Bivši arhivar KGB-a Vasili Mitrokhin objavio je 1999. godine knjigu »Mitrokhinova arhiva: KGB u Europi i na Zapadu«, u suradnji s povjesničarom Christopherom Andrewom. Mitrokhin je u knjizi razotkrio više sovjetskih špijuna koji su bili britanski građani, među kojima je navedena i Melita Norwood, državna službenica koju je 1937. KGB (tada OGPU u sklopu NKVD-a) unovačio pod kodnim imenom Hola. Melita Norwood više je od trideset godina prenosila KGB-u britanske državne tajne s područja razvoja nuklearnoga oružja i tako Sovjetskomu Savezu olakšala da drži korak sa Zapadom. Po nekim procjenama bila je jedna od najkorisnijih sovjetskih špijunka — važnija čak i od cijele grupe špijuna poznatih kao »petorka iz Cambridgea«. Na temelju Mitrokhinove knjige Jennie Rooney napisala je roman »Crvena Joan«, a Lindsay Shapero preobličila ga je u scenarij za istoimeni britanski film koji je 2018. režirao Trevor Nunn. »Crvena Joan« imala je premjeru iste godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, a u hrvatska je kina došao krajem lipnja ove godine i nije privukao znatnu pozornost jer se pokazalo da to ipak nije film za »široke mase« iako je po ocjenama mnogo bolje prošao kod publike nego kod filmskih kritičara.
Filmska priča koja se temelji na stvarnom životu Melite Norwood i navedenoj grupi špijuna iz Cambridgea koji su redom bili uvjereni marksisti – lenjinisti sovjetskoga tipa te simpatizeri i/ili članovi Komunističke partije Velike Britanije (CPGB) iz današnje perspektive možda izgleda kao čista fikcija, ali ti vrhunski intelektualci bili su uvjereni da je komunizam najbolji mogući politički sustav i ujedno najbolja zaštita od rastućega fašizma. Neovisno o tome koliko današnjemu naraštaju takva uvjerenja izgledala apsurdnima, to je povijesna činjenica i jedna od najvažnijih premisa za razvoj karaktera glavnoga lika filma »Crvena Joan« — Joan Stanley koju su utjelovile Judi Dench (u starijoj dobi) i Sophie Cookson (u mlađoj dobi).
Lik Joan Stanley kompleksan je lik koji nije teško prihvatiti i čak zavoljeti iako je dovoljno jasno da čini stvari koje je teško ili nemoguće opravdati. U filmu je dio opravdanja za njezin ulazak u komunističku partiju i početak špijuniranja stavljen u kontekst romantične veze između glavne junakinje i bivšega ruskoga građanina, sovjetskoga agenta kojega je KGB na kraju pogubio jer nisu bili zadovoljni njegovom efikasnošću. U stvarnosti Melitin je otac bio Latvijac, a majka Engleskinja, a oboje su bili simpatizeri lijeve ideologije, što je značilo da je odmalena upijala lijevu ideologiju. Uz to, udala se za Hilarija Nussbauma (kasnije je promijenio prezime u Norwood) koji je bio ruskoga podrijetla i također komunist, ali, prema Melitinim riječima, nije odobravao njezine aktivnosti kao ruske agentice.
Međutim, ključni moment u razvoju karaktera glavnoga lika i fabule filma jest teorija prema kojoj je Joan smatrala da mora pomoći Sovjetskomu Savezu da ostane ravnopravan takmac u razvoju nuklearnoga naoružanja. U stvarnosti, nakon što su je britanske tajne službe osumnjičile za špijunažu, u svom javnom priznanju Melita Norwood je izjavila: »Učinila sam to što sam učinila, ne da bih zaradila novac, nego da spriječim poraz novoga sustava koji je, uz velike žrtve, dao običnim ljudima hranu i cijene koje su si mogli priuštiti, dobro obrazovanje i zdravstvenu skrb.« Iako je ustvrdila da se uopće »ne slaže sa špijuniranjem vlastite zemlje«, nadala se da će njezini postupci pomoći »da Rusija ostane ukorak s Britanijom, Amerikom i Njemačkom« (iz članka »Prabaka dolazi iz hladnoće«, New York Times, 1999. g.). Ta teorija možda izgleda kao neuspješan pokušaj opravdanja za vlastita nedjela, ali nije baš tako naivna kao što se na prvi pogled može činiti. Naime, među povjesničarima također ima zastupnika teorije prema kojoj »hladni rat« nikada nije prerastao u »vrući rat« upravo zahvaljujući činjenici da su obje supersile, i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, imale nuklearno naoružanje i obje strane bile su svjesne da bi nuklearni rat mogao uništiti cijeli planet. Dakle, taj opravdani strah koji je bio prisutan na obje strane pomogao je i pomaže da se 3. svjetski rat nije dogodio i utoliko je Melita Norwood vjerojatno mogla sebi opravdati i izdaju vlastite zemlje, iako nije mogla spriječiti propast marksističko-lenjinističkoga sustava planske privrede.
Promotori su gledatelje u hrvatska kina pokušali privući opisujući film »Crvena Joan« kao »biografski špijunski triler«, ali puno je bliže istini opis na mrežnoj stranici IMDB na kojoj stoji da je riječ o »biografiji, drami i romansi« jer zasigurno nije riječ o napetom i dinamičkom djelu koje gledatelje drži prikovanima za stolce.
Filmski su kritičari mahom poprilično brutalno sasjekli film kao »gubitak vremena« za Judi Dench koja svojom briljantnom izvedbom nije mogla »spasiti film«. Moglo bi se reći da je u pitanju čak i malo zavaravanje gledatelja jer mnogo veću minutažu u filmu ima Sophie Cookson koja je također odradila odličan posao, ali ne može se mjeriti sa zasluženim zvjezdanim statusom dame Judi Dench (‘dame’ je britanska počasna titula koju je dobila 1988. godine). Unatoč tomu, riječ je o zanimljivu i gledljivu filmu koji će se zasigurno dopasti ljubiteljima povijesnih i biografskih filmova te može poslužiti kao poticaj za zanimljive rasprave o hladnoratovskoj eri i nuklearnom naoružanju, a možda čak i razoružanju.
