Kod karizmatskih darova važno je služiti se njima na ispravan način, tj. u skladu s voljom Božjom. Ako osoba tako postupa, tada joj oni donose duhovne koristi; u protivnom, nanose joj duhovnu štetu. Dvije su koristi koje proizlaze od tih »darova«: prva je vremenita i koristi drugima (npr. ozdravljenje, oslobođenje i sl.); druga je duhovna: može drugima poslužiti u njihovu obraćenju ili rastu u vjeri; a također koristi i onomu koji se služi tim darovima ako u tome ne traži sebe i svoju slavu nego se njima služi u skladu s voljom Božjom, tj. na način i u vrijeme kako i kad Bog to traži.
Za sv. Ivana od Križa ti darovi ničemu ne koriste ako ne rađaju poniznošću, ljubavlju, mrtvljenjem, svetom jednostavnošću i šutnjom (2U 29,5).
Ne odbacujući unaprijed mogućnost postojanja autentičnih karizmatskih pojava, suvremeni autori duhovnosti pitaju se jesu li i koliko karizmatski darovi, koji se susreću danas u pokretima karizmatske obnove i sličnim pokretima, identični onima koji su postojali u početcima Crkve. Teolozi koji pripadaju tim pokretima i oni skloni njima nastoje dokazati da se radi o istim darovima koji su postojali u početcima Crkve; teolozi pak neskloni tim pokretima unaprijed odbacuju takvu tvrdnju. Trećoj skupini pripadaju oni koji ne odbacuju stvari a priori, nego ih nastoje trijezno i u svjetlu Božje riječi proučiti oslanjajući se na dostignuća suvremenih znanosti, u prvom redu psihologije te iskustva kršćanskih mistika.
Tako su npr. neki proučavatelji dara jezika (glossolalia) došli do spoznaja da u primanju tog »dara« veliku ulogu imaju sugestija i navezanost na karizmatskoga lidera. Kad bi se osoba razočarala u svoga karizmatskoga vođu, »dar« bi splasnuo, tvrde oni. Nadalje kad je riječ o tzv. »počivanju u Duhu«, i tu su velika razmimoilaženja. Dok jedni to izjednačavaju s ushitima mistika, drugi kategorički niječu bilo kakvu usporedbu, pripisujući puno toga sugestiji i hipnozi. Upitna su također i neka »čudesna ozdravljenja«.
Ne niječući karizmu ozdravljenja kao dar Duha Svetoga i ozdravljenje kao plod molitve, ipak, događa se da se ozdravljenjem vrlo brzo i olako proglašava i ono što to nije. Naime, na masovnim karizmatskim susretima, s jedne strane – tvrde kršćanski psiholozi – stvara se klima koja pogoduje vjeri, a kad se čovjek otvara Bogu u vjeri, onda su moguća i autentična ozdravljenja, no s druge strane takva klima – gdje se daje oduška emocijama, gdje se mnogo pjeva, pleše i slično – veoma pogoduje sugestiji i autosugestiji tako da je, čini se, nerijetko na djelu tzv. »placebo efekt«.
