Tko zađe u mjesto Vidovice u Bosanskoj Posavini mogao bi ostati nemalo iznenađen pred prizorom da »baka« od 70 godina, i stariji, voze skutere. Među motoriziranim župljankama je i Marta Ivkić Vidić, koja spremno tumači fenomen žena na kotačima: »U selu nas ima desetak. Naši motori nisu bučni, a ni s puno konjskih snaga. Motorima se koristimo kad idemo na dnevnu ili nedjeljnu misu, u trgovinu, ili pak u posjet starijima i bolesnima. Riječ je o motorima čije se baterije pune na struju pa ne stvaraju buku. Nama su ih kupila naša djeca koja rade u inozemstvu«, mirno je rekla.
Poput reporterke prikazuje ljetni život u Vidovicama, koje napuče brojna djeca i mladi potomci gastarbajtera, te osim što je zapazila da »djeca naših gastarbajtera ne komuniciraju međusobno na materinskom jeziku, nego na jezicima svojih novopečenih vršnjaka i vršnjakinja u zemljama u kojima rade njihovi roditelji«, otvorila je i pitanje prometne kulture. »I djeca se preko dana voze skuterima, no njihovi su motori brzi i bučni, što se osobito čuje noću kada za upravljače sjedaju starija braća. Često se stječe dojam kao da se ti mladi natječu čiji će motori stvarati veću buku, osobito pri noćnim turama«, zapazila je.
Zastala je dok je to govorila jer dugi ju govor umara, no umor ju nije spriječio da ponudi pravu bosansku kavu, koja se ondje peče, jer u tom se kraju »kruh kuha, a kava peče«. Za Martu se slobodno može reći da ju život nije mazio. Do sada je imala šest operacija srca. Sin Joso ubijen je 1992. godine. Lakše podnosi sve svoje bolesti, kazala je, nego njegovu nasilnu smrt.
»Molitva mi daje snagu da molim i za onoga koji ga je ubio i za njegovu obitelj. Sve sam im oprostila, ali mi se taj nemio događaj uvijek vraća u sjećanje. Presretna sam što i u ovim godinama i ovako lošega tjelesnoga stanja mogu radnim danom, a osobito nedjeljama, motorom se odvesti na misu. Nema većega dara nego moći ići u crkvu i na misu. Zahvalna sam svojemu sinu Pavi, koji je svećenik na službi u Njemačkoj, što mi je to omogućio. Za mene vrijedi: Moli i vjeruj i doživjet ćeš čudesa Božja!« kazala je.
Donedavno je bila aktivna kao počimalja u crkvi, predvodila je i molitve te rado hodočastila u mnoga svetišta, uključujući Rim i Međugorje. Rado je pješačila u 35 kilometara udaljenu Gornju Tramošnicu Gospi od Anđela. »Pješačila sam onamo 34 i pol puta. Ono pola puta bilo je prošle godine kad sam pješice u procesiji stigla do pravoslavne crkve u Obudovcu. Osjetila sam da su mi noge klonule i da više ne mogu dalje. Sin Pavo me autom vratio kući. Vjerojatno je tada donio odluku da mi kupi motor, da se mogu sama poslužiti i odvesti makar do Šimina groba.«
Naime, najpoznatiji Vidovljanin je svakako Šimo Ivkić, mladić koji je umro 1929. godine u 18. godini od teških rana koje je strpljivo trpio punih deset godina, pa su ga još za života mještani prozvali svetim. Iseljenoj braći i sestrama koji su tek ljeti privremeno u svojim kućama posvetila je svoju pjesmu – poruku: »Vratite se, naši Vidovljani, u nevolji sveti Vid vas brani! U tuđini novce zarađujte svoje, volte, a tuđe poštujte! Budite uvijek srca veseloga i nemojte zaboravit Boga! Gdje god bili i kud god hodite, vi se svoje vjere ne stidite!«
Tunjo Matanov
