Na jednom sam portalu našao članak u kojem se spominje da su neki strani nogometaš i njegova žena Hrvatica na krštenje svoga djeteta u crkvu donijeli i svoga psa. Ne mogu vjerovati da je krštenje djeteta obavljeno u prisutnosti psa. Koliko mi je poznato, ulazak sa psima u crkve nije dopušten. Zanima me jesam li u pravu te je li to bio izniman slučaj.
Čitatelj, Pforzheim
Sa zanimanjem smo pročitali članak za koji ste nam poslali internetsku poveznicu, kao i nekoliko komentara koje su napisali čitatelji. Bilo je onih koji se zgražaju, kao i onih koji se čude da mediji uopće objavljuju takvu »vijest«. Nije ni važno tko je u tom slučaju u pravu, a kako je riječ o doista raritetnom slučaju, posegnut ćemo za odgovorom koji je u ožujku 2017. na sličan upit čitatelja dao ravnatelj katoličkoga tjednika »Famiglia cristiana« don Antonio Rizzolo u rubrici koja je slična našoj, a naziva se »Colloqui col padre« (Razgovori sa svećenikom).
Raspravu je potaknula talijanska (televizijska) novinarka Licia Colň, koja je isti taj mjesec napisala kako bi psi mogli u crkvu ako su vlasnici dobro odgojeni. Na to je reagirala jedna čitateljica istaknuvši da ni ona ni njezin suprug ne vjeruju da bi se »kršćani trebali prilagoditi promjeni običaja«, o čemu je također pisala spomenuta novinarka. Istina je da kršćani žive u svijetu, ali nisu od ovoga svijeta, napisala je čitateljica navodeći da su crkve i groblja mjesta bogoštovlja, sveta mjesta, mjesta u koja se ulazi s poštovanjem koje se pokazuje primjerenom odjećom, ponašanjem i poštovanjem pravila. I tako treba učiti i djecu, prisnažila je čitateljica, dodavši: »Ako netko i spava sa psima, nema nikakvoga problema dok to ne nameće onima koji to ne žele. Uvijek sam imala životinje: mačke, ribe, kornjače, ptičice, psa (pa čak i dva), koji su bili moji vjerni i dragi pratitelji u svim životnim okolnostima, ali nikada mi nije palo na pamet da ih vodim u crkvu i da to nametnem ostalim vjernicima.«
Potom se čitateljica još osvrnula i na neke izjave iz toga članka, posebno one iz kojih je vidljiva usporedba kućnih ljubimaca i djece na misi, te je čitateljica iznijela svoje iskustvo odgoja djece od malih nogu, koju su ona i muž vodili u crkvu te nastojali učiniti sve kako djeca ne bi ometala druge vjernike na misi jer je protumačila kako bi novinarka Colň u crkvi radije vidjela odgojenoga psa nego neodgojeno dijete koje ometa druge tijekom mise. Čitateljica ističe da joj se ne čini da je kućne ljubimce potrebno voditi u crkvu da bi se »ojačala dragocjena veza između ljudskoga i životinjskoga svijeta«, kako je napisala Colň, nego je bolje prošetati u parku ili na livadi te tako razveseliti svoje kućne ljubimce, a i sebe. »Mislim da onaj tko traži sabranost u crkvi kako bi molio i bio s Bogom (na čiju je sliku i priliku stvoren samo čovjek), posebno na misi, treba više ustrajati na tome da bude u zajedništvu s Bogom i braćom ljudima«, piše čitateljica.
Don Antonio je zahvalio čitateljici na pismu u kojem je pokazala, kako piše, lijep primjer roditeljskoga odgoja, a onda iskreno priznao da je članak Licie Colň izazvao različite reakcije, i to – istini za volju – negativne. »Nikada mi se nije nametnuo problem pasa u crkvi i činilo mi se da bi riječi naše suradnice mogle poslužiti za postavljanje toga pitanja, pa i na malo provokativan način. Osim toga, siguran sam da nije htjela reći da bi u crkvi radije vidjela odgojenoga psa nego neodgojeno dijete. Ni meni ne smeta previše ako neko dijete plače tijekom mise, a roditelj bi morao znati kada je trenutak da s njim nakratko iziđe iz crkve.« No, dolazeći na temu pasa, don Antonio ističe da bi htio raspravu vratiti na »prave tračnice«, to jest istaknuti da pritom nije riječ o vjerskom pitanju ili o pitanju vjere ili nevjere, o tome trebaju li se ili ne trebaju katolici prilagoditi običajima, nego je članak ponudio razmišljanje o »životnoj stvarnosti i o načinu na koji se suočiti s njome.«
»S druge strane«, nastavlja don Antonio, »ne postoji crkveni propis koji bi izričito zabranjivao (vlasnicima) da kućne ljubimce dovedu u crkvu. Dapače, njihova je prisutnost ponekad dopuštena u slučaju njihova blagoslova (koji se, doduše, često događa na ulazu u crkvu). Poneki župnik dopušta da starija osoba sa sobom ima psića ako ostane na dnu crkve, pri ulazu. Postoji i slučaj pasa vodiča slijepih, koji su dobro izvježbani i dresirani, a koje njihovi vlasnici jednostavno trebaju. No sve su to iznimke koje također ovise i o mjesnim običajima, a o tome je zapravo htjela nešto napisati i Licia Colň«, piše don Antonio i daje odgovor s kojim se bez problema možemo složiti: »Uobičajeno, ali zbog zdravorazumskih razloga i poštovanja prema drugima, mislim da je bolje pse i ostale domaće životinje – ljubimce – držati kod kuće. Oni bi mogli ometati i rastresati svoje vlasnike, kao i druge vjernike, ili pak smetati i uzrujavati one koji se boje pasa ili one koji su alergični na dlaku. A da ne govorimo o mogućem ‘lavežu’ i ‘svađi’ među psima ako bi ih više bilo na istome mjestu. Bilo kako bilo, uvijek je dobro prvo razgovarati sa župnikom i bolje je pse ostaviti doma, posebno kada idemo na misu. Životinje po sebi slave i hvale Boga već samim svojim postojanjem, kao i svojom ljubavlju prema onima koji se brinu o njima i koji im žele dobro«, zaključuje don Antonio.