Prema podatcima udruge civilnih žrtava Domovinskoga rata Sisačko-moslavačke županije do vojno-redarstvene akcije »Oluja« 54 posto prostora županije bilo je okupirano. Isto tako s hrvatskoga teritorija bilo je protjerano više od 50 000 Hrvata i 4000 stanovnika drugih nacionalnosti. Nadalje, u izvješću udruge navedeno je da je u županiji u to vrijeme živjelo 75 000 Srba koji su se nalazili na hrvatskom okupiranom dijelu. Tako je s toga područja županije neprestance bila prijetnja pune četiri godine, od kolovoza 1991. do kolovoza 1995. godine. Osim okupatorske i agresorske prijetnje stanovnicima Sisačko-moslavačke županije, nerijetko se prijetilo i građanima Zagreba, Ivanić-Grada, Velike Gorice, Samobora i Jastrebarskoga jer su upravo s okupiranih područja bili granatirani i raketirani ti gradovi i mjesta u okolici. Brojni su civili ubijeni, ranjeni.
Jedno od granatiranih mjesta bilo je i pitomo selo Bobovac, mjesto u općini Sunja koje je smješteno uz obalu Save. Ujedno je Bobovac bio prva crta koja je razdvajala neokupirani od okupiranoga dijela Hrvatske. To malo mjesto od 800-tinjak stanovnika pokazalo je posebnu hrabrost jer su se mještani početkom rata organizirali u obrani sela te uspjeli odoljeti granatiranjima i pješačkim napadima srpskih agresora. Pune četiri godine, uz pomoć sa strane, mještani su hrabro držali prvu crtu obrane, a stanovništvo u selu nastojalo je živjeti svoju svakodnevicu radeći poslove u polju, vrtu i brinući se za stoku. No dan prije vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’, nakon dugoga zatišja od napada, neprijateljska je granata u ranim prijepodnevnim satima odnijela živote četiriju žena, a dvije teško ranila. Premda se točno znalo da tu žive civili, srpski agresor nije birao pa je tako među ubijenima bila sedamnaestogodišnja Josipa Stanić, ubijena je njezina baka Agata i dvije strine: Kata Čičić i Ana Stanić. U tom namjernom granatiranju civila majka ubijene sedamnaestogodišnje Josipe Kata ostala je bez noge, a susjeda je ranjena.
Osvrćući se na događaje u selu Bobovac za vrijeme Domovinskoga rata, otac ubijene Josipe Nikola Stanić pripovijeda: »Naše selo Bobovac graniči s trima selima u kojima su nastanjeni pravoslavni stanovnici, to je bila crta bojišnice udaljena 500-tinjak metara zračne linije.
Do početka rata živjeli smo u dobrosusjedskim odnosima, međusobno smo se i pomagali. Premda smo prošli patnje za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, pa nam ni te rane nisu zarasle, i oprostili smo, unatoč tomu što smo bili šikanirani i od tadašnjih vlasti zaboravljeni.« Valja napomenuti da i danas do toga sela vodi loš uzak asfaltni put, unatoč tomu što je mjesto poznato po plodnoj zemlji i uzgoju stočarstva. Hrvatski branitelj Nikola Stanić nadalje ističe: »Pred sam rat osjetila se napetost i grupiranja na pravoslavnoj strani, a s početkom rata počela su pucanja od strane susjeda pravoslavaca. Nažalost, mi smo imali malo naoružanja, ponajprije pušaka što smo dobili, a pribavljali smo ih svatko sebi svakako jer je bilo jasno da će nas napasti. Dakle, povijest se ponovila. Mi nismo nikad ničim nikoga izazvali, naprotiv, tu je narod jako miroljubiv, mislim na nas Hrvate katolike. Normalno je da smo se organizirali kako smo znali i mogli. Tako sam i ja sudjelovao u obrani od prvoga dana, štoviše bio sam ipedeovac mitnice. Na udaljenosti od jednoga kilometra od naše kuće bila je prva crta obrane. Držali smo to, jednostavno branili svoje, a isto tako bili smo svjesni: da je Bobovac pao, pala bi i Sunja.«
S tugom se prisjećajući toga događaja, stameni hrvatski branitelj Stanić ističe da mu nisu odmah rekli da je njegova kći Josipa ubijena. Znao je samo da su mu majka i strine ubijene, a da su kći Josipa i supruga Kata ranjene. Sa spoznajom teške tragedije i smrti svoje kćerke nosi se uz pomoć vjere, kroči dalje kroz život: »Nemoguće je opisati tu bol i tugu. Premda sam prošao ratišta, lakše bi mi bilo da nemam ruku i nogu, samo da je moja kći Josipa živa. Opet, kad promišljam s druge strane kao vjernik, samo dragi Bog zna zašto je to tako bilo. Bogu se molim, u nj vjerujem, jer on zna zašto je tako. Na neki način okupiram se i radom, molitvom i razmišljanjima o Bogu, ali mojoj supruzi Kati, dakle majci naše ubijene Josipe, mnogo je teže. K tomu, još je ostala bez noge. I taj odnos prema ubijenoj djeci i civilima… I država ih je zaboravila. Naravno da je teško gledati tu nepravdu jer za zločine nitko nije odgovarao. Većina se znade, odakle je koja granata ispaljena i tko je to činio.«
Prisjećajući se toga tragičnoga dana, Nikolina supruga Kata svjedoči: »Do rata smo normalno i skladno živjeli u našem zajedničkom kućanstvu sa suprugovim roditeljima i našim dvjema kćerima Josipom i Nikolinom. Starija kći Nikolina rođena je 1976., a mlađa Josipa 1978. godine. Djeca su išla u školu kako su nam okolnosti u ratu dopuštale. Bilo je dana kad se ni to nije moglo, ali navikli smo se na ratne okolnosti, živjeli i radili. Najžešći napad na naše selo dogodio se 5. listopada 1991. Tada je granatirano selo pa smo otišli svi mještani, dakle mi civili, žene i djeca. Ostali su muškarci koji su ostali braniti selo. Prisjećam se toga dana kad sam uzela traktor, utovarila u nj i starce i djecu te vozila preko kukuruzišta. Čak ni goriva nisam imala dovoljno pa sam posudila. Otišli smo preko skele na drugu stranu Save u Galdovo, a zatim u Sisak. Ondje sam bila četiri, pet dana dok nisam smjestila djecu. Kad sam se vratila u Bobovac, kuhala sam jedno vrijeme u našem zapovjedništvu, a onda je hrana dolazila. Djeca su se vratila, odnosno dolazila bi vikendom jer su išla u školu. Bilo je pucanja, raketiranja nasipa, nadlijetanja aviona, ali više nije bilo izravnoga granatiranja sve do kobnoga 4. kolovoza 1995.«, navodi Kata Stanić.
Amputirana joj je noga gotovo do kuka. Tada je imala 39 godina. Govoreći o razdoblju nakon tragedije, Kata navodi: »Bilo je teško nastaviti život nakon tragedije. U međuvremenu je moja starija kći rodila djevojčicu, kojoj je dala ime po pokojnoj sestri – Josipa. To nam je svima bilo radost i ona nas je podigla iz tuge koja nas je sve ubijala. No kada je djevojčica imala dvije i pol godine, iznenada je požutjela, otkazala su joj jetra i nakon dva tjedna je umrla. Mislili smo da više to ne možemo izdržati, tu silnu bol i tugu. Bol je to od koje gubiš razum. Tada ostaje samo vjera i dragi Bog koji me držao. Tada sam hrabrila kćer jer to što je proživjela i nju je psihički dotuklo. Govorila sam joj: Bog nas drži, ponovno ćeš zatrudnjeti. Bog me osnažio da ih ohrabrim i dadnem im podršku. Danas kad se prisjetim, ni sama ne znam kako sam to činila. Jednostavno me Bog vodio. Jer bih nakon razgovora s njom jednostavno od boli imala potrebu ‘grepsti po zidovima’. I hvala Bogu, kći je rodila još dvije djevojčice, koje sada imaju 17 i 19 godina. To nas je sve opet podiglo. One su nam radost, nazovu nas gotovo svaki dan. Ne može se zamisliti koje boli čovjek može pretrpjeti. Bez vjere ne znam kako bih. Neki su se zbog tragedije odbili od vjere, okrivljuju Boga, ljute se na nepravdu. Nas je vjera baš snažila. Ne želimo analizirati zašto se to dogodilo. Zašto se dogodilo mojim strinama ili mojoj svekrvi koja je bila prava, iskrena vjernica? Pjevala je od devete godine u crkvi, a na kraju je pokopana bez svećenika, nosili su je preko kukuruza jer zbog svega što se događalo svećenici nisu mogli doći. Ništa ne analiziramo, nikoga ne mrzimo iako je jasno odakle je granata ispaljena. Od naših susjeda. I nitko nije odgovarao za izgubljena četiri života i za uništene živote njihovih obitelji. No neka im Bog sudi. I suprug i ja molimo se i u crkvu idemo stalno. Kazala sam: ‘Bože, sad nam podaj samo snage, a mojoj kćeri, zetu i unukama blagoslov i sreću!’«
