Drage čitateljice i dragi čitatelji, u ovom broju rubrike »Mladi mladima« i vas i sebe podsjećamo – kako je naš običaj – na jedan od naših državotvornih blagdana – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Proslavom toga dana želimo podsjetiti na svakoga našega imenovanoga i neimenovanoga vojnika, dobrovoljca koji je sudjelovao u pravednoj obrani i stvaranju naše slobodne hrvatske države. Brojni su hrabri muškarci i žene ostavili svoje živote na raznim bojištima braneći svaku stopu Lijepe Naše, žrtvujući svoje suze, krv i znoj, kako bi svi budući naraštaji odrastali slobodni i bez jarma totalitarističkoga režima na koji su oni bili prisiljeni. Stoga smo s vama odlučili razmišljati o zahvalnosti, koju ćemo za njih vječno osjećati. Potiču nas na to biblijske riječi iz Poslanice Kološanima: »I Mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! (Kol 3, 15).
Uvodno vam pišemo o temeljima riječi zahvalnost i njezinu frazeološkom i etimološkom postanku u hrvatskom jeziku. Prisjećamo se i drugih razloga za zahvalnost, poput zdravlja, zahvalnosti našim majkama i otčevima, našim obiteljima. U Svetom pismu nalazimo brojne primjere zahvalnosti, a Katekizam Katoličke Crkve iskoristili smo da bismo progovorili o tome kako Bogu zahvaljivati molitvom i euharistijom. Na kraju razmišljamo o tome kako je biti zahvalan u svemu, ponajviše u nevolji, uzevši u obzir teške živote koje naša brojna braća i sestre imaju diljem svijeta.
Iako nam se ponekad čini da nam se svijet ruši, da nema izlaza iz trenutačne teške situacije i da smo izgubili svu nadu, moramo u sebi pronaći snage pogledati stvari i svoj život iz druge perspektive. Moramo se potruditi razmišljati pozitivno, moramo pronaći mali plamen vjere i iz njega izvući maksimum. Drugim riječima, moramo shvatiti, koliko nam god bilo teško, da uvijek imamo nešto na čemu možemo i trebamo biti zahvalni.
Nekad je to zdravlje, nekad ljubav, briga i potpora bližnjih. Ponekad su to samo neke utješne riječi čak i potpunoga stranca, a ponekad i činjenica da imamo krov nad glavom i da nismo gladni.
U takvim se trenutcima valja sjetiti svih onih koji nemaju neke osnovne stvari koje mi imamo i koje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, zaboravljamo da, koliko god nama bilo teško, uvijek ima onih kojima je mnogo teže. Sjetimo se samo gladne djece u Africi, koja ne da nemaju hranu, nego nemaju ni pitku vodu, odjeću ni osnovne lijekove koji su nama dostupni u svakom trenutku. Osim toga, trebamo biti svjesni da će sve jednom proći. Bilo da je riječ o nečem pozitivnom ili negativnom, ništa nije vječno. Upravo zbog toga trebamo biti zahvalni sada, ovoga trenutka, jer idućega možda više ne ćemo imati priliku.
Uvijek trebamo težiti pozitivnomu pogledu na svijet, i kad nam se čini da taj svijet više ne možemo vidjeti i da on ne postoji. I u takvim trenutcima trebamo biti zahvalni, jer Bog je uvijek uz nas, ne će nas napustiti. Možda ćemo nekad osjećati kao da nam je on daleko, ali taj osjećaj vara. Zato uvijek trebamo iznova zahvaljivati na svemu onom što imamo, čega možda i nismo svjesni, jer tek kad nešto krene po zlu, otvorimo oči i progledamo. Zato je potrebno uvijek biti zahvalan, jer sva će naša patnja jednoga dana biti nagrađena i zamijenjena velikom radošću i blagostanjem, u zajedništvu s Bogom.
Prema Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije, ljudsko je zdravlje stanje potpunoga tjelesnoga, duševnoga i društvenoga blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili nemoći, prenosi Hrvatska enciklopedija. Zdravlje, nažalost, prečesto uzimamo zdravo za gotovo pa o njegovoj važnosti sudimo tek kada smo bolesni, nemoćni i ne možemo normalno funkcionirati i ispunjavati obveze. No na čemu biti zahvalan kada je riječ o zdravlju? Iako je ljudsko zdravlje dinamičan proces, u kojem postoje različite nijanse između potpunoga stanja zdravlja i stanja bolesti, kako pojašnjava ista enciklopedijska natuknica, ono ipak ovisi o različitim čimbenicima iz naše uže ili šire okoline. Osim genetskoga naslijeđa kao ključnoga biološkoga čimbenika, kojega smo svjesni kada je riječ o nasljednim bolestima u užoj ili široj obitelji, ili dobi, spola i konstitucije kao ostalih bitnih čimbenika toga tipa, za naše su zdravlje presudni i vanjski faktori. Prije svega to su okolišni i društveno-ekonomski čimbenici, poput mjesta življenja i rada, obiteljskih prilika, kulture i sustava vrijednosti društva ili razine zdravstvene zaštite. Riječ je, dakle, o čimbenicima na koje nerijetko ne možemo znatno utjecati. No to u nama ne bi trebalo pobuđivati osjećaj nemoći, nego upravo suprotno – osjećaj zahvalnosti. S druge strane postoje i faktori koji utječu na naše zdravlje, ali njihov uzrok možemo vezati dobrim dijelom uz naše navike i ponašanja. Izbjegavanjem neodgovorna načina ponašanja prema svomu zdravlju, poput sklonosti lošoj prehrani, pušenju, alkoholu, konzumaciji droga i manjku tjelesnih aktivnosti, možemo pokazati svoju zahvalnost prema zdravlju. U konačnici zahvalnost za zdravlje je izbor, kao i svaka druga vrsta zahvalnosti, a ono što trebamo birati jest zahvalnost na onom što imamo i čime smo blagoslovljeni, a ne biti usmjereni na ono što nemamo te trošiti snagu zavideći drugima.
Završila je škola, završila su predavanja, ispiti su riješeni (barem do rujanskih rokova) i ostalo je ovo predivno vrijeme ljetnih praznika i raznih blagdana. I svatko ih iskorištava na sebi najdraži način – netko u odmoru s obitelji ili prijateljima, netko u putovanjima, a netko baš u radu i oblikovanju novih iskustava. Što god odabrali, upravo nas ovo vrijeme poziva da što više zahvaljujemo. No na zahvalnost nas ne poziva samo vrijeme u kojem živimo, nego i Biblija.
Zahvalnost je biblijski princip. Božji narod kroz cijelu je povijest zahvaljivao za blagoslove koje mu je Gospodin davao. Imamo mnogo izvrsnih primjera zahvalnosti u Bibliji. Jedan od njih je David čija je zahvala bila tako posebna da je plesao pred Gospodinom po ulicama kao izraz zahvale. Osim toga zahvaljivao je Gospodinu i isticao njegovu dobrotu i u najtežim trenutcima svoga života, čak i nakon smrti svoga sina. Marija, Isusova majka, također nam je uzor u zahvalnosti. Saznanje da nosi Spasitelja svijeta u utrobi zahtijevalo je golemo povjerenje u Boga i njegov naum, a mlada Marija u tom činu i svojoj poniznosti postaje primjer velike zahvalnosti. Posebno je poznat njezin posjet Elizabeti koji je obilježio Marijin »Veliča duša moja Gospodina« ili »Marijin hvalospjev«. Marijino srce bilo je toliko puno zahvale da se proširilo na cijeli svijet. I naravno, najveći uzor u zahvalnosti među svima – Isus. On je Bog i nije morao ni za što zahvaljivati, ali je često baš to činio. Zahvaljivao je Otcu u mnogo prilika: kada je bio okružen tisućama gladnih ljudi te je umnožio hranu, kada je Bog poslušao njegove molitve za uskrsnuće Lazara, zahvalio je Otcu kada je lomio kruh i pio vino sa svojim učenicima iako je znao da ga čega križ.
Sve te životne prilike i okolnosti kroz koje su David, Marija i Isus prolazili možemo smatrati teškima. Gubitak sina, začeće po Duhu Svetom, toliko učinjenih čuda pred toliko ljudi, suočavanje s križem i teškom smrću – sve to bio bi prevelik križ za mnoge od nas. Zato se trebamo zaustaviti i zahvaliti Bogu za sve što čini i što je učinio za nas. Na nama je samo da pronađemo način zahvaljivanja: u veličanju, molitvi, pjesmi, plesu ili pak prikazivanju svojih poteškoća. Kako god zahvaljivao – samo zapamti: »U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu« (1 Sol 5, 18).
Molitva je središte kršćanskoga života i trebala bi biti prisutna u našoj svakodnevici bez obzira prolazimo li kroz lijepe i radosne ili tužne i nesretne trenutke. Ipak, životno nam iskustvo govori kako je razdoblje naše najintenzivnije molitve upravo ono kada nas životne bure jednostavno »natjeraju« na sklapanje ruku. U tim milosnim trenutcima molitve nagrađeni smo brojnim darovima, ali isto tako, nažalost, zaboravljamo zahvaliti za te darove sve dok nas životne poteškoće opet ne nagnaju na ustrajnu molitvu. Zato smo jedan dio naših tekstova odlučili posvetiti često zaboravljenoj molitvi zahvaljivanja.
O važnosti zahvaljivanja govori nam i Katekizam Katoličke Crkve u kojem se ističe da »zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći euharistiju, očituje i postaje sve više to što jest«. Euharistija je tako postala najuzvišenija molitva zahvale Bogu. Međutim, znamo da je misa važan dio vjerničkoga života, ali ne i jedini, pa iz toga slijedi zaključak da zahvaljivati treba i izvan crkvenih prostora, i to u svakodnevnom okruženju: na poslu, fakultetu, u školi, obiteljskom domu ili prijateljskom okruženju. »Svaki događaj i svaka potreba može biti razlogom zahvaljivanja«, istaknuto je u Katekizmu. Pravi uzor u tom zahvaljivanju trebao bi nam biti Isus Krist koji nam je u nekoliko redaka evanđelja pokazao kako dobra djela treba cijeniti i na njima biti zahvalan. Kršćanska bi zahvalnost stoga, slijedeći primjer Isusa Krista, trebala biti savršena, baš kako je savršena i Kristova i Otčeva ljubav prema svijetu. Teolozi ističu da je zahvalnost i molitva zahvaljivanja način na koji gradimo i produbljujemo svoj odnos s Bogom otvarajući se tako brojnim milostima i Božjem djelovanju.
»U svemu zahvaljujte« (1 Sol 5, 18), biblijska je poruka koja nas podsjeća da trebamo češće Bogu umjesto: »Molim te« reći: »Hvala ti!« Molitva je poput zatvorenoga kruga prošnje i zahvale, a bez jednoga od ta dva »elementa« nema duhovnoga rasta.
Još od malih nogu i prvoga upoznavanja s bontonom naši su nas roditelji, odgojitelji i profesori učili »čarobnim riječima«, odnosno riječima kojima se izražava uljudnost i koje su standardizirani, općeprihvaćeni izrazi osnovne međuljudske pristojnosti. Jedna od tih riječi, možda i ona koja »prednjači« – u paru s »molim« – riječ je »hvala«; kratak i jednostavan izraz kojim za nešto zahvaljujemo iz pristojnosti. No naši jezikoslovci riječ »hvala« definiraju i kao svečanu pjesmu koja u Katoličkoj Crkvi uvodi u molitveni čas.
Rijetko je koji jezik frazeološki i idiomski fleksibilan poput hrvatskoga, stoga je i količina izraza kojima baratamo samo rabeći riječ »hvala« doista zanimljiva: možemo ju rabiti uz dodatne pojačivače kojima izražavamo još veću zahvalnost, primjerice u frazeološkom izrazu »hvala lijepo!« ili kao dodatan jezični poticaj za nastavak razgovora: »Hvala na pitanju!«, pa i u izrazu dostatnosti: »Ako je za hvala, dosta je«, ili čak kao podsjetnik da se ne oholimo: »Sama hvala ništa ne vrijedi.« Na koji god način da se »hvala« rabi, njezin je temelj isti – izražava poniznost i iskren osjećaj zahvalnosti nekomu drugomu za uslugu koju nam je na neki način učinio.
Korijen i tumačenje riječi »hvala« možda i nije tema na koju ćemo svakodnevno naići, no u ovom razdoblju početkom kolovoza, baš uz proslavu blagdana Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, najbolje je prisjetiti se naših korijena – bilo riječi zahvalnost, bilo korijena zahvalnosti velikim ljudima kojima ju dugujemo.
Koliko samo puta znamo slušati svoje roditelje koji ističu kako su oni nekada bili zahvalni kad bi primjerice za Božić dobili čokoladu ili pak slasticu koja je u njihovo vrijeme bila svojevrstan luksuz. S druge pak strane danas mnoga djeca nisu zadovoljna ako se u takvim situacijama ne poseže za tehnološkim darovima vrijednim i velikoga dijela nečije plaće.
Koliko smo zahvalni što se uopće imamo priliku izboriti za vječni život? To je zapravo i najveća stvar koju možemo napraviti u ovozemaljskom životu, a to ne znamo cijeniti. A kamoli one male, ovozemaljske znakove kojima nam netko pokazuje ljubav. Treba nam neko vrijeme u životu da naučimo koliko je lijepo kad ti netko zahvali za ono što si učinio pa makar to bio i najmanji znak pažnje, a kamoli dok ti nekomu pokažeš da ti je stalo do njega, pa bilo to i primjerice običnim pranjem posuđa u kući. Naši su roditelji zaslužni da smo uopće stigli na svijet i njima čak i najmanje stvari koje njihova djeca naprave mogu puno značiti. Jedno malo »hvala« ili »volim te« našoj majci ili otcu moglo bi popraviti dan, a nas »košta« iskrene ljubavi i priznanja, »malo zraka« i nešto manje od sekunde vremena.
Zato želimo reći da nije sve u materijalnim ljepotama i »velebnosti« današnjega svijeta u kojem se mnoge stvari pogrješno idealiziraju. Kao što smo čitali u Bibliji, netko tko možda da jednu kunu, dao je sve što je imao, a netko tko je dao puno više, dao je samo ono što je smatrao »viškom«. Zato nije bitna vrijednost i veličina znaka pažnje, nego ono što on predstavlja. To je znak ljubavi, što je puno više od bilo kakva novca.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
