Krajem rujna na zagrebačkom Sveučilištu počet će se s izvođenjem prvoga studija demografije i hrvatskoga iseljeništva, a tema broja stanovnika od vremena do vremena dođe u fokus šire javnosti – najčešće zbog predviđanja negativnih trendova. O populacijskoj politici, demografskim mjerama i ovisnosti o daljnjem razvoju Hrvatske razgovarali smo s pročelnikom Odjela za sociologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta prof. dr. Rokom Mišetićem, demografom koji je bio i član radne skupine Vlade za izradu prijedloga strategije demografske revitalizacije do 2030. godine.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Svakako smatram pozitivnim pokretanje studija demografije jer u Hrvatskoj nismo imali takav studij, a budući da dolazim s mlade obrazovne institucije, podržavam i otvaranje novih studijskih programa. Smatram da izazovi razvoja suvremenoga svijeta traže mnogo dinamičnije promjene studijskih programa i prilagođavanje vremenu. Promjene su u današnjem društvu mnogo brže nego što su bile ranije, a mi kao da se mentalno zadržavamo još uvijek u 20. stoljeću. U svijetu postoje različiti oblici studija demografije – poput integriranih ili stručnih studija, na preddiplomskoj, diplomskoj ili poslijediplomskoj razini. U Hrvatskoj će to biti dvopredmetni studij, što smatram velikom prednošću jer će oni koji završe taj studij uz još jednu drugu granu moći puno kvalitetnije promišljati, proučavati i tražiti načine rješavanja demografskih problema prisutnih u društvu. A demografski problem osnovni je problem svakoga društva. U javnom prostoru mogli smo čuti i osporavanja pokretanja studija demografije, ali ona nisu bila temeljena na argumentima struke, nego se umjesto toga posezalo za ideološkim kvalifikacijama, što nije dobro.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Svakako može jer se demografi bave proučavanjem razvoja stanovništva i njegovim utjecajem na društveni razvoj u svim aspektima – ekonomskom, političkom, socijalnom… Mi do sada nismo imali školovane demografe isključivo u tom području, nego stručnjake koji su se profilirali u demografiji uz postojeću struku. Tako su oni najčešće dolazili s Ekonomskoga fakulteta te s geografije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje se demografija proučavala kao zaseban kolegij. Stoga možemo reći da su se demografi u Hrvatskoj razvijali na temelju interesa pojedinaca i njihovih osobnih preferencija, a ne kroz institucionalni oblik obrazovanja koji bi bio usmjeren na demografiju.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Osvrćete se na aktualnu demografsku situaciju, ali ona je već dugo loša. Demografi na to upozoravaju još od kraja šezdesetih. Sadašnji val nije prvi migracijski val, Hrvatska ima povijest emigracija, emigracijska smo zemlja i svaki novi val puno se negativnije odražava na nas nego na neku državu koja nema takvo povijesno naslijeđe. Uz tako veliko iseljeništvo novi se emigranti mnogo lakše odlučuju za odlazak jer većina hrvatskih obitelji ima u svojoj bližoj ili daljoj rodbini nekoga tko je emigrirao i tko im može pomoći da se lakše prilagode u novoj sredini. A kada govorimo o brojkama, možemo se referirati na službene pokazatelje migracija Državnoga zavoda za statistiku, ali oni nisu potpuni ni pouzdani jer se temelje na evidenciji prijave i odjave prebivališta, a znamo da mnogi koji su se iselili nisu odjavili svoje prebivalište. Od posljednjega popisa stanovništva 2011. pa do 2018. godine iz Hrvatske se 108 868 stanovnika više odselilo nego doselilo. Taj je broj iseljenih ljudi usporediv s brojem stanovnika koji su 2011. živjeli u cijeloj Šibensko-kninskoj županiji budući da je tada tamo bilo 109 375 stanovnika. U minusu smo najmanje za jednu Šibensko-kninsku županiju, a navedena brojka iseljenih nije točna ni zbog spomenute metodologije prikupljanja podataka o migracijama te je njihov broj sigurno veći.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Val iseljavanja ne može se spriječiti, ne može se nekoga vezati uz određeni prostor ako nije zadovoljan, on će otići u potrazi za mjestom gdje će se moći bolje ostvariti. Migracijska su kretanja predvidljiva, imaju svoje zakonitosti i uvijek se kreću iz područja u kojem postoji više potisnih čimbenika, sa slabijim gospodarskim i društvenim pokazateljima. Stoga nije neočekivano da je najveći migracijski val upravo iz Slavonije jer je ona u gospodarskom smislu tipičan potencijalni emigracijski prostor – zbog s jedne strane gospodarskoga pada, rasta nezaposlenosti i posljedica ratnih zbivanja, a s druge strane demografske strukture u kojoj ima dovoljno mlade populacije zainteresirane za iseljavanje. Znalo se da će ulaskom Hrvatske u Europsku uniju doći do emigracije budući da se to dogodilo svim novim članicama, ali nije se znalo u kojem će opsegu to biti, koliki će biti broj emigranta. Danas vidimo da je problem što se politika za takav scenarij nije bolje i na vrijeme pripremila. Ako postoji svijest o tom potencijalnom problemu, ako tko ima spoznaje o demografskom razvoju i procesima koji će uslijediti, onda bi bilo nužno razvijati programe i projekte kojima će se ublažiti taj emigracijski val. To je jedan od primjera koliko je važno provoditi i koristiti se demografskim analizama i prognozama.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Jedan od važnijih preduvjeta migracija jest informacija. Prije nego što se odlazi u neko novo područje želi se biti informiran o uvjetima života i mogućnostima koje se tamo nude. A danas su informacije na dlanu i u realnom vremenu. Osim toga, mobilnost je danas neusporedivo lakše ostvariva nego prije stotinu godina i lakše je s jedne strane svijeta doći na drugu. Također, jedna od posljedica globalizacije jest i učenje stranih jezika pa jezična barijera nije problem. To je nekada bio ograničavajući faktor koji je zadržavao mnogo ljudi u određenom prostoru, ali današnje mlađe generacije bez problema komuniciraju i zbog toga se mnogo lakše ljudi odlučuju promijeniti mjesto stanovanja.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Često se govori o razvojnim politikama ne vodeći računa o demografskim analizama i projekcijama, a to jedno bez drugoga ne može ići. Besmisleno je bez demografske podloge predlagati bilo kakvu razvojnu strategiju. Ako se ne zna što će biti u demografskom smislu, ako nema predodžbe stanja i projekcija budućega kretanja stanovništva, ako nema ideje o tome za što se želi razvijati određeni prostor, ne može se kvalitetno osmišljavati razvojna politika. Da, vrtići se mogu graditi gdje god se želi, ali čemu će oni služiti u naseljima gdje je većina stanovništva starija od 50 godina. Tamo se trebaju graditi druge vrste objekata.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Prije nego što se osvrnem na demografske mjere, bitno je uz migracije istaknuti i drugu sastavnicu demografije – a to je prirodno kretanje stanovništva, odnosno broj rođenih i umrlih. Za kvalitetan demografski razvoj u duljem razdoblju mora se stabilizirati prirodno kretanje, a Hrvatska je i tu u negativnim vrijednostima. U posljednjih osam godina, od 2011. do 2018., 104 870 stanovnika je više umrlo nego što ih se rodilo, što je opet manjak za gotovo broj stanovnika Šibensko-kninske županije 2011. godine. Zato prvi korak demografskih politika i mjera treba primarno biti usmjeren na prirodno kretanje stanovništva, a tek u drugom koraku na migracije. Treba razvijati mjere da se zadrži stanovništvo, ali i privlačiti stanovništvo u prostore koji se žele revitalizirati. Sa svakom promjenom vlasti pokušava se uvesti novi pristup demografskoj obnovi, što nije dobro jer po tom pitanju moramo uspostaviti nacionalni konsenzus. Želimo li se razvijati, moramo imati kvalitetnu, dugoročnu i stabilnu demografsku politiku, moramo provoditi mjere te politike bez obzira na to koja je stranka na vlasti. Oko toga ne bi trebalo biti prijepora.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Trebamo populacijsku politiku koja će se provoditi! Nije sve samo u donošenju strategija i programa, nego je važno usvojeno i provoditi – posebice kada je riječ o demografskoj politici. Rijetko se spominje, posljednja u Hrvatskom saboru 2006. godine usvojena je Nacionalna populacijska politika, koja je sadržavala 62 mjere u sedam područja: održivi gospodarski razvoj, sustav obiteljskih potpora, porezne olakšice, usklađivanje obiteljskoga i poslovnoga života, skrb o djeci, zdravstvena zaštita majke i djeteta, senzibilizacija i informiranje. Analize su pokazale da se od te 62 mjere primjenjivalo njih samo 10, njih 27 djelomično se primjenjivalo, a 25 nikada. Važna je kod demografskih politika ustrajnost u provođenju mjera, a rezultati su vidljivi tek na duži rok – stabilizacija demografskih kretanja ili popravljanje i zaustavljanje negativnih trendova doći će tek ako se ustrajno provode mjere.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Napravljen je velik posao, a koliko je dobar to ćemo vidjeti. Određeni su strateški ciljevi slični Nacionalnoj populacijskoj politici, u prijedlogu ima stotinjak mjera iz različitih područja koje se tiču obitelji, demografije, senzibilizacije i informiranja. Najglasnije se uvijek govori o delimitiranju rodiljnih naknada, ali to je tek jedna mjera. Najveća nesigurnost za formiranje obitelji kod mladih jest nestabilna gospodarska situacija i neizvjesnost, dobivanje ugovora za zaposlenje na određeno, što ne pridonosi sigurnosti. To su razlozi koji mogu utjecati na odgađanje sklapanja braka i rađanja djece. Stambena politika isto je tako važna. Tu se javlja pitanje kreditiranja, a mlade su obitelji u pravilu na početku razvoja karijere, kada imaju najnižu plaću, pripravnički staž, a upravo se te godine poklapaju sa zasnivanjem obitelji i vremenom kada se rađaju djeca. Čak i kada se realizira stambeni kredit, u pravilu se radi o kupnji manjega stana. Teško je u stanu od primjerice 50 kvadrata organizirati život s troje ili više djece, pa je jedan od prijedloga, uz subvencioniranje stambenih kredita – što je već zaživjelo – da jedinice lokalne samouprave grade ili postojeći stambeni fond stave u najam mladim obiteljima po prihvatljivim cijenama. Također, predlaže se davanje gradskoga ili državnoga zemljišta mladim obiteljima za gradnju kuće. Postoji čitav niz mjera koje ne pogađaju izravno proračun iako imaju svoju tržišnu vrijednost. Jedna od njih je iz područja obiteljskih politika, a riječ je o produženju radnoga vremena vrtića. Ta mjera nije izravan trošak proračuna, nego je pitanje organizacije radnoga vremena.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Kada govorimo o mjerama demografske politike, pa i drugim razvojnim mjerama, uvijek se ističe samo taj financijski aspekt. Jasno je da su potrebna ulaganja, no postoje i mjere koje možda na prvi pogled koštaju državu, ali najzad nije tako. Primjerice, ako država smanji stopu poreza poslodavcima, bit će manji prihod u proračunu, ali time se potiče gospodarstvenike da oni poticajno djeluju. Recimo, stipendiraju djecu svojih zaposlenika i onda država u tom segmentu može smanjiti troškove proračuna. Ili, s većim plaćama potiče se potrošnja, a to ima posredan pozitivan učinak na državni proračun.
No osim financija treba govoriti i o klimi u društvu. U Hrvatskoj imamo trend manjega broja sklapanja brakova, imamo trend smanjenja rađanja, odgađanja prvoga rađanja pa prvorotkinja prosječno ima 29 godina. S druge strane kada se gledaju ankete pokazuje se da žene i muškarci žele imati dijete više, no ostvaruje se dijete manje i u toj se činjenici otvara prostor za djelovanje. Svakako se ne treba osloniti samo na financijske mjere. Važno je stvarati pozitivno ozračje u hrvatskom društvu. Tu važnu ulogu mogu odigrati mediji. Danas su u medijskom okruženju rijetko prisutne dobre vijesti, pa ako je čovjek mlad i dugotrajno izložen negativnim sadržajima – jasno je da će lakše pobjeći glavom bez obzira iz Hrvatske. Činjenica je i da hrvatsko društvo najmanje vjeruje institucijama, a promjena toga povjerenja ne ovisi o financijama. Da se povrati vjera stanovništva u institucije, to nije financijsko opterećenje i pitanje. To nije izravan trošak demografskih politika, ali neizravno bitno može djelovati na promjenu percepcije, smanjiti faktore koji potiču iseljavanje ili ohrabriti odluke za zasnivanje obitelji.
PROF. DR. MIŠETIĆ: Što se tiče agende Europske unije dobro je da je ta formulacija ušla, no bez naše pripreme ne će biti nikakve koristi. Zasigurno će se otvoriti određeni prostor i mogućnost sudjelovanja da se koriste sredstva za naše projekte, ali treba se kvalitetno pripremiti. Pritom je odgovornost na politici, ali vidim i prostor za djelovanje budućih demografa koji će se školovati na novom studiju. Ako gledate Europu, ona je po brojkama u demografskom padu – jedini kontinent kojemu broj stanovnika stagnira i očekuje se njegov blagi pad, a s druge je strane najrazvijeniji kontinent. Produljuje se životni vijek, očekivano trajanje života stanovnika rođenih 2017. godine u europskim državama kretalo se za žene između 78 i 85 godina, a za muškarce između 75 i 80 godina. Europa je star kontinent, petina stanovnika starija je od 65 godina, a djece i mladih do 14 godina je oko 15 %. Slični su pokazatelji o dobnoj strukturi i u Hrvatskoj. Bacimo li pogled izvan Europe, danas je populacijski najpropulzivniji kontinent Afrika, ona zadnja prolazi demografsku tranziciju nakon što su je prošli Europa i drugi kontinenti. U svojim početnim etapama demografska tranzicija dovodi do ekspanzivnoga rasta broja stanovnika. Tako se računa da će Afrika do kraja stoljeća imati više stanovnika negoli Azija. No nije ista stvar kada demografska tranzicija počne krajem 18. i početkom 19. stoljeća kao u Europi ili se ona događa u 21. stoljeću jer je mogućnost migriranja danas puno veća, što se očituje u aktualnim migracijskim valovima.
