Vjerojatno nema čovjeka koji ne komentira vrijeme u kojem živi ili društvo kojemu pripada. Logično je i posve prirodno zauzimati stajalište i promišljati o događajima koji ga se tiču, a i terapeutski djeluje kad se može reći ono što leži na srcu. Doduše, prepričavanja individualnih doživljaja nemaju tzv. znanstvenu težinu, ali ne treba ih odbaciti. I iz njih se dade izvući vjerna slika o društvu i vremenu.
Znanstvenici drugačije pristupaju stvarnosti, skloniji su apstrahiranju. Umjesto da sami govore, radije prepuštaju da vrijeme govori o sebi, da se samo predstavi, a oni na kraju »poberu« zaključke. Platon je, ističući važnost glazbe u razvoju uravnotežene osobe, sugerirao da se o društvu puno može doznati po njegovoj glazbi. Kasnije se pojedina razdoblja znalo prosuđivati po vrjednotama kojima se težilo – često uz opasku: »O tempora, o mores« (O vremena, o običaji). U prošlom je stoljeću njemački teolog Dietrich Bonhoeffer zastupao mišljenje da će se istina o društvu najbolje očitovati kroz odnos prema djeci.
Naše pak vrijeme karakterizira (sve)moć medija. To pruža mogućnost da se iz pojmova, često rabljenih, u modernim medijima iščitaju sugerirane vrjednote i društveno poželjni modeli ponašanja.
Na posebno alarmantan zaključak upućuju pojmovi: »legitiman cilj« i »kolateralna žrtva«. Počeli su se rabiti u opisima vojnih djelovanja kad bi prigodom uništavanja tzv. legitimnoga cilja pogibali i desetci civila. Eksperti su docirali neupućene da su ti civili stradali kao kolateralne žrtve. Kad se nešto naziva legitimnim, time se hoće reći da je to ispravno, zakonito i opravdano, a kolateralno je nešto sporedno, popratno, usput, slučajno. Podjela stvarnosti na legitimno i kolateralno preuzeta je bez dodatnih pitanja ili, ne daj Bože, moraliziranja. Desetci nedužnih stradali su da bi se postigao neki »opravdani« cilj. I tako je kruna Božjega stvaranja, čovjek, tj. život, proglašen nečim usputnim, popratnim i nevažnim, a razaranje je dobilo legitimitet.
Teorija o kolateralnoj žrtvi mogla je proći jer je zadrijemala čovjekova savjest, ta posebna oaza u duhu kroz koju progovara Bog. Kako će čovjek bez toga jedinstvenoga kanala komunikacije znati što mu Bog poručuje? Ako se doista živi u vrijeme kad savjest drijema, krajnje je vrijeme za neko novo vrijeme. Vrijeme – za buđenje!
