Svake godine uz blagdan Majke Božje Fatimske moguće je primijetiti veći broj poruka koje stižu na e-adrese naših građana pod nazivom: »Crkva je dobila odobrenje da se ljudima otkrije zadnji dio poruke iz Fatime«. Iskreno, ne znam o čemu je riječ, i više mi takve poruke sliče kao da pripadaju u »neželjenu poštu«, ali bilo bi dobro da Glas Koncila da osvrt na takve pojave ako je moguće i da objasni »fatimsku tajnu«, to jest poruke Majke Božje.
Čitateljica
Crkva je sadržaj poruka što ih je Majka Božja dala trima pastirima u Fatimi već objavila. O tome je i naš tjednik više puta izvještavao, pa je tako iscrpan članak u povodu stote obljetnice fatimskih ukazanja 2017. u prilogu »Obraćenje i pokora! Bdijte i molite!« dao naš novinar Darko Grden, pa ćemo Vama i ostalim čitateljima prenijeti neke ključne dijelove njegova opširnoga teksta.
Ponajprije nekoliko rečenica o trima fatimskim tajnama. Prva se odnosi na zastrašujuće viđenje – opis pakla. Druga glasi: »Potom smo podigli oči prema Gospi koja nam je dobrostivo i žalosno rekla: Vidjeli ste pakao kamo padaju duše siromašnih grješnika. Da bi ih spasio, Bog u svijetu želi ustanoviti pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu. Ako učine što im kažem, mnoge će se duše spasiti i imat će mir. Rat ide k svojemu svršetku; no ako ne prestanu vrijeđati Boga, za vrijeme pontifikata Pija XI. započet će drugi, još gori rat. Kad vidite noć osvijetljenu nepoznatim svjetlom, znajte da je to veliki znak što vam ga Bog daje koji će kazniti svijet zbog njegovih zločina, ratom, glađu i progonima Crkve i Svetoga Otca. Da bih to spriječila, doći ću zatražiti posvećenje Rusije mojemu Bezgrješnome Srcu te pričest radi zadovoljštine tijekom prvih subota. Ako prihvate moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i imat će mir; ako li ne, proširit će svoje zablude po svijetu, pokrećući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučenici, Sveti će Otac morati mnogo trpjeti, razni će narodi biti uništeni. Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti. Sveti će mi Otac posvetiti Rusiju koja će se obratiti, a svijetu će biti darovano razdoblje mira.« Treći dio tajne glasi: »Nakon dvaju dijelova koje sam izložila, vidjeli smo na desnoj strani Naše Gospođe malo poviše anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci; iskreći je izbacivao plamenove koji su, činilo se, trebali zapaliti svijet; ali su se gasili u doticaju sa sjajem koji je Naša Gospođa širila iz svoje desne ruke prema njemu. Anđeo je, pokazujući desnom rukom zemlju, rekao snažnim glasom: Pokora, pokora, pokora! I vidjesmo u silnom svjetlu koje je Bog nešto slično kao kad se ljudi vide u ogledalu kad pred njim prolaze, i biskupa odjevena u bijelo. Imali smo osjećaj da je to Sveti Otac. Više drugih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica uspinjalo se na strmu goru, na čijem je vrhu bio veliki križ od neobrađenih trupaca kao da je od plutnjaka s korom. Sveti Otac, prije no što je stigao, preko velikoga grada napola porušena i napola u potresu, teturajućega koraka, ojađen od boli i muke, molio je za duše leševa na koje je nailazio na putu. Došavši do brda, bacivši se na koljena u podnožju velikoga križa, bi ubijen od skupine vojnika koji su u nj ispalili više hitaca iz vatrenoga oružja i strjelica, i na isti su način umrli, jedni za drugima, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te više svjetovnih osoba, muževa i žena različitih staleža i položaja. Ispod dviju greda križa bila su dva anđela, svaki s kristalnom posudom u ruci, u koje su skupljali krv mučenika te su njome polijevali duše koje su se približavale Bogu.«
Tako glase poruke toga, jednoga od »najintrigantnijih fenomena u povijesti Katoličke Crkve«, čiji je vjerojatno ponajbolji teološki komentar i analizu 2000. godine napisao današnji papa u miru Benedikt XVI., koji je tada kao kardinal Joseph Ratzinger bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere: »Vidimo Crkvu mučenika u stoljeću koje je sada završilo, predstavljenu pomoću prizora opisana simboličkim jezikom koji je teško odgonetnuti. Je li to ono što je Majka Gospodinova željela priopćiti kršćanstvu, čovječanstvu u vrijeme velikih problema i tjeskoba? Je li nam to od pomoći u novom tisućljeću? Ili je pak riječ samo o projekcijama unutarnjega svijeta djece koja su rasla u ozračju duboke pobožnosti, ali su istodobno bila uznemirena vihorima koji su prijetili njihovu vremenu? Kako trebamo shvatiti viđenje, što o njemu misliti?«, pitanja su koja je postavio na početku, te odgovorio na »pitanje značenja« jer je ono ključno za »fenomen Fatima«. Riječ je o takozvanoj »privatnoj objavi«, »o objavi koja po sebi nikoga ne obvezuje i jedino o interpretaciji koju joj daje Crkva ovisi njezina smislenost, a time i autentičnost«, pa zato »fatimska priča ima dva usko povezana, ali ipak odvojena dijela: ono što se dogodilo, fenomen koji uključuje i sadržaj Gospinih poruka; te tumačenje događaja i njihovo mjesto u memoriji Crkve.« Sam nam je događaj svima dobro poznat, a značenje fatimskoga fenomena Crkva je otkrivala postupno. Najprije se to razlučivanje događalo na razini mjesne Crkve, potom su se glas i pobožnost vjerničkoga puka počeli širiti izvan granica Portugala, sve dok nisu zahvatili rimske prvosvećenike, postavši znakom vremena za čitavu Crkvu dvadesetoga stoljeća, piše u tekstu Grden podsjećajući da dvojica papa – sveti Ivan XXIII. i sv. Pavao VI. – nisu otkrili treću fatimsku tajnu, nego je to učinio sv. Ivan Pavao II. koji je »u biskupu u bijelom« prepoznao sebe. Učinio je to u godini Velikoga jubileja 2000., u tijeku svoga trećega pohoda Fatimi 13. svibnja, a premda još i danas postoje špekulacije da nije potpuno otkrivena ili da postoji »četvrta fatimska tajna«, to jednostavno nije točno, što je potvrdio i papa u miru Benedikt XVI.
