Drage čitateljice i dragi čitatelji, u novom smo broju rubrike Mladi mladima u fokus odlučili staviti pojam tradicije. Najprije vam pišemo o razlici između poimanja tradicije u općenitom svakodnevnom smislu i tradicije u teološkom značenju. Kako bismo u tom razlikovanju bili što precizniji, poslužili smo se enciklopedijskim definicijama i objašnjenjima iz Rječnika biblijske teologije. Nakon toga uzeli smo jedan biblijski primjer. Pojasnili smo kako se i sveta Obitelj držala tradicije, one židovske, ali i kako se s Isusom sve događalo u skladu s tradicijom, koju je on došao nadopuniti. U nastavku smo nastojali predočiti kako se tradicija poima unutar kršćanstva – kako na nju uz Sveto pismo gledaju s jedne strane katolici i pravoslavci, a kako protestanti. Temu smo obradili u duhu ekumenizma, naglašavajući da nas unatoč pojedinim razlikama sve veže Sveto pismo i Stvoritelj, kao i vjera u vječni život i spasenje. Pozabavili smo se i pitanjem kako mladi danas gledaju na tradiciju u općenitom smislu – smatraju li da je tradicija nešto nazadno ili pak nešto do čega treba držati. U skladu s poslovicom »na mladima svijet ostaje« pozvali smo mlade da obnove tradicije – jer je tradicija skup najboljih trenutaka i najljepših vrijednosti koje su nam sačuvali naši predci. Na kraju smo u dvije različite teme pokušali istaknuti važnost tradicije u očuvanju našega nacionalnoga identiteta te njezinu važnost u odgoju. Pojasnili smo po čemu je to naša tradicija posebna u odnosu na neke druge, nama bliske kulturne sredine, te kako neki elementi tradicionalnosti mogu pospješiti suvremeni odgoj.
»Na mladima svijet ostaje« narodna je mudrost koju slušamo od malih nogu: moramo biti bolji od prijašnjih naraštaja, raditi bolje, postići više, kako bismo učinili svijet boljim i ljepšim mjestom. No učiniti nešto boljim podrazumijeva prihvaćanje promjene pa se stoga postavlja pitanje uključuje li to i tradicionalne vrijednosti i na koji ih način mladi vide?
Brojni autori koji se bave istraživačkim radom na području sociologije, psihologije i srodnih društveno-humanističkih područja ističu da su tradicionalni pogledi mladih u današnjem vremenu znatno oslabili – najcitiranije autorice Claire Wallace i Sijka Kovatcheva tvrde da je to ishod postmodernizacijskih procesa, kao jedno od obilježja tzv. »tranzicijskih društava«. To vuče i druge posljedice, poput činjenice da mladi izlaze na tržište rada koje nikada nije bilo nestabilnije, kontradiktornije i nesigurnije te samim time mladi sve teže dolaze do sigurnih prilika za osnovno samostalno ekonomsko uzdržavanje. Imajući u vidu takve podatke, ne treba mnogo da se dođe do niza novootvorenih pitanja: Kako pratiti tradiciju, prenositi običaje, kada vam je ugroženo osnovno preživljavanje? Kako iznjedriti snagu za prenošenje tradicija kada ni visoko obrazovanje ne jamči opstanak na tržištu?
Nije nevjerojatno zaključiti da mladima sve češće tradicija nije u prvom planu niti joj ponekad pridaju pozornost zbog drugih problema s kojima se suočavaju. No možda je upravo u tome rješenje. Možda je baš pozivanjem na tradiciju, na ono što čvrsto stoji (čak i na tržištu rada), moguć preokret, povrat na novo vrjednovanje i prihvaćanje baštine i tradicije, »starine«. Jer tradicija nije nazadna i zaostala, nego je skup najboljih trenutaka i najljepših vrijednosti koje su naši djedovi i otčevi sačuvali. Za nas i zauvijek.
U svakodnevnom životu pojam tradicija čuje se u različitim prilikama. Tako, primjerice, govorimo o tradiciji određenoga naroda, o vjerskoj tradiciji na nekom prostoru, potom o pravnoj tradiciji u nekom društvu, o gastronomskoj tradiciji neke sredine i slično. Tradicija je u općenitom smislu predaja ili baština, odnosno prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, običaja, kulturnih vrijednosti i slično s jednoga naraštaja na sljedeći, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom ili odgojem, pojašnjava Veliki školski leksikon. U takvu poimanju tradicija je svojstvena svim ljudskim društvima kroz povijest. Tradicija može značiti i očuvanje neke djelatnosti kroz neko duže razdoblje, pri čemu ona poprima značenje običaja, tumači Proleksis enciklopedija te dodaje kako je tradicija, u općenitom smislu, i sve ono što se temelji na ustaljenom načinu razmišljanja i običaja koji su preuzeti iz nekih ranijih razdoblja. U teološkom, odnosno u religijskom poimanju, tradicija je usmeno i pismeno prenošenje religijskih učenja i prakse tijekom dugih razdoblja, pri čemu se može mijenjati proces prenošenja, sredstva prijenosa (primjerice jezik i ustanove) te preneseni sadržaji (povijesne uspomene, vjerovanja, obredi, molitve…), pojašnjava Hrvatska enciklopedija. Važno je dodati da je u društvima koja okružuju svijet Biblije, kako ističe Rječnik biblijske teologije, religiozna predaja ugrađena u sveukupnost ljudskih predaja koje tvore civilizaciju. U kršćanstvu se pod pojmom tradicije podrazumijeva i usmena kršćanska predaja, no unutar kršćanstva ne pridaje joj se jednako značenje. Katolicizam i pravoslavlje priznaju i Sveto pismo i tradiciju kao izvore vjerovanja, pridajući veliku važnost teološkomu mišljenju i crkvenomu učiteljstvu, a protestantizam drži do načela »sola Scriptura« te priznaje samo Sveto pismo.
U Evanđelju po Luki nalazimo opise kako se sveta Obitelj držala židovske tradicije. Isus je obrezan osmi dan po rođenju, kada mu je i nadjenuto ime koje mu je dao anđeo prije njegova začeća (Lk 2, 21), a njegovi su ga roditelji prema Mojsijevu zakonu kao prvorođeno muško dijete posvetili Gospodinu, prinoseći žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića (Lk 2, 22-24). Sveta Obitelj vraća se u Nazaret nakon što »obaviše sve po Zakonu Gospodnjem« (Lk 2, 39), a saznajemo i da su Josip i Marija svake godine o blagdanu Pashe hodočastili u Jeruzalem (Lk 2, 41). No važno je uočiti još jednu činjenicu. U istom poglavlju Evanđelja po Luki Šimun u Isusu prepoznaje Pomazanika Gospodnjega (Lk 2, 26-30). Šimun govori da će Isus biti »svjetlost na prosvjetljenje naroda«, ali i kazuje Mariji: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« (Lk 2, 32-35). Time je, pojašnjava u jednom od prethodnih brojeva Glasa Koncila Darko Tepert, evanđelist Luka tijesno združio majku sa sudbinom njezina Sina i patnjom zbog njegove neprihvaćenosti u vlastitom narodu. U konačnici, u evanđelju je predočena obitelj vjerna Bogu i predajama otaca, koja spremno prihvaća Božji zahvat u svoju sudbinu, iako je on sa sobom nosio teškoće, nevolje i muku. Nadalje, važno je imati na umu da Isus, kako objašnjava Rječnik biblijske teologije, dolazi nadopuniti tradiciju. Isus se ponaša kao učitelj koji naučava, ali ne kao pismoznanci koji ponavljaju primljenu predaju, nego kao čovjek koji ima vlast, a njegovi učenici dobivaju poslanje da ponavljaju njegovo naučavanje. Isus je svojim riječima i djelima izvor nove predaje koja zamjenjuje »predaju starih« kao osnovu za tumačenje Pisma, pojašnjava Rječnik biblijske teologije.
Za kršćane je tijekom povijesti, kao i danas, tradicija vrlo važna. Ona je uz Sveto pismo izvor i temelj kršćanstva. Preko usmene predaje, odnosno tradicije, kršćanstvo se razvijalo, širilo, putovalo i osnaživalo te zadobilo oblik koji se zadržao do danas. Tako i Katolička Crkva i pravoslavne Crkve imaju zajedničku i tradiciju i Sveto pismo, a protestantizam se po pitanju tradicije ipak razlikuje.
Pravoslavci i katolici imaju vrlo slična stajališta u tumačenju Novoga zavjeta, ali ipak se ta stajališta u većine pravoslavnih vjernika razilaze kada je riječ o Starom zavjetu. Djelomično je to slučaj i zbog snažnoga utjecaja protestantizma. Naime, protestanti se mnogo strože drže Svetoga pisma i ne izlaze iz toga okvira te smatraju da tradicija, odnosno usmena predaja ne mora nužno biti istinita i točna. Ipak postoje situacije u kojima preko tradicije tumače dijelove Svetoga pisma, približavajući ga tako vjernicima. S druge strane dijelove kršćanske tradicije koji se ne spominju, bilo to posredno ili neposredno, u Svetom pismu, ipak odlučno odbacuju vjerujući da poštovanje takve tradicije u konačnici ne dovodi do spasenja. Razlika je i u tome što uz tri stara sažetka vjere (Apostolsko, Nicejsko-carigradsko i Atanazijevo vjerovanje), protestantizam priznaje mnoge druge spise, poput Augsburške konfesije, Schmalkaldenskoga članka, Lutherova Maloga i Velikoga katekizma te brojne druge.
Ipak, iako po pitanju tradicije i usmene predaje te priznavanju cjelokupnoga Svetoga pisma katolici, pravoslavci i protestanti imaju i drugačija stajališta, izvor vjere je bio i ostao isti i zajednički. Sve nas veže Sveto pismo i Stvoritelj te vjera u vječni život i spasenje, a Katolička Crkva upravo na tom tragu ustrajava na Isusovoj želji: »Da svi budu jedno!«
U naše su svakodnevne obiteljske živote, utemeljene na tradiciji, suvremene životne okolnosti sa sobom donijele i nove odgojne metode. Danas su tako roditeljima pristupačni internetski izvori koji nude različite odgojne pristupe. Upravo su sve veći broj teorija o odgoju i nesuglasice pedagoških stručnjaka uzroci roditeljske zbunjenosti pa se nerijetko može čuti kako odgoj nikad nije bio tako zahtjevan kao danas.
Ipak, postavlja se pitanje zašto se odgoj danas smatra zahtjevnijim nego ikada prije? Jesu li uzroci te zahtjevnosti suvremene životne okolnosti i ubrzani tempo života ili smo sami »zakomplicirali« situaciju? Ako želimo dobiti odgovore na ta pitanja, valjalo bi usporediti tradicionalni i suvremeni odgoj. Prema riječima Dubravke Maleš s Odsjeka za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, »u postmodernoj obitelji, za razliku od tradicionalne nuklearne obitelji, uočljiva je tendencija prema dominaciji osobnih interesa, dok je opće dobro u drugom planu«. »I muškarci i žene teže profesionalnomu napredovanju i materijalnomu blagostanju, a tradicionalne se obiteljske vrijednosti zanemaruju.« Upravo je taj zanemareni aspekt tradicije jedan od uzroka današnje »odgojne krize« jer prisutnost tradicije u odgoju poučava djecu kako živjeti u zajednici, za razliku od individualizma koji njeguju suvremeni odgojni pristupi. Suživot s drugima prilika je za učenje o važnim životnim vrijednostima kao što su razumijevanje, poštenje, briga i sažaljenje prema drugima, pomaganje, očuvanje prirodnih ljepota i kulturnih vrijednosti. Tradicija stoga, iako danas u mnogih pobuđuje negativne konotacije, zauzima važno mjesto u odgoju djece, koja su naša budućnost.
Osim što nas tradicija može poučiti važnim vrijednostima potrebnima za sretan suživot s bližnjima, ona nam isto tako pripovijeda o našem podrijetlu. Tradicija je svojevrsno obiteljsko stablo pomoću kojega znamo tko smo i što smo. Čovjek koji ne zna svoje podrijetlo izgubljen je i zbunjen, a to nije ono što želimo svojoj djeci.
S generacije na generaciju u Hrvatskoj se prenose mnoga znanja, vjerovanja, običaji. S koljena na koljeno mlađi naraštaji preuzimaju neke ustaljene običaje iz ranijih razdoblja te tako tradicija ne izumire. Među mnogim je Hrvatima rasprostranjen jak osjećaj pripadnosti te ne daju da sjećanje na njihovu zemlju i ono s čim su rasli padne u drugi plan ma na kojem se dijelu svijeta trenutačno nalazili. Ne radi se o tome da bi na svoju tradiciju trebali »prisiliti« nekoga drugoga, nego je riječ o čistom poštovanju onoga što jesi i odakle dolaziš.
Dok su »zapadnjaci« sve moderniji i lakše prihvaćaju čak i nametanje tuđih tradicija i običaja, odnosno lakše se podlože tuđemu, kod nas ipak ima ono nešto tvrđe pa bi neki i rekli: »Vidi ih, ‘konzerve’!« Ali baš te neke konzervativne stvari upravo su ono što nosimo u sebi i ne bismo ih se trebali sramiti, jer je to ono što su u sebi nosili i naši djedovi i bake, ali i njihovi djedovi i bake – i tako iz generacije u generaciju. I neki najmanji običaji nerijetko te podsjete na tvoju stariju rodbinu, pa bilo to primjerice običaj nedjelje, sudjelovanja na misi i obiteljskoga druženja. Za katolike je nedjelja dan Gospodnji i zna se komu je posvećen. Ima i onih koji su s vremenom izgubili vjeru u Boga, ali još uvijek se drže one – nedjeljom se ne radi. A sve to potječe od naših starih koji su uz Boga izgradili naše obitelji i više od toga.
U modernom se vremenu često mijenjaju trendovi izbora u prehrani, odjeći, odlascima na putovanja, čitanju knjiga – ma, rekli bismo, u svemu. Neke zapadne zemlje idu toliko daleko da primjerice u potpunosti mijenjaju svoj način prehrane u vrtićima zbog strane tradicije i tako gube »ono svoje«, a da možda nisu dobro upoznali »ono novo«. Dakako, ako negdje odemo živjeti, treba se prilagoditi onima na čije se područje dolazi, ali ne zaboraviti što si ti zapravo. Kao što nisu zaboravili naši sunarodnjaci koji danas žive u različitim dijelovima svijeta. Premda žive u »tuđoj« kulturi i poštuju je, u njihovu malom krugu uvijek ostaje prepoznatljiva »hrvatska čar«, hrvatska običajna i vjerska tradicija koju prenose onima s kojima žive i zbog koje ih i njihovi sugrađani vole i cijene.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
