Na tragu razlikovanja, naznačenoga u uvodu, između studija o rodu, u kojima ima elemenata koji se mogu ispravno tumačiti te je s njima moguće ući u dijalog, i rodne ideologije koja pokazuje totalitarne obrise, dokument »Muško i žensko stvori ih« Kongregacije za katolički odgoj u nastavku prvoga poglavlja iznosi najprije neke »točke susretanja«, a potom i »kritične točke« rodnih teorija.
»U okviru istraživanja o rodu (‘gender’), ipak se javljaju neke moguće točke susretanja kako bi se raslo u uzajamnom razumijevanju. Nerijetko, uistinu, odgojni projekti sadržavaju zahtjev, koji može biti zajednički i može se cijeniti, za borbom protiv svakoga izraza nepravedne diskriminacije«, kažu, s dozom opreza, prve rečenice. Tu dokument, pozivajući se na govor pape Franje članovima Papinske akademije za život iz 2017. godine, govori o »zakašnjenjima i nedostatcima« na koje ni Crkva nije bila imuna. »Ne može se, uistinu, zanijekati da su se tijekom stoljeća pojavljivali oblici nepravedne podložnosti koji su na žalostan način pratili povijest, a imali su utjecaja i unutar Crkve. To je sa sobom donijelo krutosti i fiksacije zbog kojih je kasnila nužna i postupna inkulturacija izvorne poruke kojom je Isus naviještao jednako dostojanstvo muškarca i žene, što opravdava optužbe za izvjesni maskulizam, prekriven više ili manje vjerskim razlozima«, kaže se u dokumentu.
Nadalje, »točka susreta jest odgoj djece i mladih da poštuju svaku osobu u svojem posebnom i različitom stanju, kako nitko, zbog svojih osobnih uvjetovanosti (invalidnost, rasa, religija, afektivne sklonosti itd.), ne bi postao predmetom zlostavljanja, uvrjeda i nepravednih diskriminacija. Riječ je o odgoju za aktivno i odgovorno stanje građanina, u kojem se svi legitimni izričaji osobe prihvaćaju s poštovanjem«, stoji u dokumentu.
Ako je u prvoj točki bilo riječi o maskulizmu »ex negativo«, u dvije se točke govori, iz pozitivne perspektive, o »rastu u antropološkom razumijevanju vrjednota ženstvenosti«, koje su »isticane u promišljanjima o rodu«. Dokument u sljedećim rečenicama donosi niz citata iz dvaju izvora: »Pisma ženama« pape Ivana Pavla II. iz 1995. godine te »Pisma biskupima Katoličke Crkve o suradnji muškarca i žena u Crkvi i svijetu« Kongregacije za nauk vjere iz 2004. godine.
Neka ovdje bude izneseno nekoliko rečenica iz toga dijela: »Kod žene, na primjer, ‘sposobnost za drugoga’ olakšava realniju i zreliju prosudbu pojedinih situacija, razvijajući osjećaj i poštovanje za konkretno, koji se protive apstrakcijama često pogubnima za život pojedinaca i društva (drugim riječima, žene prije svega lakše vide konkretnoga čovjeka, a ne ideje u koje bi se on morao uklopiti, nap. Da. G.). (…) Žena je kadra razumjeti stvarnost na jedinstven način: tako da se umije oduprijeti suprotstavljanjima te život čini ‘još uvijek moguć, makar u ekstremnim uvjetima’, čuvajući ‘izdržljivi osjećaj za budućnost’.« Nije slučajno što je prisutnost žena posebno izražena na poljima gdje je potrebno »potrošiti se u ljudskim odnosima«, kao što je odgoj i briga za ljude u teškim situacijama. Dokument u tom smislu govori o »afektivnom, kulturnom i duhovnom majčinstvu«, koje je »neprocjenjivo« za pojedince i društva. »A kako ovdje ne podsjetiti na svjedočanstvo tolikih katoličkih žena i tolikih ženskih redovničkih družba koje su, na različitim kontinentima, odgoj – posebno dječaka i djevojčica – učinile svojim glavnim područjem služenja«, kaže se u »Muško i žensko stvori ih«.
Nakon »točaka susretanja« dokument govori o »kritičkim točkama koje se očituju u realnom životu«. Začetak pogrješaka svih ideologija jest u tome što su jednu dimenziju čovjeka, osobe, izdvojile iz njezine cjeline te je postavile iznad drugih dimenzija.
»Rodne teorije – posebno one najradikalnije – upućuju na napredujući proces denaturalizacije (odmak od prirode) i odmaka od naravi prema posvemašnjemu opredjeljenju za odluku emotivnoga subjekta. S tim stajalištem spolni identitet i obitelj postaju dimenzijama postmoderne ‘likvidnosti’ i ‘fluidnosti’: zasnovane isključivo na pogrješno shvaćenoj slobodi da se osjeća i da se želi, umjesto na istini o biću; na trenutačnoj želji emotivnoga poriva i na individualnoj volji«, kaže dokument.
Spomenutim je teorijama zajednički »antropološki dualizam«, tj. »odvajanje tijela, koje se shvaća kao inertna materija, od volje koja postaje apsolutnom te manipulira tijelom kako joj se sviđa«. »Taj fizicizam i voluntarizam vode u relativizam, gdje je sve jednako vrijedno i neraščlanjeno, bez reda i bez svrhovitosti. Sve te teorije, od umjerenih do radikalnijih, dolaze do toga da je rod (‘gender’) važniji od spola (‘sex’). To pokreće ponajprije kulturnu i ideološku revoluciju, usmjerenu prema relativističkomu obzoru, a potom i pravnu revoluciju jer te instance promiču posebna individualna i društvena prava«, kaže se u dokumentu.
»Muško i žensko stvori ih« zamjera spomenutim teorijama da na pogrješan način nastoje obraniti različite identitete tako što brišu sve njihove razlike, čime ih se zapravo »niječe u njihovoj različitosti«. »To poprima posebnu važnost kad je riječ o spolnoj različitosti: često, odista, opći pojam ‘nediskriminacije’ skriva ideologiju koja niječe naravnu različitost i uzajamnost muškarca i žene«, kaže dokument. I ponovno citira spomenuti govor pape Franje Papinskoj akademiji za život: »Umjesto da se suprotstavi negativnim tumačenjima spolne različitosti, koje umanjuju njezinu neospornu važnost za ljudsko dostojanstvo, ta se različitost zapravo želi izbrisati, nudeći tehnike i prakse koje ju čine nevažnom za razvoj osobe i za ljudske odnose. No utopija ‘neutralnoga’ istodobno niječe kako ljudsko dostojanstvo spolno različitoj konstituciji tako i osobnu kvalitetu roditeljskoga prenošenja života.« – »Na taj se način«, dodaje dokument, »uklanja antropološki temelj obitelji.«
»Ta ideologija«, nastavlja dokument (rabeći sada upravo tu riječ), »uvodi odgojne projekte i zakonska usmjerenja koji promiču osobni identitet i afektivnu intimnost radikalno odvojene od biološke različitosti između muškarca i žene. Ljudski se identitet predaje u ruke individualističkoj opciji, promjenjivoj također tijekom vremena; ona je izraz danas podosta raširenoga načina mišljenja i djelovanja, koji brka ‘istinsku slobodu sa shvaćanjem prema kojem svaki pojedinac može činiti što ga je volja, kao da izvan pojedinca ne postoje istine, vrjednote, načela koja nas usmjeravaju, kao da se može činiti sve što se hoće i da je sve dopušteno’.« Naznačeni citat preuzet je iz pobudnice »Amoris laetitia« pape Franje.
Uz pomoć nekoliko kratkih citata dokument »Muško i žensko stvori ih« uvodi u jedan od ključnih problema moderne i postmoderne spoznaje i doživljavanja moralnosti općenito. Citira se, naime, br. 14 pastoralne konstitucije »Gaudium et spes« o Crkvi u suvremenom svijetu, gdje se, u opisu čovjeka kao osobe, kaže da je on »tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti zbir elemenata materijalnoga svijeta, tako da po čovjeku (ti elementi) dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja«. Stoga čovjek uistinu ima jedinstveno dostojanstvo te se »zbilja ne vara kad se priznaje višim od materijalnih elemenata i kad se ne smatra svodivim na golu čest prirode ili na anonimni element ljudskoga društva«. Dokument nastavlja citatom misli koju je Karol Wojtyla, kasnije papa Ivan Pavao II., prvi put objavio 1960. godine. »Stoga se ‘ne smije brkati izraze red naravi i biološki red, niti poistovjećivati ono što oni izražavaju’. ‘Biološki red jest red naravi u mjeri u kojoj je dostupan empirijskim i deskriptivnim metodama prirodnih znanosti; no kao poseban red bivstvovanja, koji je u očitu odnosu prema prvom Uzroku, prema Bogu Stvoritelju red naravi više nije biološki red’«, kaže dokument.
I tu se zaustavlja pa se čini kao da je riječ o usputnom dodatku. No napomene vode k odgovoru na pitanje zašto je danas suvremenomu čovjeku uopće potrebno objašnjavati nešto što se nekad samo po sebi razumjelo, da je, naime, ljubav između muškarca i žene »naravna«, da je »normalno« da muško i žensko na svijet donose djecu i slično. Napomene također dozivaju u pamet misao Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. o pitanju Boga kao središnjega pitanja današnjega svijeta. Prema toj misli veza između bitka i moralnoga imperativa, između »biti« i »morati«, nije tako očita da bi bila sama po sebi razumljiva. Na ovom području to što čovjek u biološkom smislu postoji kao muško ili kao žensko po sebi ne govori dovoljno o tome kako će živjeti svoju spolnost. Može je, primjerice živjeti posve naturalistički, ili pak s odmakom od nature kao što to propovijeda rodna ideologija, jer čovjek kao fenomen u svijetu uistinu ima sposobnost prevladavanja prirode i stvaranja kulture. No prema čemu će se u tome ravnati ako nema uporišta? Sasvim je drugačije ako čovjek pretpostavi Stvoritelja koji je ostavio svoj trag u svojem stvorenju pa ono ima svrhovitost: ono je dano (i zadano) i pozvano. Tek tada ljudska narav poprima svoje stvarne konture, stvari dobivaju svoju objektivnu vrijednost, a sloboda poprima svoj smisao. Rodna ideologija samo je još jedno čedo, nipošto prvo i vjerojatno ne posljednje, novovjekovnoga radikalnoga zaborava na Boga, uma koji je odbacio Boga kao »suvišnu hipotezu«.
NASTAVLJA SE
