»Prisežem da ću dužnost člana Vlade savjesno i časno obnašati, poštivati Ustav, zakone i pravni poredak, te se zalagati za svekoliki napredak Republike Hrvatske«, riječi su kojima je okončana još jedna kriza sadašnje hrvatske vlasti, nakon što je pred zastupnicima u Hrvatskom saboru prisegnulo sedam novih ministara. Riječ su dali ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ministrica poljoprivrede, ministar rada i mirovinskoga sustava, ministar vanjskih i europskih poslova, ministar državne imovine, ministar uprave i ministar regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Tko je pratio mučne rasprave koje su prethodile polaganju prisege, međusobno optuživanje, politiziranje, teške riječi i uvrjede koje su dolazile sa svih strana, mogao je možda osjetiti svojevrsno olakšanje koje se dogodilo dok su novi ministri izgovarali: »Prisežem.« To olakšanje ne treba pripisati samo osjećaju da je nešto mučno završilo, bez obzira na ishod, nego činjenici da se preko jedne riječi pozornost napokon svrnula na čovjeka, na ljudskost, jer upravo se u prisezi sastaje mnogo toga isključivo ljudskoga. Prisegnuti ne može ni vlada, ni Sabor, ni ministarstvo – jer oni su objekti, institucije. Prisegnuti može isključivo čovjek. Zato je čin prisege na trenutak vratio nadu da svi u politici i vlasti nisu tek objekti, ekspoziture pojedinih centara (skrivenih) moći, nego je posvijestio da su to ipak ljudi, nesavršeni, ali ljudi. Međutim, prisezali su dosad u Hrvatskoj svi predsjednici, stotine saborskih zastupnika, desetci članova vlade, sudci… pa bi se među uzroke većine sadašnjih tegoba s kojima se suočavaju sva suvremena društva, ne samo hrvatsko, moglo ubrojiti kršenje dane prisege.
Prisega je po svojem pozitivnom vrijednosnom sadržaju plod kršćanske kulture jer prisegnuti znači »ljubiti prvi«, ispred svoga ega staviti dobro bližnjega, a u slučaju nedavno izgovorenih prisega riječ je o dobru čitavoga naroda. Tekst prisege tu ljubav konkretizira pojmovima savjesti, časti, poštivanjem zakona i zauzimanjem za svekoliki napredak domovine, drugim riječima to je domoljublje. U trenutku kada se počne raditi nesavjesno, aljkavo, nečasno, podložnički, kad se krše zakoni i kad se onemogućava napredak, onaj koji je prisegnuo odrekao se i svoje ljudskosti, od subjekta je postao objekt. Štoviše, ako se prisega daje olako, ako ju se smatra privremenom, oholo se smatra da je zapravo privremen narod pred kojim se priseže.
Prvi pojam na kojem se u prisezi valja zaustaviti je dužnost, što je zapravo zadaća ili poslanje. Pogrješno ga je tumačiti tek kao povlasticu ili tek kao biografski uspjeh, jer poslanje, ako se izvršava iz ljubavi, iziskuje nemale žrtve. Previše je primjera iz nedavne prošlosti i sadašnjosti da se dužnostima pristupalo karijeristički, to jest kad je jedina istinska žrtva bila zapravo naporan rad na vlastitoj promociji. Poslanje je uvijek usmjereno na dobro drugoga, na opće dobro, a nikako na partikularne interese. Savjesnost, kao drugi pojam prisege, može se tumačiti i kao odgovornost prema vlastitoj savjesti i drugima za svoje čine. Ako je najgore što se nesavjesnomu dužnosniku može dogoditi to da ga se makne s pozicije, zapravo nema odgovornosti jer »micanje« nikako ne može nadomjestiti štetu koja nastaje nesavjesnim djelovanjem na društvo.
Na trećem pojmu, pojmu časti, moglo bi se dugo zadržati jer redovito čim netko preuzima određeno poslanje, odmah se javljaju s druge strane oni koji mu oduzimaju čast, to jest, dostojanstvo. I svetci su po naravi grješni, no problem je, pogotovo u hrvatskom društvu, što se nečasnost a priori pripisuje svakomu dužnosniku, čime mu se oduzima ljudsko dostojanstvo. No ako nitko (na vlasti) nema časti, dostojanstva, nema ga ni čitavo društvo. Narodom, društvom, kojemu se oduzelo dostojanstvo uvijek je lako manipulirati. To je usko povezano i sa sljedećom vrjednotom iz prisege, poštivanjem zakona. Izlišno je trošiti riječi na tumačenje da se kod mnogih imenovanja uzima u obzir i nezakonito prijašnje i sadašnje djelovanje kandidata kao »poželjna osobina« jer se preko tih nezakonitosti mogu kreirati buduće ucjene i eliminacije iz političkoga života. Istodobno, zabrinjava tolerancija s razine vlasti nezakonitih radnja ljudi koji su na vlasti, čime se šalje poruka da pred zakonom nisu svi isti. Dovoljno je spomenuti kroza što su sve prošle posljednje referendumske inicijative.
Zauzimanje za »svekoliki napredak Republike Hrvatske« posljednja je vrjednota iz prisege koja se prečesto dosad odnosila na »svekoliko zadržavanje vlasti«. Republika Hrvatska nije ni stranka, ni vlada, ni ministarstvo, nego je riječ o cjelokupnosti naroda i svih institucija, ona je povijest i sadašnjost, broj neprocjenjivih vrijednosti, te nadilazi pojedinačne interese, a rad na svekolikom napretku zapravo je polog za naraštaje koji dolaze. Primjerice, rast BDP-a, kojim se vladajući hvale, u odnosu na činjenicu da se, na primjer, u proteklih šest godina u Hrvatskoj u školama dogodio demografski egzodus s bilancom od 44 409 učenika u minusu, nameće pitanje kako se radilo na »svekolikom napretku«.
Prisega je čin ljubavi i čovječnosti osobe koja priseže, a ne tek puka forma. Hrvatskomu će društvu stoga krenuti nabolje kada svatko bude prisegnuo tako da – ljubi prvi. Neki će na temelju poraznih činjenica reći da nema nade za boljitak jer sve je premreženo nečasnim djelovanjem, prepuno sukoba interesa, pa čak i veleizdajničkim potezima. Baš zato je u sadašnjemu vremenu potrebno istinsko prisezanje.
