Često se čovjek nađe pred zaprjekama s kojima nije u stanju sam izići nakraj. Pogotovo kad se radi o nečem krupnijem čime se rješavaju bitna životna pitanja. Za takve stvari obično treba pisati zamolbe nadležnima. Zamolbe su strogo propisanoga oblika. Točno je određeno u kojem kutu stoji tko moli, koga moli, za što moli i temeljem čega moli. Tekst valja što uljudnije sročiti i na kraju dodati »unaprijed zahvaljujem«. A na odgovor se onda i počeka. Događa se da u uredu nemaju dovoljno ljudi ili zamolbu zaprime oni koji nisu ovlašteni odlučiti pa ju prosljeđuju višoj razini dok ne dođe do one prave. Ishod je i tada neizvjestan. Nedostaje li i jedna sitnica, predmet se vraća, kao da služi za primjer kako nema smisla dodijavati.
Kako stvari stoje u vjerskom životu, kad se vjernik nađe pred nerješivim i nepremostivim, a jedino sredstvo kojim raspolaže jest molitva?
Molitva se definira kao razgovor s Bogom. I eto prve bitne razlike. Molitva ide izravno Bogu, ne nekomu predstavniku, uredu ili službi, nikakvoj nižoj razini koja ju prosljeđuje dalje. Molitvu zaprima Bog osobno. I nema molitve koju Bog ne će uslišati. To je druga bitna razlika. Samo što Bog na molitvu uzvrati onim što nam je najpotrebnije i daje onda kad je to za nas najpovoljnije – što obično shvatimo tek naknadno.
Sveto pismo puno je primjera kako je Isus pomagao potrebitima. Njemu forma nije bila uvjet hoće li »zamolbu zaprimiti ili odbaciti«. Važno mu je bilo da je molitva iskrena.
Možda najvažniju razliku donose slučajevi kad je izgledalo da se Isus ne obazire na nečiju molitvu, kad se držao, na prvi pogled, odbojno. Apostoli bi ga znali »opominjati« da pomogne takvomu jer im dodijava. Nije Isus takve »ignorirao« i puštao da mu dodijavaju zato što ih nije volio ili zato što im je nedostajala neka sitnica. Naprotiv, vrijedili su kao primjer mlakima. Nakon početne odbojnosti uslišao bi im molitvu i zadivljen naglasio da je to učinio zbog njihove vjere i ustrajnosti.
Toliko se puta događa da je teško trpjeti. U tim trenutcima nipošto se ne smije klonuti i prestati moliti. Bog nikoga ne ignorira. Čovjek vrijedi u njegovim očima više nego što misli. Očekuje da vjernici budu primjer mlakima i pokažu im da Bogu valja i dodijavati.
