Bivši predsjednik Socijaldemokratske partije u Hrvatskoj (SDP), bivši predsjednik Vlade te upravo najavljeni kandidat »lijevih« stranaka za predsjednika Republike Hrvatske započeo je predsjedničku kampanju u šumi Brezovici kraj Siska. Time je valjda želio potvrditi »lijevim strankama« da je odan antifašizmu jer je navodno »prva antifašistička puška« pukla u toj šumi.
Nekoliko dana prije toga predsjednik Vlade i predsjednik »stranke desnoga centra« Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andrej Plenković poslao je u ime Vlade vijenac u počast mnogobrojnim poginulim Hrvatima iz Dalmacije u partizanskim redovima u mitologiziranoj bitki na Sutjesci od 15. svibnja do 16. lipnja 1943.
Ta dva poteza otvaraju legitimno pitanje jesu li neki istaknuti hrvatski političari izišli iz jugoslavenske paradigme i kako se uopće odnose prema bitnim momentima novije hrvatske povijesti: prema obrambenomu ratu i pobjedi, koji su temelj međunarodno priznate hrvatske države i članstva u Europskoj uniji i NATO-u. Legitimno je to pitanje jer nije jasno kako obrazovani i misleći ljudi nekritički prihvaćaju mitologizirane narative koje je Komunistička partija Jugoslavije svjesno i planski izgrađivala od svoga postanka do 1991., a cilj toga mitologiziranja bio je očuvanje države (SFR) Jugoslavije i učvršćenje totalitarnoga jednopartijskoga sustava i režima.
Partijski vrh, sam »generalni sekretar« KPJ Josip Broz napravio je dva poteza. Po nalogu Kominterne, a u ime Centralnoga komiteta KPJ, izdao je proglas povodom napada Njemačke na Sovjetski Savez, a sam se sklonio u Beograd, čime je sjedište Politbiroa CK KPJ premjestio u Srbiju. Potonji potez bila je dobra strateška odluka jer u NDH ne bi mogao učiniti mnogo, a u Srbiji se nadao naći saveznike jer su Srbi malo prije toga izvršili državni udar i srušili netom potpisani pakt s Njemačkom, kao i dogovor Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića o Banovini Hrvatskoj.
Proglas CK KPJ iznimno je zanimljiv. Bio je to poziv ne na obranu Hrvatske, pa čak ni Jugoslavije, nego Sovjetskoga Saveza, uokviren u apokaliptički scenarij: »Počela je velika bitka, najveća bitka u historiji čovječanstva. U borbu je stupila nepobjediva Crvena armija, armija radnika i seljaka, izazvana napadom imperijalističkih razbojnika. Oči su čitavog potlačenog čovječanstva uperene u Moskvu« (Zbornik VII, tom V, knj. 1, dok. br. 4, str. 19 – 23). Bio je to ujedno apel za rušenje države koju su proglasili »frankovci«, ali zbog toga što se bori »protiv sovjetskog naroda«. Ni u tragovima nema spomena borbe za Hrvatsku, nego samo aluzija na konačno osiguranje »bratstva među narodima«, ali je prešućena namjera da će se to ispuniti u »diktaturi proletarijata«, tj. u svevlašću komunističke partije.
Drugim riječima, Komunistička partija Jugoslavije ostala je dosljedna svojim davno zauzetim stajalištima (1937.) da je cilj svake borbe »proleterska revolucija«. To je, jasno, bio cilj Kominterne, koja je uspijevala uvjeriti naivne da je nacionalno oslobođenje jedino moguće u »Balkanskoj Federativnoj Sovjetskoj Republici«. Potkraj ožujka 1941. CK KPH letkom je reagirao na mogućnost »cijepanja Jugoslavije« u aranžmanu hrvatskih nacionalista koji govore o »nezavisnoj Hrvatskoj«. Partija je bila protiv svakog postupka koji ne bi bio u skladu sa SSSR-om.
Očekivano, CK KPJ uspostavu hrvatske države proglasio je »najsramotnijom izdajom interesa hrvatskog naroda u njegovoj povijesti« (svi su citati uzeti iz navedena dokumenta). Zašto? Zato što su partijski interesi da Hrvatska ostane u jugoslavenskoj zajednici pod vodstvom Partije upakirani kao »interesi hrvatskoga naroda«. U tom je narativu i istinsko oslobođenje moguće »samo onda ako hrvatski i srpski narod, ujedinjen i zbijen u čvrste redove sa ostalim narodima Jugoslavije [to je, dakle, jedan narod!], povede borbu protiv imperijalističkih okupatora i njihovih plaćenika«.
Posve je jasno da je tu na djelu bila čudna logika. Sve da je u šumi Brezovici organiziran prvi »partizanski odred« – a nije! – ne bi bilo mjesta zaključku današnjih hrvatskih »antifašista« da je tada otpočela borba za slobodu hrvatske države, nego za slobodu Sovjetskoga Saveza, za pobjedu proleterske revolucije i protiv hrvatske države koju su proglasili »frankovci«, opet zato što se bori protiv Sovjetskoga Saveza. Još je čudnija logika (koju primjenjuju i današnji »antifašisti«) to što su (hrvatski) komunisti proglašavali »frankovce« izdajnicima zbog služenja Hitleru i Mussoliniju, inzistirajući umjesto toga na služenju Staljinu!
Otvaranjem kampanje za predsjednika Republike Hrvatske u šumi Brezovici Milanović bi javnosti morao odgovoriti na to kako zamišlja budućnost Hrvatske okrećući biračima pogled u prošlost, i to mitologiziranu i ideologiziranu. Kakva je korist »nezavisnoj Hrvatskoj« koja je stvorena 1991. od podsjećanja na Kominternin program borbe za Sovjetski Savez? Kao pomnjiv političar, Milanović sigurno osjeća potrebu objasniti potencijalnim biračima zašto se europske zemlje koje nisu bile pod sovjetskom dominacijom danas, dok slave pobjedu u Drugom svjetskom ratu, ne pozivaju na »antifašističku koaliciju« niti im pada na pamet hvaliti se »antifašizmom«. Morat će im objasniti da je to zbog toga što su se te zemlje 1945. opredijelile za demokraciju, a to znači da su građani tih zemalja slobodno izabrali svoje političke predstavnike kako bi slobodno upotrebljavali svoje talente i sposobnosti za dobro svoje, svoje obitelji i svojih sugrađana. Izabrali su, jer su znali da imaju neotuđiva prava, da ne može neki moćnik, Partija, tajna policija, doživotni predsjednik ili sekretar određivati što građani smiju raditi, čak misliti i vjerovati.
Milanović i drugi kandidati koji dijele sličan povijesni narativ morali bi objasniti potencijalnim biračima zašto je u zemljama koje su ostale u orbiti Sovjetskoga Saveza, koji je također bio dio pobjede u ratu, sve bilo drukčije. I tamo su ljudi znali što je demokracija, sloboda govora, poduzetništva i političkoga organiziranja te što su ljudska prava. Znali su, ali nisu smjeli reći da znaju, a ako su pokušali nešto od toga ostvariti, bili su duhovno, mentalno i fizički sasječeni. To je istinski plod kominternovskoga antifašizma i to je istina o tome gdje je hrvatski narod završio nakon pobjede antifašizma pod vodstvom Kominterninih sluga!
Jasno, sastavni dio te istine jest i to da su neki – i nemali broj građana bivše države – imali koristi od nje i od režima koji je njome čvrstom rukom vladao i da su ga istinski smatrali najboljim. Ali je na Milanoviću – i drugim naobraženim i mislećim ljudima i ženama u bilo kojoj političkoj stranci, osobito na kandidatima na predsjedničkim izborima – da objasne svima, osobito onima koji još žive od uspomena na njima »dobre dane«, ne samo to da su za opstanak te države i režima počinjeni masovni zločini i sustavno kršena ljudska prava, nego da su se protiv nje hrvatski građani morali boriti i da oni koji se nude za predvodnike hrvatskih građana žele učiniti sve da svima bude dobro. Hoće li političari – osobito oni iz »lijevih stranaka« – objasniti svojim pristašama da mentalno i duhovno ostajanje u državi u kojoj je nekima bilo dobro a drugima zlo ne obećaje nikakvu budućnost.
Sadašnje nasilno držanje Hrvatske u raljama nezdrave prošlosti i interne kontradikcije glavni je uzrok izbora mnogih da odu iz toga bolesnoga ostajanja u Jugoslaviji iz koje neki jednostavno ne znaju ili ne želi izići! S pravom kažu da je »međunarodna zajednica« Bosni i Hercegovini navukla luđačku košulju, ali su Hrvatskoj istu tu košulju društvene shizofrenije navukli oni Hrvati koji su nastavili veličati sustav koji je nametnuo KPJ.
To je pravi kontekst za promišljanje o bitki na Sutjesci i o sudjelovanju i pogibiji mnogih Hrvata, napose iz Dalmacije, u njoj. Ipak Plenkovićevo slanje vijenca za poginule Hrvate na Sutjesci treba gledati iz specifične vizure koja ne bi trebala izazivati nedoumice. Slanje vijenca žrtvama na Sutjesci izraz je pijeteta i poštovanja prema poginulima zato što su žrtve. To je, dakle, civilizacijska obveza i nacionalna obveza prema Hrvatima, hrvatskim građanima, koji su postali ratnim žrtvama, identično iskazivanju poštovanja prema žrtvama »Bleiburga i križnih putova«. Neki će zasigurno tvrditi da ne postoji istovjetnost između tih dviju skupine žrtava jer su sutjeske žrtve nastradale u bitki, a bleiburške su nastradale u miru i nakon predaje i odlaganja oružja. Takve bi distinkcije bile legitimne u diskusiji o razlikama u postupanjima sukobljenih strana prema zarobljenicima i poraženim jedinicama, ali se žrtve sukobljenih strana izjednačuju po tome što su žrtve, prema kojima smo dužni izražavati poštovanje.
No ta gesta mora ispuniti jedan bitan uvjet, a to je da bude posve jasno odijeljen od bilo kakvih političkih konotacija i vrjednovanja. Dakle, u izražavanju poštovanja prema žrtvama mora posve izostati vrjednovanje vojskâ u kojima su za života sudjelovale. Jedino se tako može izvršiti civilizacijska obveza da se izrazi pijetet prema žrtvama, jednako prema »bleiburškim« i »sutjeskim«! Jedino tako se omogućuje i postizanje toliko željenoga pomirenja, ali i objektivne historiografije.
Zato ovdje treba upozoriti na opasnost koja bi se mogla pojaviti ako ne pazimo na kontekst događaja. Milanovićeva najava početka predsjedničke kampanje kontaminirana je referiranjem na neuatentičan povijesni narativ i zato bi trebao uložiti dodatan napor kako bi pojasnio građanima koji participiraju u iskrivljenim narativima smisao najnovije hrvatske povijesti.
Plenkvićeva gesta nije evocirala nikakvo povijesno vjednovanje i zato ona nema negativnih konotacija, a povjesničarima ostavlja otvorena vrata za istraživanje i vjednovanje konteksta koji je doveo do pogibije tolikoga broja Hrvata, pretežito iz Dalmacije, na dalekoj Sutjesci. Otvara naravno i vrata političkim analitičarima za propitivanje je li Plenković osobno izišao iz jugoslavenskoga konteksta. Drugim riječima, hoće li Milanović u neizbježnim prepucavanjima tijekom predsjedničke kampanje moći prigovoriti kandidatu/kandidatici da ideološki pripada istom krugu u kojem on obitava, kao što je nekad prigovorio Plenkoviću?
Očito je došao trenutak velike istine za hrvatske političare – lijeve, desne, desno ili lijevo od centra, suverenističke i kakvih sve još ima. Ne ispune li zadaću koja je pred njima, riskiraju da ostanu u kolektivnom pamćenju kao grobari hrvatske nacije i hrvatske države. Dugo životareći u začaranu krugu povijesnih obmana, politički uvjetovanih laži i samozavaravanja, postali smo nemoćni zarobljenici prošlih zabluda sa svim njihovim posljedicama. Upravo je predizborna kampanja prigoda da se tomu napokon stane na kraj. Vrijeme je za istinu; vrijeme je za hrabrost! I vrijeme je za izlazak iz jugoslavenskoga okvira!
