Župa Dobroga Pastira u Brestju u Sesvetama ima nekoliko glazbenih skupina. Jedna od njih je zbor mladih »Djeca Božja« koji već nekoliko godina vodi samouka gitaristica Josipa Fotak. Svakodnevno je na misi pa i započinje pjevanje na dnevnim euharistijskim proslavama. Bavi se grafičkim dizajniranjem pa za župne potrebe rado izrađuje plakate. Diplomirala je na Grafičkom fakultetu, zaposlena je u struci, ostvaruje se u folkloru i vjerskim sadržajima, a župa joj je, naglašava, drugi dom. Sve to uz potporu svoje obitelji, svojih roditelja, sestre i brata. I sa željom da zasnuje vlastitu obitelj, za što se, kaže, redovito moli.
Josipa je rođena 17. kolovoza 1994. u Zagrebu. Mama joj je Ružica, djevojački Landeka, rodom iz Posušja. Završila je gimnaziju, zaposlena je u trgovini. Njezin tata Josip Fotak podrijetlom je iz Orehovca kraj Novoga Marofa, kovinotokar je, povremeno zaposlen u struci. Njih su se dvoje upoznali u Zagrebu. Josip je došao u dućan u kojem je Ružica radila. Vjenčali su se u župi u Brestju, u objektu koji je tada bio uređen za liturgijske i pastoralne potrebe. I skrasili su se u Brestju s Josipovom obitelji, u toj je kući obitelj i danas. Fotaki su se u Josipovu djetinjstvu iz Orehovca doselili u Zagreb, najprije u podstanare, odakle su gradili vlastitu kuću u Brestju. A Ružica je u Zagreb iz Hercegovine došla nakon srednje škole u potrazi za poslom. U Hercegovini je i danas dio Ružičine obitelji, a dio je u Zagrebu i Njemačkoj. A Josipovi su gotovo svi u Zagrebu, u Orehovcu je ostala šira obitelj. Kao i u Oštricama blizu Orehovca, odakle je obitelj Josipove majke. Bračni par Fotak blagoslovljen je s troje djece. Najstarija Tihana, rođena 1991., završila je studij geodezije, zaposlena je u struci, nedavno se udala, žive u središtu Zagreba. Drugo je dijete Josipa, a najmlađi je Branimir, rođen 1998., student druge godine mehatronike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Josipa i Branimir žive s roditeljima, kao i baka, Josipova majka. Branimir pjeva u zboru mladih u Brestju koji vodi Josipa, a Tihana već više godina pjeva u akademskom zboru »Palma« kod isusovaca u Palmotićevoj ulici.
»Naša je mama divna žena«, pripovijeda Josipa. »Poštena je, simpatična, sve okrene na dobro, velika nam je potpora u svemu, jako se daje za obitelj. Izravna je, rado pomogne, voli pjevati, voli kad sviram gitaru i kad se obitelj sastane. Mama ima osmero braće i sestara, zato je puno bratića i sestrična i puno prilika za feštu. Odlična je domaćica. Kod nje je svatko dobrodošao. Rado ugosti moje prijateljice. A tata se volio igrati s nama, izmišljao bi igre za nas, učio bi s nama, puno nas je volio. Veseljak je, voli se smijati, voli dobru šalu, podrška je svima, ohrabrio bi nas uvijek. Roditelji nisu bili strogi prema nama, odgajali su nas u ljubavi. Mama je radila dvokratno pa smo čuvani u vrtiću, a čuvali su nas i baka i djed. Skromno smo živjeli, moji bi se uvijek nekako snašli. Osigurali su nam sve što je bilo potrebno. Kao bračni par naši se roditelji super drže. S mamine strane gledamo nesebičnu ljubav i davanje, a s tatine strane oduvijek gledamo žrtvu za sve nas, i kad je bilo najteže.«
»Odgajali su nas u katoličkoj vjeri, svaku smo nedjelju išli u crkvu, mi smo cure išle na zbor, brat je ministrirao. Na misi smo bili u devet sati. Poslije mise bismo se obiteljski družili. Oduvijek se blagdani u našoj kući svečano slave. Na Božić i Uskrs ujutro smo s tatinima, a popodne s maminima. Iz djetinjstva mi je posebno važan svećenik Robert Šreter. Imao je jako dobru interakciju s nama djecom. Na dječjoj nas je misi uvijek ispitivao. Blag je bio, baš krasan. Župnik nam je bio nezaboravni Branko Picek. On bi nas uvijek iznenadio, odveo nas iznenada nekomu, pa i na ručak, njegovih je spontanih intervencija bilo jako puno. Bio je fora, zabavan, istodobno i autoritet. Išla sam u Osnovnu školu Brestje. Učiteljica mi je bila odlična. Viši su razredi bili manje lijepi jer je u razredu bilo više problematične djece. Prolazila sam s vrlo dobrim. Dodatno sam išla na ritmiku i rukomet, a kasnije na folklor u Novo Brestje i župni zbor, najprije dječji pa onda za mlade. U srednju sam školu išla u Žensku opću gimnaziju u Gundulićevu ulicu. Tamo su išle seka i sestrična, pa sam pošla i ja. Bilo mi je super. Razred je bio divan, bez razmirica, društvo je bilo jako dobro. Stekla sam radne navike, molili smo prije nastave. Ta je škola bila baš za mene, u njoj sam se preporodila. Učili su nas ponašanju, odijevanju, naučili su nas kulturi cjelokupnoga života.«
»Maturirala sam 2013. U jednom trenutku išla sam na čak pet zborova. Zbor za pjevanje na vjenčanjima bio mi je u Španskom, išla sam na Nadbiskupijski zbor mladih, župni zbor, školski zbor i u još jedan mali glazbeni sastav. Pjevala sam po cijele dane. U srednjoj sam školi naučila svirati gitaru, samouka sam. Išla sam u karizmatsku zajednicu u župu u kojoj su me pitali bih li ja svirala gitaru. Htjela sam, ali me bilo strah. Nisam imala vjere u sebe. Ohrabrila me sestra, kupila mi pjesmaricu. U zajednici su mi našli jednu ženu iz Trnovčice koja me podučavala. Pokazivala mi je nekoliko sati, a onda sam nastavila sama. Na početku smo u karizmatskoj pjevali samo dvije pjesme koje sam znala: ‘Velik si’ i ‘Kao Marija’. A poslije sam se ubrzala. U karizmatsku sam išla od drugoga razreda srednje do preklani, punih sedam godina. A onda sam se pronašla u drugim duhovnostima. Tijekom srednje škole ljetima sam volontirala u udruzi za terapijsko jahanje ‘Krila’ u Jazbini. Pomagala sam invalidima na treninzima s konjima.«
»Upisala sam Grafički fakultet, odmah nakon mature. Nisam znala što bih, nisam se pronalazila u humanističkim znanostima. Išla sam za tehnologa, ali se bavim dizajnom. Super mi je bilo na studiju. Imala sam odličnu ekipu, a profesori su bili svakakvi. Struku sam svejedno naučila i diplomirala 2018. Na fakultetu sam dobila smjernice, a nadograđivala sam se sama na praksi. Tijekom studija išla sam na praksu u jednu tiskaru u Sesvetsku Sopnicu. Kod njih sam ostala i nakon diplome. Sve skupa kod njih sam bila tri godine. Bilo mi je dobro, ali to nisu bili poslovi za mene. Tamo sam bila dok si nisam našla nešto prikladnije. Odnedavno sam zaposlena u tiskari ‘Denona’. Radim na kalkulacijama. Imam puno posla i dobro mi ide. Mislim da sam se dobro snašla. Kolektiv je na poslu otkačen, uvijek ima smijeha, šale, ali ponajprije ozbiljnoga posla. Nova sam, svi mi žele pomoći. A gazda Marko Denona je super čovjek, jednostavan, spontan, dobroćudan. Došla sam u dobru poslovnu sredinu koja diše vjernički, što mi je drago. Ugodno mi je raditi s istomišljenicima. Lijepo je kad je na poslu lijepo. Doma se u slobodno vrijeme pomalo bavim dizajnom. Radila sam časopis za sjemenište na Šalati, prije dvije sam godine osvojila sam drugo mjesto za dizajn logotipa za Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. Napravim i plakat za KUU Staro Brestje u kojem plešem posljednje dvije godine jer je moja ranija ekipa s folklora u Novom Brestju prestala djelovati. Rado oblikujem i plakate za župu.«
»U folkloru sam od djetinjstva. U KUU Staro Brestje postoje četiri skupine: veterani, mladi, djeca i tamburaši. Osobno pjevam i plešem i pomažem voditelju oko pjevanja. Završila sam folklornu školu pjevanja kod prof. Bojana Pogrmilovića. Probe folklora imam utorkom i srijedom, dosta nastupamo. Sa 21 godinom odlučila sam da bih išla u glazbenu školu. Bilo je to prije četiri godine. Išla sam dvije godine i odustala. Nisam planirala ići na akademiju, a dobila sam potrebno znanje. Polazila sam solo pjevanje, gitaru sam od ranije znala svirati sama. U župi sam 2014. godine bila preuzela vođenje zbora mladih pa sam se morala primiti posla. Zbor se zove ‘Djeca Božja’. Naslijedila sam ga od Marija Filipovića koji je otišao na studij solo pjevanja u Graz. U početku mi je bilo teško jer sam bila najmlađa zborašica, a trebala sam biti autoritet. Pozvali su me samo zato što sam znala svirati gitaru. Župnik je tada bio Ivan Filipčić. Prihvatila sam i snalazila sam se. Najprije je zaista bilo čupavo. Danas nas ima petnaest, krizmanika, srednjoškolaca, studenata, radničke mladeži. Pjevamo u dva glasa, sopran i alt. A imamo i pokojega muškoga pjevača. Sviramo klavir, gitare, brač, kahon, klarinet. Pjevamo na nedjeljnoj večernjoj misi, ne uvijek u punom sastavu. Ali uvijek dovoljno da misa bude glazbeno lijepa. Probe su četvrtkom, imamo godišnji koncert, sudjelujemo u akcijama ’72 sata bez kompromisa’ i ’40 dana za život’. Znaju nas zvati na razne sadržaje, a i na vjenčanja. Nekad nam bude teško, naporno, ali volimo pjevati, družiti se. Repertoar nam je mladenački. Pjevamo duhovne šansone, ali i pučke pjesme.«
»Krizmanike sam vodila i lani, kratko i ove godine, pa sam odustala jer više nisam stizala. Nastojim svaki dan biti na večernjoj misi u župi pa započinjem pjevanje kao solistica. A kad nisam u župi, odem na misu u grad. Utorkom i petkom sam kod fratara na Kaptolu. Tamo se ispovijedam i imam duhovnika.
Od 2014. do 2016. pjevala sam u SKAC-zboru u Palmi, a kako smo velika raspjevana obitelj, imamo i Rođozbor u kojem nas se okupi petnaestak. Pjevamo po obiteljskim crkvenim svečanostima. Surađujem i s udrugom ‘Betlehem’ koja ima kuću za majke s djecom u Brestju. Njima pjevam na misi. A i rado poučim pjevanju i sviranju mlade župljane koji to traže. Dani su mi tako jako popunjeni. Nađem vremena za vožnju bicikla, volim peći kolače, voziti auto, radim u vrtu, bavim se cvijećem, paradajzima, paprikama, peršinom, raštikom, salatom, sve je to moje. Sve stignem. Ne spavam popodne, i mislim da si dobro organiziram vrijeme. Najviše od svega volim biti kći, sestra, prijateljica, volim davati i primati blizinu dragih ljudi.
Sa svojom brestjanskom župom Dobroga Pastira povezana sam oduvijek. S tri sam godine već bila u dječjem zboru. Župnik Picek na pjevanje je potaknuo i sestru i mene. Na vjeronauk za mlade, koji vodi Ines Sosa Meštrović, dolazila sam vrlo rado, nakon što sam se tijekom osnovne škole pripremala i primila sakramente prve pričesti i krizme. To mi je bilo lijepo i drago iskustvo. Ekipa je bila super, a ja volim biti u dobrom društvu. Moja je župa meni drugi dom. Danas nam je u Brestju župnik Zlatko Pavetić. I s njim vrlo lijepo surađujem. Mlad je, raduje se svemu dobromu što stvaramo u župnoj zajednici. Uopće ne znam kako bih sada izvan svoje župe. Još sam od srednje škole svaki dan na misi. U to sam se uputila na karizmatskoj zajednici koju sam bila polazila. Uvijek me nešto zvalo u crkvu. Posljednju sam godinu išla na vjeronauk za mlade do 30 godina u sjemenište na Šalatu kod vlč. Jakova Rađe. To još traje. Ima nas više od 300. Jako sam zadovoljna onime što sam tamo čula.«
