Među onima koji rado pomažu potrebitima svakako je i Reza Špehar iz Radovanja, filijale oriovačke župe. Sa suprugom Ivicom podigla je dvije kćeri te danas imaju šestoro unučadi. Oboje su u mirovini.
»Od mladosti volim domaće platno, vez, ponjave, stolnjake, slavonske peškire, salvete, miljee, torbe s etnoukrasima i drugo. Danas sam slabovidna, ali još uvijek puno radim. Dok sam dobro vidjela, vezla sam, šlingala, heklala, plela, izrađivala goblene, no i sada radim dosta toga. Članica sam kreativne skupine župnoga Caritasa, pa uz još nekoliko žena pripremam prodajne izložbe pred veće blagdane, ponajprije pred Božić i Uskrs. Sredstvima tako prikupljenim nabavimo najpotrebnije namirnice za obitelji u potrebi na području župe Oriovac. Nastojimo i posjećivati stare, nemoćne, ali i mlađe, ako su teško bolesni, pa podijelimo vrijeme s njima, poklonimo osmijeh, utjehu, ohrabrimo ih u trpljenju, molimo za njih.«
Reza Špehar uz Božicu Pandurić, Blanku Stazić i Mirjanu Knežević izrađuje različite ukrase, predmete, poklončiće, a često čini spoj staroga i novoga, tradicije i suvremenoga, pa od starih novina plete košarice i drugo i svatko bi rekao da je to izrađeno od pruća. Na maštovitim radionicama rabe drvo, tkaninu, suho prešano cvijeće, konce, balone itd. Reza među ostalim članicama Caritasa najviše radi, ali opravdava to činjenicom da ima više vremena od ostalih. Po brdu iznad sela skupljala je cvijeće i lišće, sušila to i prešala pa izradila 500-tinjak slika, koje su, uokvirene, bile lijep poklon pa su na prodajnim izložbama odmah našle kupce. Uz pomoć prijatelja nabavila je zrnca od maslinova drva iz Svete Zemlje, a onda i zrnca u boji iz Zagreba, pa je izradila stotinjak krunica, koje su »planule«. Uz prodaju je u svaki paket namirnica stavljala krunicu i to su ostavljale pri obilasku najpotrebitijih. Kaže da je među mještanima bilo i onih »oštrijega jezika«, ali i onih koji nisu znali moliti krunicu, pogotovo muških, no nitko joj krunicu nije vratio, nego je uz pomoć bližnjih naučio moliti. U svojim kreacijama rabi i komušinu, pa je izrađivala štalicu, likove Isusa, Marije i Josipa, ali i Šokicu s maramom, rukavima, »fertunom« i drugo.
»I za Uskrs smo pripremili veliku prodajnu izložbu, ali ni sada, pred ljeto, ne mirujemo. Dok pletem, vezem, krojim ili bojim, zazivam Božji blagoslov na osobe koje će kupiti naše izloške, ali i na one koji će to dobiti kao poklon. Zahvaljujem Bogu za sve milosti kojima me obasipao tijekom života, pa i za kušnje, trpljenja, slabljenje vida. Važno je vidjeti očima vjere. U svemu što radim nalazim snagu, mir i radost, a radost želim prenijeti i svim pojedincima ili obiteljima koje posjećujemo i donosimo namirnice pred blagdane«, kazuje.
Ljubomorno čuva domaća tkanja, svilu od dudova svilca, starinski »punjeni« vez, stolnjake, peškire, salvete i slično. Za prozore svoje kuće naheklala je zavjese. Budući da voli cvijeće, uvijek ima dvjestotinjak lončanica koje sama izrađuje od cementa i papira i u njima uzgaja cvijeće. Njezini su ljubimci sukulenti (egzotično cvijeće), ima dvadesetak vrsta »čuvarkuće«, puno liza i drugoga starinskoga cvijeća. Iako slabovidna, ta plemenita i skromna žena nikada se ne žali. Ni ona ni suprug nisu najboljega zdravlja, ali strpljivi su i prihvaćaju križeve koje im Bog šalje i križevi ih onda učvršćuju u vjeri.
