobjegli, spasila ih je velika šuma, inače bi sve pobili. Četnici su išli kao hajka, u svaku šmriku su pucali misleći da su ljudi tu. Izišla sam po noći odatle, iako u okruženju, pa di Bog odnese. Borba za život. U bijegu u polju naišla sam na svoga brata i stigli smo do Gorice. Poštujem sve ljude, a njih neka dragi Bog pita. Neka se ljudi vole i poštuju«, poručuje Milica, čija se kći vraća iz Engleske, jer »u svojoj kući je bolje«.
Župni vijećnik Andrija Brzoja (83), donedavno dugogodišnji sakristan, aktivan je i u KUD-u Nadin sv. Ante. Taj nekadašnji vozač, obrađivač 5000 trsova i maslina, prije rata imao je najviše strojeva za obradu zemlje. Otac je četvorice sinova. »Tata je bio sakristan, mene je to vuklo. Kad ne bi oča u crkvu, zivaš ka tić, praznina. Uvik sam bio pri crkvi i služio. Ja ništa nemam neg’ crkvu. To mi znači puno onda i danas«, idu suze na oči Andriji. On i njegova žena Peka uvijek su bili zajedno u crkvi. »Niko nas nije vidija da smo u crkvi jedno bez drugoga. Ja bi rado da svi idu u crkvu i da viruju u Boga. Da čuju riječ Božju.« Peka sada boluje od ‘Parkinsona’ i neprestano moli, »i za one za koje se nema niko moliti«. »Triba moliti za njih.« Kako je uz nekoga mobitel, uz Peku je stalno Gospin molitvenik i molitvenik sv. Ante. Uz pozdrave Gospi s Andrijom, Peka moli krunicu Drage Gospe, utorkom i petkom krunicu sv. Ante, svaki dan u korizmi križni put. »To mi je sve«, kaže. »Njoj je krunica non-stop u ruci, i po noći. Kad se dignemo, ona pipa pod kušin, di je krunica«, kaže Andrija.
Dok nisu obnovili kuću, nakon rata vratili su se u svoju »cimentaru« iza kuće, no i nju je pogodila granata. Taj prostor nazivaju sala, gdje pogoste ljude za blagdan sv. Ante i obitelj za Božić. Uz svijeću se zajedno pomole. Tako imaju mnogi Nadinjani jer su svi gostoljubivi, velikodušni domaćini.
»Kad smo se vratili, sve zapaljeno, nigdi ništa, a u našoj kući samo jedna ruža ušla kroz razrušeni prostor, rascvitala se. Kad sam to vidila, srušila sam se na pod. Pala sam u nesvist od milja. To mi je bija znak, rascvitana ruža, kao da nas je čekala. Sve izgorilo, a ruža pustila cvit i ušla u kuću kroz prozor sobe«, dirljivo će Peka o njihovoj ruži, mirisu života, koja i sada na istom mjestu cvjeta. Sve je opet izraslo, dva bujna stabla lipe, a divlja loza tako rodi da Andriji za nju kažu da ima tendu. U susjednoj su kući ubijeni majka i punica benkovačkoga policijskoga načelnika Marija Brzoje.
Među zvanjima iz Nadina su fra Tomislav Vrsaljko, župni vikar u Belišću, i s. Ivana Margarin u družbi Kćeri Božje ljubavi. U blizini staroga grada Nadina nalazi se »utjeha mjesta«, župna crkva sv. Ante (17. st.), pogođena granatama 1991. g. i zapaljena. I groblje oko te crkve koja je spomenik kulture četnici su devastirali i oskvrnuli. Nakon »Oluje«, uz tadašnjega župnika Tomislava Sikirića, Nadinjane i zadarskoga nadbiskupa, inicijator obnove župne crkve bio je i porečko-pulski biskup Antun Bogetić. Naime, on je rođen u Premanturi, a stanovnici Premanture potomci su Nadinjana izbjeglih u Istru za mletačko-turskih ratova u 16. st. i prije Drugoga svjetskoga rata. Neki su tamo promijenili prezimena zbog političkih razloga. Mons. Bogetić 1996. g. objavio je knjižicu o Nadinu kao pradomovini Premanturaca i pozvao ih da pridonesu obnovi crkve sv. Ante, koju su i prije rušili Turci i partizani. Među darovateljima na posveti obnovljene crkve bio je još jedan Premanturac rodom, o. Ljudevit Maračić, tadašnji provincijal konventualaca. Koliko Premanturani poštuju svoje nadinske korijene potvrđuje i to što su pomogli u obnovi crkve. Godine 1997. posvetio ju je mons. Ivan Prenđa, koji je u Nadinu učinio svoje prve župničke korake. Bila je to prva obnovljena crkva nakon rata u Zadarskoj nadbiskupiji, od desetina srušenih.
Premanturani su donirali i za novu mrtvačnicu u Nadinu, a povezanost s pobratimljenim Nadinjanima potvrđuju svake godine dolaskom punim autobusom s gradonačelnikom u Nadin za blagdan sv. Nikole, kada sudjeluju na misi i u manifestaciji mladoga ulja i vina. U Nadin tada dođu vinari i maslinari iz cijele Hrvatske i blagoslovi ih svećenik. Šampionom crnih vina proglašen je dr. Goran Kardum, prorektor Sveučilišta u Splitu, koji je vino radio od grožđa kupljena kod Branke Vrsaljko (54), župne vijećnice i aktivne »žile kucavice« Nadina. Ona radi u hotelu, s obitelji marljivo obrađuje 7000 panjeva u kamenu brda i 1100 stabala maslina te prenosi šalu: »Selo smo koje u kućama ima više vina nego vode.« Naime, u Nadinu se tek sad izgrađuje vodoopskrbni sustav. Sve dosad ljudi su prikupljali kišnicu, imali gusterne i bunare, udaljene od sela i 3 km. Nadinjani su jahali na magarcu dva, tri puta dnevno i donosili vodu. Koliko su ti ljudi marljivi, kako Bog blagoslivlja njihov požrtvovni rad i čuva taj narod, vidi se upravo u činjenici da su tako vrsni i uspješni poljodjelci, a nedostajalo im je osnovnoga da bi utažili i okrijepili zemlju – vode. Tim više je vrijedan njihov opstanak.
Branka Vrsaljko majka je troje djece. Rodom je iz Škabrnje, no toliko je srasla s Nadinom i tu pustila korijenje pripadnosti kao da je u njemu rođena. U crkvi svira klavijature. Tadašnji župnik Josip Lenkić nabavio joj je klavijature i hrabrio u njezinoj samopouci prije 17 godina. Ona organizira hodočašća u župi, godišnje i dva puta, u Padovu, Međugorje, Ludbreg, Mariju Bistricu, Krašić, Bleiburg. »Nas je malo, ali živi smo. Za tri dana popunimo autobus, najteže mi je govoriti: ‘Nema mjesta.’ Idu i mladi, bračni parovi. Nastojala sam uvijek spajati župu. Najveća je nagrada da su se ljudi izmirili, pogotovo na hodočašćima, brat s bratom, koji nisu pričali«, ističe Branka.
Nadin je bio među prvim župama gdje je održan seminar Tomislava Ivančića sedamdesetih, što je promicao tadašnji nadinski župnik Joso Kokić. Branka je bila i s hagioasistentima, suradnica u Kursilju koji je održan i u Nadinu. Ostala je s tromjesečnim sinom kad je njezin suprug Svemir, zapovjednik specijalne postrojbe »Poskoci« u Domovinskom ratu, kažnjen u Jugoslaviji zatvorom na Golom otoku, a bio je i u vojnom zatvoru u Beogradu. »Život me nije mazio, ali imala sam uvijek Božju ljubav. Majka me rodila, otac odgojio, ali Isus je sve to u jednome«, kaže Branka.
Iznijela je i sljedeće svjedočanstvo: »Naš sin Ante bio je u smrtnoj borbi, liječnica je rekla: ‘Mislim da ga ne ćemo spasiti’, od puknuća gušterače. Na Veliku Gospu kleknula sam pred kip i rekla: ‘Majko, tvoj je. Meni ste ga dali na čuvanje. On je vaš. Ako treba, uzmite njegovo tjelesno sa zemlje. Predajem ga. Nisam gospodar ničijega života.’ Bila sam spremna pustiti dijete. Odmah to popodne na Veliku Gospu dali su mu tekućine nakon 15 dana. Brzo je krenulo dobro i nema posljedica. Inače se za šest sati umire s tom dijagnozom. Nakon Ante nisam mogla zatrudnjeti. Opet na Veliku Gospu, pred kipom Gospe u Škabrnji, molila sam: ‘Gospe, kako ti lipo držiš svoga sina. Podari i meni dijete. Ja bih volila imati još djece.’ U dva dana zatrudnila sam i za devet mjeseci rodila Franu.«
Ime Nadina osobito je pronio hrvatski nogometni reprezentativac Šime Vrsljako čiji je otac iz Nadina, a Branka mu je strina. U njihovoj kući Šime je noćio kao dijete, a sada će kod Branke i on podići kuću. »Jako vole Nadin i požrtvovni su. Kad mu je did pokopan, vidim Šimu kako čuči pokraj groba. Kad su se svi razišli, Šime je svoj dres od reprezentacije, da niko ne vidi, stavio na lijes didov, koji ga je hrabrio«, kaže Branka, u čijoj je kući Šime također slavio uspjeh iz Rusije, kada mu je u Nadinu priređen veliki doček, na koji su došli i Kinezi. »I tada je najprije otišao u crkvu i na groblje, donio cvijeće i svijeće didu.« Ni 500 m zračne linije odatle otac je vratara hrvatske nogometne reprezentacije Danijela Subašića, rodom iz Zagrada.
Mlade dostojno predstavlja maturant Mate Jure Marković (18). »Malo nas ima, ali i to malo znači puno. Mislim da svatko može dati jedan dan u tjednu, doći nedjeljom na misu. To ne bi smjelo biti zahtjevno. Obiteljski smo oduvijek uključeni u Crkvu. Crkva mi daje smirenost. Svi su na mobitelima, žurba, posao, a u crkvi se sluša, čuje se vrijednoga od svećenika. Idite u crkvu, poštujte svoje, primjećujte što se događa u okolini jer postoje važnije stvari od izlazaka i ispijanja kave«, potiče ministrant Mate, čija je majka Jadranka Marković (46) odgojiteljica u dječjem vrtiću Benkovcu, majka četvero djece. »Svakodnevna su mi duhovna snaga život s Bogom i sakramenti. U Nadinu mi je jako dobro, do Zadra je autom 20 minuta, do Benkovca 10 minuta, sve je nadohvat ruke. Djecu treba poticati da idu u crkvu, vjera je život. Svakodnevno zahvaljujemo za sve što Bog pruža. Dođite na misu, dovedite djecu u crkvu, to će im pomoći. Sve se stigne«, rekla je.
Župni vijećnici su i Davor Glavić, Slavica Šestan i Milan Vrsaljko. Poznavatelj povijesti svoga mjesta je Joso Škaulj (66), umirovljeni vatrogasac. »Nadinjani su vjernici iz duše. Do Drugoga svjetskoga rata kod crkve je bila velika župna kuća, a 1977. g. partizani su je zapalili, kao i školu. Manje nas je, al se ne damo. Di nema Hrvata, nema ni Hrvatske. Ostajmo na svom, nigdi niste jači nego na svom. Biti tu di ste nikli, ne ići samo za ekonomskim. A di je duhovno zadovoljstvo«, potiče Škaulj. »Mi smo na području da nas ni jedan rat ne zaobiđe. Uvik su nas poharali ratovi i uvik smo se dizali. Imamo dobar položaj za obranu. U srpskoj agresiji odbijali smo napade, zarobljavali tenkove, sve što je moglo pušku nositi, bilo je«, kaže Joso, čiji je otac prošao Bleiburg. »Još šezdesetih godina neki Nadinjani su svako jutro u 6 sati morali ići javljati se u Benkovac, po kiši i ledu, da su ‘bez puške’. Potomke Marka Vrsaljka, glavara sela iz 18. st., 1943. g. ubila je ‘narodna vojska’; dio Vrsaljci najviše je stradao u Drugom svjetskom ratu, u spomen čega su i kamene ploče s imenima ubijenih na zidu te kuće.«
Prije 50 godina nadinsku školu pohađalo je 250 osmoškolaca, svaki razred imao je do 35 učenika. »Poslije Drugoga svjetskoga rata u obitelji je bilo pet do 10 djece. Živjelo se materijalno teško, ali svi smo radili«, podsjeća Škaulj, ponosan i na liječnike, inženjere i druga zvanja uspješnih Nadinjana. Iz Nadina je i istaknuti renesansni slikar Andrija Medulić čija se djela čuvaju u najpoznatijim europskim muzejima, znamenita slika je u crkvi sv. Marka u Veneciji.
Župni vjeronauk pohađa 32 učenika: 15 učenika od 1. do 4. razreda i 17 učenika od 5. do 8. razreda. U Nadinu živi 11 srednjoškolaca. Nadinsku školu od 1. do 4. razreda pohađa samo osam učenika: jedan prvašić, tri drugaša i po dva učenika u 3. i 4. razredu. Od 5. do 8. razreda djeca idu u Benkovac, sedam osmoškolaca pohađa školu u Škabrnji. Velika zgrada škole potvrđuje koliko je u Nadinu bilo života, još prije 30 godina školu u Nadinu pohađali su učenici od 1. do 8. razreda.
Anica Galešić (41), vjeroučiteljica u zadarskoj OŠ Smiljevac, živi u Zadru, a u rodni Nadin dolazi tjedno, svaki četvrtak. Trinaest godina bila je vjeroučiteljica u Škabrnji i sudjelovala u župnoj katehezi u Nadinu. Odrasla je u vjerničkoj obitelji, gdje je župnik bio redovit gost, i diplomirala na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru. Priprema prvopričesnike i krizmanike, vjeronauk se održava u crkvi. Krizma je svake dvije godine, a prva pričest svake godine.
»Prva je pričest doživljaj za župu. Oni to toliko čekaju, žele, vesele se tomu. Poslije mise vani se podruže, počaste. Žive za tu nedjelju. Jako volim tu djecu, vežem se uz njih, to je moje mjesto. Kažu mi ljudi zašto ne bih u gradu predavala župni vjeronauk, ali jednostavno ne mogu. Srce vuče rodnomu kraju. Ta su djeca neiskvarena, željna kateheze, vjeronauka. Dolaze i dječica od 4, 5 godina, mame ih dovedu na vjeronauk. Lijepo je biti u crkvi, da osjete sakralni prostor. Roditelji inzistiraju, mame su angažirane za župni vjeronauk, djeca žele i to mi je drago. Nije žrtva što dolazim iz Zadra. To je ljubav i ne bih mogla to propustiti. To je dio mene, dio moga poziva. Ne razmišljam da je to teško, spojim ugodno s korisnim, odem kod roditelja. Tata ima uspješnu vinariju Škaulj koju su 2013. g. pohodili švedski kralj Gustaf i kraljica Silvia. Nadin je mjesto ugodna življenja. Bez obzira na to što infrastrukturni uvjeti nisu bili optimalni, ti skromni, jednostavni ljudi učinili su da im bude ugodno«, ponosno će vjeroučiteljica o svom Nadinu, čiji mir i zeleno-plavo prostranstvo redovito pozdravljaju crkvena zvona sv. Ante Padovanskoga.
