»Naš uvaženi kipar Josip Turkalj, učenik Ivana Meštrovića, vrlo je poznat po svojim religioznim radovima diljem Amerike«, zapisao je Michael Milkovich u svom članku »Afirmacija hrvatske likovne umjetnosti u SAD i Kanadi«, podsjetivši tako na još jednoga hrvatskoga umjetničkoga velikana koji je, poput Meštrovića, Kljakovića, Vanke, Krekovića i drugih, velik dio svojih talenata darovao bijelomu svijetu.
Rođen je u Rakovici 10. kolovoza 1924. (valja paziti da ga se ne zamijeni s kiparom Jozom Turkaljem /1890. – 1943./). Godine 1941. upisao je Obrtnu školu u Zagrebu, koju je završio 1947. Od 1948. do 1952. pohađao je Akademiju primijenjene umjetnosti, a zatim je otišao na studijsko putovanje u Rim, magistriravši 1954. Iste godine osvojio je prvu nagradu za kiparstvo na Nacionalnoj studentskoj izložbi u Milanu, a potom je pošao u SAD. O tome sam kaže: »Nisam se htio vratiti u Jugoslaviju pa sam zaštitu potražio u Zavodu sv. Jeronima. Upisao sam rimsku Akademiju likovnih umjetnosti (Academia delle Belle Arti i Scuola Del Medaglio), a spasio me Filip Lukas, ratni predsjednik Matice hrvatske, kojega sam portretirao i koji je Meštroviću poslao fotografije mojih skulptura. Meštrović me tada pozvao da mu budem asistent pa sam s njim proveo pet godina, od siječnja 1957. do 1962. godine u Indiani« na Sveučilištu Notre Dame, gdje je, nakon Meštrovićeve smrti, bio od 1962. do 1964. profesor kiparstva. Preselio se 1965. u Cleveland, gdje je od 1969. do 1989. predavao kiparstvo na Gilmore Academy, osnovavši ondje odjel za kiparstvo.
Od brojnih nagrada mogu se spomenuti nagrada za najbolju vrtnu skulpturu 1961. na zajedničkoj izložbi američkoga Nacionalnoga umjetničkoga kluba i Nacionalnoga društva kipara, kojega je bio član, te nagrada »John Gregory« 1965., koja se dodjeljuje za cjelokupan rad. Dobio je i odlikovanje predsjednika Tuđmana 1999. »Nakon umirovljenja Turkalj je marljivo radio u svom ateljeu u staroj hrvatskoj četvrti grada Clevelanda. (…) Radio je gotovo do posljednjega dana svog života, uvijek pun inspiracije i ljubavi za stvaranje. Tijekom te životne faze načinio je brojne manje moderne skulpture, pune harmonije, značenja i sjaja« (A. Čuvalo). Bio je aktivan član hrvatske zajednice u SAD-u u nekoliko hrvatskih organizacija. Godine 1990. bio je sudionik likovne kolonije u Rastokama, ali rat je prekinuo planove pa je domovinu mogao posjetiti tek 1998. Umro je u Clevelandu 3. srpnja 2007.
Bio je, kako je istaknuo Milkovich, prije svega posvećen religioznim temama i motivima. Već u djetinjstvu pokazavši zanimanje za kiparstvo, kao 12-godišnjak pomogao je popraviti stari drveni kip anđela, koji je u slunjskoj crkvi bio oštećen vatrom, izrezbarivši nova krila. Došavši u SAD, izradio je brojna djela, koja se nalaze diljem Amerike u privatnim zbirkama i na javnim mjestima. Kao Meštrovićev asistent radio je na skulpturi kardinala Stepinca za katedralu u Zagrebu, a često je klesao guslare. Od sakralnih tema i motiva mogu se spomenuti brončani Mojsije, visok oko pet i pol metara u kampusu Notre Dame, dva mramorna kipa Gospe od Mira i Gospe od Bistrice u Nacionalnom svetištu u Washingtonu, također kipovi sv. Pavla, sv. Nikole Tavelića i sv. Leopolda Mandića te reljefi »Posljednja večera« i »Pokrštenje Hrvata« u hrvatskoj crkvi sv. Pavla u Clevelandu (Ohio), kip kardinala Stepinca u Hrvatskom domu u East Lakeu (Ohio), Isusa i sv. Franje u Windsoru (Ontario), sv. Josipa i Isusa te »Križni put« u South Bendu (Indiana). Od ostalih radova treba spomenuti djela »Hrvatske majke u ratu«, »Majka iščekivanja« , »Prelja«, »Djevojka s lirom«, »Pastir iz Like«, a posebice »Majku useljenika«, čiji se odljevi nalaze u Pittsburghu, Torontu i Buenos Airesu, a original se čuva u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Poznat je i njegov brončani kip Georgea Washingtona u Buffalu. Radio je i na skulpturi glasovitoga Joea Magarca, paradigmi hrvatskoga useljenika u Ameriku, koja međutim nije dovršena. Osim toga, proučavao je hrvatsku srednjovjekovnu ornamentalnu umjetnost i bavio se pitanjem podrijetla glagoljice. Za života je domovini darovao gipsane reljefe »Križnoga puta«, koji su izliveni i postavljeni u slunjsku crkvu Presvetoga Trojstva, skulpturu kneza Jurja Frankopana Slunjskoga, koja je u crkvenom dvorištu, te skulpture svete Obitelji i Piete.
»Bio je srdačan, iskren, tih, nadasve skroman čovjek. Njegova umjetnost odražava vrijednosti koje su u njega usađene u djetinjstvu: ljubav prema životu, ljubav za njegovu ljepotu i Stvoritelja, ljubav prema obitelji, ljubav prema rodnoj zemlji Hrvatskoj i čovječanstvu. Svaka od njegovih skulptura odraz je njegove lijepe duše. Kroz svoja djela izrazio je najdublje ljudske vrijednosti i povezao se s krajnjim i vječnim Izvorom ljubavi i života« (A. Čuvalo).
Nedvojbeno, originalnim izrazom stvorio je izvanredan sakralni opus skulptura i reljefa, razasut ponajviše diljem Sjedinjenih Država, uvrstivši se među najveće hrvatske kipare 20. stoljeća.
