Mnogi su se roditelji, rođaci, prijatelji i kumovi posljednjih dana dali u vrlo intenzivnu potragu za idealnim darom povodom proslave sakramenata prve pričesti i krizme. Nažalost, u vremenu u kojem izvanjska pojavnost prednjači pred unutarnjom stvarnosti čovjeka, darovi, čak i u događajima koji svjedoče o najintimnijim susretima Boga i njegova stvorenja, sve su manje osobni, a sve više potrošni. Darivanje podrazumijeva osluškivanje želja drugoga, ali ponekad bi možda bilo bolje da darivatelj, umjesto želje, prvenstveno osluhne potrebu onoga komu što daruje.
Sakramenti učvršćuju odnos s Bogom, oni produbljuju poznanstvo s njime i ne postoji aspekt ljudskoga života za koji oni nisu nužni jer nužni su za sve. U skladu s tim valjalo bi promišljati i o darovima te ih pokušati razumijevati kao nadogradnju onoga što je dijete ili mlada osoba u spomenutim sakramentima primila. I zato je možda najkorisniji ulog u budućnost jednoga prvopričesnika i krizmanika – iako takvo što vjerojatno nije na vrhu popisa njihovih želja – knjiga.
Neven Drozdek autor je knjige »Sveci na malčice drugačiji način« objavljene u izdanju Glasa Koncila 2019. godine. Govoreći o sebi autor ističe da u njemu još uvijek živi ono djetinje, što je vjerojatno i jedna od osnovnih predispozicija svakoga pisca za djecu i mlade: Kada sam bio dijete, sanjao sam da ću postati astronaut. Nakon što su me spustili na zemlju, poželio sam osvojiti naslov svjetskog prvaka u boksu. Nakon prvog udarca u nos i ta se želja izgubila negdje uz put. Iako sam neprekidno i neograničeno snivao, danas nakon puno godina posjedujem samo mnoštvo dosadnih podataka koji su svi toliko daleki od hoda po Marsu ili nastupa u borbi večeri. Ono što je bitno je da dječak koji je sve to snivao i dalje živi i željno upija sadržaje iz tako zanimljivog svijeta koji ga okružuje. U bilješki na kraju knjige koju je napisao o svetcima stoji i da je Drozdek, unatoč cijelomu spektru različitih interesa, uvijek ostao vjeran staroj ljubavi iz djetinjstva – ljubavi prema dobroj knjizi, iz koje je i proizišla želja za doprinosom razvoju kršćanske literature za djecu i mlade.
Cilj knjige »Sveci na malčice drugačiji način« vrlo je jasan i nedvosmislen – približiti svetce mladim ljudima, skinuti s njih patinu nedodirljivosti i patetike, osvijestiti da oni nisu kipovi zatočeni u nekom dalekom vremenu, nego ljudi koji su i padali i ustajali i ustrajali, ljudi čiji su životi jednako aktualni danas kao što su bili i u vrijeme u kojem su živjeli. Zašto ljudi misle da su sveci uvijek strogi i ukočeni? Zašto ljudi misle da se sveci nikada ne ljute, da ne plaču, da ne pripremaju prijateljima »spačke«, da ne prepričavaju smiješne anegdote ili da ne rade apsolutno sve ono što rade i ostali ljudi? Zašto ljudi misle da su sveci živjeli nekada davno, a samo manji broj njih sve donedavno? (…) Ova pripovijest govori o humoru i svecima, ali ne o drvenim kipovima svetaca koji molećivih lica upravljaju oči u nebo s plastičnim ljiljanima ili sasušenim palminim grančicama u ruci, već o svecima – ljudima od krvi i mesa, s onim njihovim ljudskim osobinama koje ne možemo vidjeti na svetim sličicama ili crkvenim kipovima.
U petnaest priča predstavljeni su sv. Josip, bl. Ivan Merz, bl. Marija Propetog Isusa Petković, sluga Božji o. Ante Gabrić, starozavjetni kralj David, sluga Božji o. Franz Pfanner, sv. Charles de Foucauld, časni brat Ilija Dilber, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Majka Terezija, sv. Ivan don Bosco, sv. Ignacije Lojolski, sv. Franjo Asiški, sv. Antun Padovanski te svećenik i redovnik Zdenko. Sve priče povezane su mladim pripovjedačem Markom, svojevrsnim putnikom kroz prostor i vrijeme. Tako je Marko u jednoj priči dječak osnovnoškolac koji živi s otcem i majkom te se, kao i svaki drugi dječak toga uzrasta, čudi svijetu odraslih, osobito njihovim odgojnim metodama. U drugoj je priči korisnik doma u Banjoj Luci za vrijeme Turskoga Carstva, zatim suputnik misionara, pomoćni radnik u obućarskoj radionici, najčešće vrlo aktivni sudionik događaja o kojima pripovijeda, a ponekad samo promatrač i izvjestitelj. U nekim je pričama on taj koji pripovjednim vremeplovom putuje u suvremenost svetaca, a ponekad svetci istim tim sredstvom putuju do njegove stvarnosti ostavljajući u njoj svoj neizbrisivi trag.
Svaki predstavljeni svetac u situacijama koje uglavnom nisu inspirirane nekim stvarnim događajima iz njihova života, nego su rezultat Drozdekove mašte i Markova vrlo sugestivna iznošenja priče, ipak u sebi posjeduje i ono što je samo njegovo, što je za njega karakteristično, što je bitno, ono po čemu je prepoznatljiv. Tako sv. Josip, kao vrsni drvodjelja, pomaže Marku da od starih i neupotrebljivih, a što je još gore, posve nemodernih koturaljki napravi dva nova skejtborda, sveti Ante pomaže da izgubljena kamera ponovno dođe do svoga vlasnika, sveti Ignacije Lojolski koji s trideset i tri godine ponovno sjeda u školske klupe s kolegama desetogodišnjacima podsjeća kako nikada nije kasno za novi početak, a Majka Terezija u ulozi Markove učiteljice, u svojoj skromnosti, jednostavnosti i autentičnosti, uči ga kako biti frajer ne znači glumiti pred drugima da si nešto što nisi, već da biti frajer znači biti onaj pored kojeg se drugi osjećaju bolje.
Životi svetaca predstavljeni na takav način služe kao dobar temelj, kao jedna vrlo mudro bačena udica na koju se mlada osoba može upecati i koja ju potom može odvesti do detaljnijega, ozbiljnijega proučavanje života onoga svetca koji ju je u Drozdekovoj knjizi svojim karakterom zainteresirao.
Pogrješno bi bilo pomisliti da je ta knjiga namijenjena isključivo mlađoj populaciji. Naime, Drozdek mnoge pojave u svijetu odraslih, pa samim time i pojave u Crkvi, promatra iz perspektive djeteta, stoga bi svakomu čovjeku, bez obzira na njegov uzrast, bilo korisno podsjetiti se ili si osvijestiti kako u dječjim očima izgleda ponašanje odraslih te čime su sve odrasli, možda svjesno, a možda i ne, u stanju sablazniti one od kojih bi trebali učiti.
U priči o stablu naranče u samostanskom vrtu, o jednoj loptici hopsici i o Leopoldu Bogdanu Mandiću ispripovijedana je i priča o jednoj, nažalost, tipičnoj župnoj situaciji u hodočasničkom autobusu u kojem su jedni htjeli moliti krunicu, drugi nisu htjeli sudjelovati jer su smatrali da treba spavati, a i zašto bi baš ta skupina predmolila kad su oni pripadnici Marijine molitvene skupine pa je red da oni predmole, dok su treći smatrali da se moliti može i poslije pjesme i da će oni pozadi u autobusu imati svoj vlastiti program. Ja sve to nisam razumio, a nije mi ni sad jasno kako to da vjernici koji idu na hodočašće ne mogu podnositi jedni druge, a svijetu trebaju svjedočiti nesebičnu ljubav i iskreno zajedništvo. Mi djeca se također često posvađamo, pogotovo na igralištu kada je sport u pitanju, ali se brzo i izmirimo pa raziđemo kao da ništa nije bilo. Ovi naši stariji nikako ne nalaze put do mira.
Svetost o kojoj se progovara u knjizi zadaća je, kako i stoji na njezinu početku kao svojevrstan moto preuzet od Majke Terezije, svih nas, moja i vaša. Zato je iznimno važno da i odrasli, zreli ljudi, prije nego što upute kritike djeci za njihovo ponašanje, prvo iskreno pogledaju u sebe i zapitaju se služe li toj djeci kao istinski primjeri svega onoga što od njih očekuju. Zato je važno pažljivo razlučivati želje od potreba. Sakrament stoga može biti dobra prilika i za ispunjavanje želja, ali i za osluškivanje potreba; što će od toga dvoga biti, ovisi prvenstveno o prioritetima i vrijednostima na kojima se zida. U razdoblju života u kojem djeca tako snažno izgrađuju svoju osobnost, u vremenu u kojem trebaju autoritete, a istovremeno se tim istim autoritetima snažno odupiru, darovi koji ih, poput Drozdekovih priča, uče ustrajnosti, strpljivosti, poniznosti, brizi, darivanju, razumijevanju i veličini koja se ne krije u poražavanju drugoga, nego u pomoći da taj drugi postane bolji, vrijedan su zalog kvalitetnije budućnosti onih za koje se daje život i koje se najviše voli.
