Nakon ne previše dramatičnoga saslušanja biskupa Viktora Burića u uredu riječke tajne policije 20. ožujka 1956. SDS-ovi su djelatnici, zbog nekih njima nimalo dragih postupaka i izjava pomoćnoga biskupa Josipa Pavlišića, krenuli otvoreno i mnogo »oštrije«, kako to doslovce stoji u službenoj bilješci:
»Rečeno mu je da treba biti na čistu s time da mi ovakve postupke bilježimo i dokumentiramo, te neka ga ne iznenadi, ako jednoga dana na temelju funkcionara ustanova, kojima je on šef, budemo prisiljeni prići najoštrijoj mjeri, a ta će biti zatvaranje biskupija, ako se ovakvi ispadi nastave. Burić je ovo primio kao šalu, nasmijao se i rekao, pa što imate protiv nas u Senju, mi se barem lojalno odnosimo i vladamo. Rečeno mu je da je Pavlišić visoki funkcioner i jedne i druge biskupije. Burić je zatim još uvijek smijući se postavio pitanje: Na koji način vi to mislite raspustiti ustanove? – i nastavio – ‘to nije moguće, niti je to jednostavno, uostalom radi se o ispadima pojedinca, a ne ustanove, zatim je nastavio više sam za sebe, to znači da mislite likvidirati nas biskupe, kao takve, a to nije moguće, ili pak mislite onako, kako je to napravljeno u Čehoslovačkoj. Tamo je na biskupije, kojih su biskupi zatvoreni, vlada delegirala svoje delegate, koji upravljaju biskupijama, jer svećenici moraju nekome odgovarati za svoj rad i primati od nekog potrebne direktive. Tamo je, međutim, i situacija druga. Tamo – koliko znam preko radija – postoji nacionalna crkva i savjetnici te crkve, i ona, koja je ostala vjerna Vatikanu. Ne znam kako vi to mislite riješiti.’ Vidjelo se, međutim, da se tokom ovog glasnog meditiranja polako uozbiljuje.
Buriću je na ovo odgovoreno, da je on, obzirom na držanje, koje se manifestira smijehom, čitavu stvar shvatio izgleda neozbiljno, iako su naše namjere najozbiljnije, ukoliko se budu njegovi podređeni i dalje ovako držali, i ukoliko on ne napravi reda. Ne želimo sada ulaziti u detalje, kako to namjeravamo sprovesti, skrećemo mu samo pažnju na čl. 25 Ustava FNRJ-e i čl. 10 Ustavnog zakona NRH, koji nam to omogućuju i dozvoljavaju na jedan veoma lak i jednostavan način. Pavlišić je u svojim postupcima, ne Pavlišić, nego jedan funkcionar biskupije, prema tome je njegov stav, stav ustanova, koje on predstavlja i mi ga kao takvog tretiramo, jer je uostalom on takav stav sugerirao i naređivao svima s kojima je imao kontakt i bio za njih odgovoran, a koji su pozivani u razne ustanove. Što se tiče rješenja, to je stvar u koju ne želimo sada ulaziti, niti delegirati neke delegate po uzoru na Čehoslovačku… Nakon gornjeg obrazloženja, Burić se ozbiljno zamislio, a zatim rekao: ‘Što mi tu možemo, ako ste vi odlučili da nam zatvorite biskupije, vi ćete to učiniti, mi smo nemoćni.’ Ponovili smo mu, da stvar jedino ovisi o njima, a nama će u cilju provođenja gornjeg samo dobro doći njihovi daljni ispadi.«
U nastavku saslušanja biskup Burić je pokušao pojasniti pomalo »tvrdo« stajalište njegova pomoćnoga biskupa Pavlišića prema vlastima: »Vi nas ipak, pa i njega morate razumjeti. Nas strašno boli zatvaranje sjemeništa (temeljem izmišljenih optužaba na montiranom sudskom procesu g. 1955., op. a.) i svjesni smo toga da ga nećemo moći otvoriti, iako duh u tom našem Zavodu nije bio onakav kakav se pripisivao. To nije moglo biti, već obzirom na rektora Šimu Sironića, komu se ne može ništa predbaciti, obzirom na njegov patriotizam… No, ne samo da naše više nećemo moći otvoriti, nego izgleda da je naš slučaj samo prvi, a da će jednako tako proći i splitsko i pazinsko. Rečeno mu je da je stvar suda a ne naša i da je sud vjerojatno stekao dojam da rukovodstvo ovdašnjeg sjemeništa nije dovoljna garancija da se stvari neće ponavljati, što se međutim, njih tiče, mi mislimo da bi bilo vrijeme da patriotizam gospodina Sironića prestanu već jednom upotrebljavati kao paravan iza koga se može koješta događati, tim više, što je to čovjek, koji je prošao osamdesetu i prema tome ne može bitno utjecati ni na koga ni u pozitivnom niti u negativnom smislu.«
Razgovor policijskih djelatnika i biskupa Burića potom se vratio na financijsko područje jer su crkvene ustanove bile nemilosrdno »guljene«, na što se požalio biskup Burić, kako to stoji u zapisniku:
»Zatim je prešao na to da se njih na svaki način nastoji likvidirati, a kao primjer iznosi pitanje oporezivanja. Oni su u Senju, iako nemaju ništa, osim porušene zgrade biskupije i pusti vrt oporezovani sa 3.000.000 dinara za četiri godine. Rečeno mu je, ako smatra da je to pretjerano, i ima dokaza da njihovi prihodi nisu toliki, da ima pravo žalbe, a da od porezne obveze nije nitko oprošten. Rekao je da su se žalili, i da je odbačeno prvostepeno rješenje, ali ne zbog previsokog odmjerenog poreza, nego zbog nekih proceduralnih pitanja i da im je ponovno razrezan prirez sa 2.500.000 dinara. Rečeno mu je da je to stvar poreznih organa, a ne naša i da imaju i pravo i mogućnost da dokazuju neosnovanost, ukoliko je stvarno neosnovan gornji razrez.«
Biskup se Burić odazvao i sljedećega dana, tj. 21. ožujka 1956., na saslušanje, koje je kao i prethodnoga dana uz ostalo također proteklo o pomoćnom biskupu Pavlišiću, kojega su policijski isljednici žestoko napadali, a biskup Burić ga smireno branio, ističući kako je on dobar čovjek, ali pomalo nagle i eksplozivne naravi, te da nije od onih koji će se inatiti, nego će priznati i ispraviti pogrješku kad je uvidi i sl. Nakon toga biskup Burić je bio konkretniji.
»Nakon saslušanja Burić se interesirao kakvi materijali postoje kod nas protiv Pavlišića. Rečeno mu je da on bolje znade Pavlišića i njegove ispade nego mi, pa prema tome i to što je sve Pavlišić napravio do danas, a uostalom to može pitati i njega, koji će ga sigurno detaljnije o tome informirati nego mi. Možemo mu međutim, reći to, da ono što mi znamo nije ni malo pohvalno za Pavlišića. Burić je na to primijetio da je Pavlišićeva prošlost čista, misli da obzirom na nju nema nitko ništa protiv njega.«
I tako je bez saznanja o konkretnim krimenima biskupa Pavlišića završeno saslušanje s preporukom policijskih službenika.
»Buriću je zatim rečeno, da smo mišljenja, da on ima dovoljno i pametnih i taktičnih svećenika, koji bi mu sigurno bolje pomogli u upravljanju biskupijom nego Pavlišić, jer će i njemu kao šefu, i ustanovi kao takvoj Pavlišić sigurno i dalje praviti neugodnosti, nama međutim Pavlišićevi su ispadi samo dobro došli, a kad ih bude prema našoj ocjeni dovoljno, postupit ćemo kako smo mu ranije rekli.«
NASTAVLJA SE
