Danski kršćanski filozof Sřren Kierkegaard, nadahnut Kristovom propovijedi o nemogućnosti služenja dvojici gospodara (Bogu i bogatstvu), napisao je knjigu »Poganske brige«. Poseban je naglasak stavio na riječi koje je Krist uputio sljedbenicima u svezi s tim – da ne budu zabrinuti što će jesti ni u što će se odjenuti, tj. da se ne brinu tjeskobno ni za život ni za tijelo; na prvom mjestu mora biti težnja za kraljevstvom Božjim, ostalo je dodatak.
Dodatak, ali ne bilo kakav. Bog zna da je ljudima i to potrebno pa stoga i poljske ljiljane odijeva takvom ljepotom da joj se ni Salomon u svoj svojoj raskoši nije uspio približiti.
No koliko god taj dodatak bio važan, kraljevstvo Božje mora biti na prvom mjestu! Takav redoslijed prioriteta Kristova sljedbenika (kršćanina) razlikuje od pogana, što je i temeljna poruka Kierkegaardovih »Poganskih briga«.
Spomenuta se knjiga sastoji od sedam poglavlja, u kojima autor analizira po jednu od uobičajenih briga (strahova i preokupacija) modernoga kršćanina. A te brige ne samo da ne upućuju na očekivani rast u vjeri nego svjedoče koliko čovjek tone u poganstvo. Uz uobičajene, reklo bi se shvatljive brige zbog materijalne neimaštine, neznatnosti, očaja…, Kierkegaard kao posebne opasnosti za povratak kršćanina na razinu pogana navodi materijalno izobilje i poslovnu sposobnost da se ono stekne. Stoga im posvećuje i odvojena poglavlja u knjizi.
Jedan je američki izdavač prigodom obljetnice Kierkegaardova rođenja objavio »Poganske brige«, ali sa znakovitim korekcijama. Izostavio je poglavlja koja problematiziraju materijalno izobilje i nastojanje da se do njega dođe. Moguće je da je čak mislio da time štiti dignitet pokojnoga filozofa, jer izbacuje njegove teze koje je »vrijeme pregazilo«. Duh suvremenoga svijeta toliko je u službi materijalnoga da nije u stanju pomisliti kako materijalno bogatstvo nije neupitna vrijednost, niti je sposobnost da ga se stekne automatski preduvjet ljudske veličine. To je problem toga drugoga gospodara zbog kojega će suvremeni čovjek kraljevstvo Božje smjestiti među sporedne stvari, a na prvo mjesto staviti ono što bi trebalo biti dodatak. Upravo je tako postupio i spomenuti izdavač. Ali kršćanin, pravi kršćanin, nipošto to ne bi smio napraviti.
