Krajem travnja je povodom Dana hrvatskih branitelja Općine Jakovlje u tamošnjem Domu kulture pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarni film »Tak je to bile« o dragovoljačkoj postrojbi Zagorskoj bojni, koja se prvi put postrojila g. 1991. upravo u Jakovlju. Producent filma je Gradski ogranak Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata Grada Zaprešića, a koproducent Festival domoljubnoga filma »Gordan Lederer«. Film je ostvaren u produkciji »Spy production network«, glazbu su ustupili Miroslav Škoro, Marko Perković Thompson, Ante Matić i Željko Vučković, a scenarij i režiju potpisuje hrvatski književnik Nenad Piskač.
Pripadnike Zagorske bojne na ratni put ispratio je tadašnji župnik Matija Prepelić, darovavši im krunice. Vojna zapovijed odvela ih je na bojište južnoga Velebita, gdje su zaposjeli položaje i nadzirali teren petnaestak kilometara u dubini okupiranoga teritorija. Iako je riječ o dragovoljačkoj postrojbi, Zagorska bojna na Velebitu je tijekom 1991. i 1992. izvršavala borbene zadaće na razini profesionalnih brigada.
Redatelj Piskač odmah s poprilično gorčine progovara o širem društvenom ozračju, kojemu film takva sadržaja nije, čini se, dobrodošao: »Već sama činjenica da je ‘Glas Koncila’ jedini medij koji je pokazao interes za film govori sama za sebe o tom u kakvu društvenom okružju živimo. Čudi me da druge medije ne zanima film koji su u cijelosti ostvarili pobjednici u Domovinskom ratu i koji je zapravo – gola istina. To znači da nije rađen po politički korektnom načelu glavne struje – ‘zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti’. Nema nama budućnosti bez istine o prošlosti.«
U nastavku pojašnjava kako je uopće nastao film i kojoj je publici namijenjen: »Ideja je potekla od pripadnika Zagorske bojne, prvenstveno od njezina ratnoga zapovjednika Dragutina Poturice Haša. Htjeli su filmom odati počast svojim poginulim i preminulim suborcima. Film je ostvaren vlastitim snagama uz pomoć Božju i u sadržajnom pogledu najvećim dijelom realiziran u svega mjesec dana s početnih nula kuna proračuna. Prema tome, ‘Tak je to bile’ dokaz je kako se u Hrvatskoj može napraviti hrvatski film i u nemogućim uvjetima, koji ljude i događaje naziva svojim imenom, zbog čega iskače iz prevladavajuće matrice ‘dogovorne povijesti’ i ‘građanskoga rata na ovim prostorima’. Htjeli smo napraviti film s pozitivnom porukom budućim hrvatskim naraštajima i nadam se da smo u tome uspjeli.«
Svakako je zanimljiva filmska ekipa s kojom je redatelj Piskač surađivao: »Odlična je to ekipa! Uglavnom braniteljska, spremna na žrtve. Svi su nesebično priskočili: pripadnici Zagorske bojne, pripadnici Kriznoga stožera Starigrad Paklenica, dozapovjednik i pripadnici 164. brigade, pripadnici satnije Ban Jelačić… U organizacijskom pogledu jezgru filmske ekipe činili su zapovjednik Zagorske bojne Dragutin Poturica i branitelj Vukovara i uznik srbijanskih logora Marijan Capek, oba iz Jakovlja. Uz poznate domaće glazbenike priključio nam se i prof. Joško Ševo, bit će mnogima zanimljivo čuti njegove kajkavske interpretacije. Priskočili su i tonski snimatelji iz moje župe u Mariji Gorici. Danonoćno su na filmu radili direktor produkcije Goran Fistrić i direktorica fotografije Gordana Pintarić. Sad smo, hvala Bogu, dosegnuli fazu studijskoga rada na postprodukciji.«
Ne može se zaobići ni reakcija publike tijekom pretpremijere: »Tijekom pretpremijerne projekcije publika se i smijala i plakala. Moram reći da je film izazvao veliku pozornost među braniteljima, na pretpremijeru u Jakovlje došli su branitelji i braniteljice iz Zadra, Slavonije, Bosanske Posavine, Vukovara, Zagreba, čak i majka i obitelj vukovarskoga junaka Jean-Michela Nicoliera… Čini se da film nikoga nije ostavio ravnodušnim, posebice ne pripadnike i obitelji poginulih pripadnika Zagorske bojne. Očekujem da će poslije završne dorade tijekom postprodukcije i najšira publika biti zadovoljna, budući da kroz istinitu priču o junacima Zagorske bojne film na dokumentaristički potkrijepljen način progovara o širim kontekstima ondašnjega i današnjega duha vremena. No ostaje pitanje hoće li ‘Tak je to bile’ zaobići suvremena političko-medijska minska polja i prokrčiti put do publike. Film ima nekoliko poruka. Ne ću ih sve otkrivati. Jednu ipak ne mogu prešutjeti. Naime, u njemu se više puta pojavljuje predsjednik Franjo Tuđman. Na jednom mjestu kaže kako nije stvarao slobodnu i demokratsku Hrvatsku s ‘lopovima i beskičmenjacima’, nego s ‘ljudima od ideala za hrvatsku slobodu’. Dakle, ‘Tak je to bile’ promiče vrijednosti obrambenoga Domovinskoga rata i one istine od koje hrvatski čovjek ne smije odustati a da pritom ne izgubi ljudsko i nacionalno dostojanstvo. Druga je poruka filma – s nacionalnim jedinstvom hrvatskoga naroda i naizgled nemoguće postaje mogućim.«
Na promišljanje kako možda nekima ne odgovara općehrvatsko zajedništvo u kojem su, u ovom primjeru, Zagorci branili Dalmaciju, a samim time i cijelu Hrvatsku, Piskač se nadovezuje: »Hrvatsko zajedništvo kost je u grlu retrogradnih snaga koje se zalažu za povratak u bolju prošlost. U tom pogledu snimljeno je mnogo filmova koji hrvatske branitelje prikazuju kao suspektne likove, čak i zločince. Nažalost, ti su filmovi financirani i hrvatskim novcem. ‘Tak je to bile’ naglašava zajedništvo hrvatskih branitelja u ratu, ali i u miru. Mučno mi je kad čujem navodno šaljivu, ali duboko zločestu podvalu da su si Zagorci navek bili dobri s Hrvatima, posebno zato što znam da su pripadnici Zagorske bojne prošli sva ratišta, uključujući i Posavinu… Vidjet će se u filmu što o zagorskim dragovoljcima govore svjedoci iz prve ruke.«
Važna su svakako i dokumentarna filmska vrela iz kojih je crpljena građa za film: »Mnogo je domaćih i inozemnih vrela. Neke će kadrove publika prvi put vidjeti. Svakako je najdragocjeniji dokumentaristički materijal iz privatne arhive pripadnika Zagorske bojne. Snimljene scene s Velebita danas su neprocjenjivo bogatstvo. Iznimno zanimljiv i poučan je i dokumentarni materijal agresorskih snaga. One su se u trenutku snimanja na Velebitu nalazile samo nekoliko stotina metara od položaja Zagorske bojne. Iako je agresor izgubio rat, u filmu se vidi kako i danas pjeva pjesmu ‘Nasred srpske gore Velebita’. No iskusni ratnici Zagorske bojne i za to imaju lijek, što se također može čuti u filmu. Potrebno je također istaknuti da je u doba kad još nije postojala Hrvatska vojska, Zagorska bojna u obrambeni rat otišla pod geslom ‘Što Bog da i sreća junačka’, koji je sastavni dio bojnine ratne zastave. Riječ je o trideset i devet dragovoljaca Hrvatskoga zagorja. Na svom ratnom putu nemaju ni jednu mrlju. Sami su se u tajnosti naoružali, sami su nabavili vozila i opremu i otišli u velebitsku neizvjesnost. Poginula su tri njezina pripadnika. Zoran Janton iz Kraljeva Vrha poginuo je 16. prosinca 1991. u Karlovcu. Dubravko Jarčan iz Jakovlja poginuo je 14. travnja 1992. na Velebitu dok je izviđao teren na Tulovim gredama. Stjepan Lepčin iz Oroslavja, dozapovjednik bojne, poginuo je 6. svibnja 1992. na ratištu Bosanske Posavine u Vidovicama, pokraj Orašja. Film je na neki način snažan omaž poginulima. Ne bez razloga, u njemu se pojavljuje sin poginuloga dozapovjednika bojne, mladić pun životne energije Goran Lepčin, kao i unučica jednoga od pripadnika bojne, Elena Ruškač, nadam se buduća prvakinja hrvatskoga glumišta. Film, naime, obuhvaća tri hrvatska naraštaja i sve mandate demokratskih legitimiteta od 1990. do danas.«
Svakako vrijedi spomenuti natjecanje kod nadležnih ustanova za barem sufinanciranje u izradi filma: »Koliko sam upućen, priprema se opsežna dokumentacija potrebna za natječaj za sufinanciranje audiovizualnih djela koja promiču vrijednosti Domovinskoga rata raspisan pri Ministarstvu hrvatskih branitelja. Jedna je županija na zamolbu odgovorila da nema zakonskih preduvjeta sponzorirati film, neki se gradovi nisu ni javili na zamolbu… Zato, i ne samo zato, čini mi se kao da živimo u devedesetoj godini, kad je dozrela spoznaja da se moramo samoorganizirati. Često imam osjećaj kao da film radimo u svojevrsnoj ilegali.«
Na kraju, o možebitnoj zagrebačkoj premijeri redatelj Piskač govori: »Nadam se vrlo brzo premijeri. Prvo bismo ipak htjeli u miru i bez nervoze dovršiti zahtjevnu postprodukcijsku fazu i prirediti promotivnu kampanju kroz nekoliko preživjelih domoljubnih punktova. A onda ćemo napraviti plan o tom kako približiti film najširoj hrvatskoj publici u domovini i iseljeništvu. Računamo pritom i na Festival domoljubnoga filma ‘Gordan Lederer’, koji smo kao putujuće kino ustanovili i pokrenuli krajem prošle godine.«
