Ako se od Broda na Kupi krene prema Čabru, desetak kilometara prije ulaska u gradsko središte mora se proći kroz Plešce, pitoreskno mjesto okruženo selima i zaselcima porazbacanim po obližnjim brdima Svetoj gori i Kraljevu vrhu na hrvatskoj strani te Črnom vrhu na slovenskoj strani, do koje se može doći mostićem, graničnim prijelazom preko rijeke Čabranke. To goransko mjesto smješteno na najnižoj nadmorskoj visini u odnosu na okolna mjesta (325 metara) i danas je bogato šumama, a svoje ime Plešce – prema nekim izvorima – duguje plesu jer se na to područje zalazilo u lov te se u lovačkim kućama zabavljalo, a katkada i plesalo. Danas je u Plešcima mnogo mirnije, ondje je sjedište župe stare više od 200 godina, a mještani se ponose župnom crkvom posvećenom Presvetomu Trojstvu uređenom izvana i iznutra.
Upravo je župna crkva teško stradala pri kraju Drugoga svjetskoga rata, kada je američki zrakoplov u kvaru morao ispustiti bombe sa željom da padnu na slovensku stranu na polje, no dvije su bombe zalutale prema crkvi Presvetoga Trojstva. Crkva je sanirana, no nikada nisu obnovljene freske, a prije desetak godina brižni župljani odlučili su detaljno urediti i obnoviti crkvu. Danas župa Plešce, koja pripada Delničkomu dekanatu Riječke nadbiskupije, ima tristotinjak stanovnika sa 115 domaćinstava, a u župu uz Plešce pripada i 11 okolnih mjesta: Zamost, Mandli, Okrivje, Donji Žagari, Smrekari, Požarnica, Podstene, Kamenski Hrib, Fažonci, Repnik i Suhor. Mise se slave tri puta tjedno – srijedom i petkom u 8 sati, a nedjeljom u 9.30.
Župnik Marko Gregić, koji župom upravlja iz obližnjega Čabra, kaže da nedjeljom dođe između 50 i 70 vjernika, a za veće svetkovine bude i 100 do 120 ljudi. Uz duhovne sadržaje, fokus je stavio na obnovu kapelica. Jedna od njih na ulazu u Plešce upravo je obnovljena sredinom rujna. »Zatekao sam kapelice u dosta lošem stanju. Od vlage, manjka sunca, soli i podneblja građevine ovdje brže propadaju pa nam je cilj da se statički saniraju i uredi im se krov. No uz mar župljana koji svake nedjelje daruju tijekom kolekte, donacije u materijalu i radu privatnika i obrtnika te uz pomoć grada i županije uspjeli smo srediti jednu kapelicu, a još čekamo konzervatore da bismo sredili kapelicu u Zamostu. Bitno je da se ulaže i u ovaj kraj koji je daleko od svega. Bilo bi dobro da više sluha imaju i Crkva, nadbiskupija, grad, država i ministarstva – jer su tu specifični uvjeti života koji traže beneficije kako bi se zadržalo stanovništvo, a ne otišlo ‘trbuhom za kruhom’«, kaže župnik Gregić, ističući da se najviše radi u drvnoj industriji, ali mnogi odlaze radili u obližnju Sloveniju budući da su tamo veće plaće, a u nedostatku radnika u pilanama i industriji dolaze raditi i strani radnici – od Ukrajinaca do Indijaca.
U župi Plešce u Gorskom kotaru, u koju zbog niže nadmorske visine proljeće uvijek ranije dolazi te zimi ima manje snijega, organizirani su župni zbor, molitvena zajednica, mjesečno klanjanje, kateheza za prvopričesnike, kojih je ove godine bilo četvero, a krizmanici se pripremaju zajedno s Čabrancima. Sve do prije dvije godine u Plešcima su imali rezidencijalnoga župnika, no iako više ne živi u mjestu, na raspolaganju je župljanima i sve uspješno rješavaju. U župnoj kući nedavno je promijenjena stolarija, a čeka ju detaljnija rekonstrukcija – plan je da donji dio kuće ostane za potrebe župe te bi se uredila kapelica, čajna kuhinja, dvorana za sastanke i župni ured, a srednji bi kat i potkrovlje bilo stavljeno u turističke svrhe. Etnomuzej uz crkvu, koji predstavlja život i kulturu ljudi koji su živjeli u dolini rijeke Čabranke, te lijepo uređene okućnice pune cvijeća trebali bi postati »mamac« za turiste.
Tajnik ekonomskoga i pastoralnoga vijeća Goran Majetić (36) suvoditelj je župnoga zbora u kojem se pjeva na karakterističan način, mnoge su pjesme na dijalektu koji zvuči kao kombinacija slovenskoga i hrvatskoga jezika, a imaju i specifičan način izvođenja i melodiju. »Na Badnjak ove godine proslavit ćemo 20 godina aktivnoga djelovanja crkvenoga zbora, a kao zbor aktivni smo i pjevamo na okolnim župama za proštenja. Iako nas ima malo, svi zajedno sve radimo, poput kićenja crkve i pripreme za euharistiju. Dosta ljudi pridonosi za crkvu«, kaže Majetić te otkriva da mještani svoje mjesto zovu Plesce. Dobar je poznavatelj povijesti župe pa ističe da su mještani u Plešcima prvu kapelicu izgradili još 1648. godine, kada su pripadali župi Gerovo, a korak prema samostalnoj župi osnovanoj 1807. godine u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji dogodio se trideset godina ranije – kada je kapela uzdignuta na kapelaniju i dodijeljen joj je prvi upravitelj Anton Paulin.
Po duhovni mir i snagu svaki dan u crkvu u Plešcima dolazi Jelena Gec (68), supruga lokalnoga poduzetnika koja u obiteljskoj tvrtki vrši službu prokuristice. »U kući nas je devet, još 16 radnika, treba sve to izdržati«, kaže u šali Jelena Gec, koja svakoga dana u 8 sati zajedno s pet moliteljica dolazi u crkvu na pobožnost krunice koju same vode. »Da mi je netko prije rekao da ću svaki dan dolaziti u crkvu i predvoditi molitvu krunice, odmahnula bih rukom, a sada sam već 20 godina ovdje redovita – i po ljeti, ali i zimi na -15 stupnjeva, kada donesemo peć i molimo se u sakristiji. Uz to održavamo crkvu, ali ljepše od same građevine i crkve jest to što se ovdje okupljamo i svatko daje nešto svoje. Iako smo različiti, ovdje smo ujedinjeni. Ustrajemo«, kaže Jelena Gec, koja je ranije češće odlazila i na duhovne obnove i bračne susrete.
Uspješnu poduzetničku priču ispričao je Emil Gec, koji je prije 49 godina u Plešcima pokrenuo proizvodnju plastične ambalaže, a posao je prepustio mlađim snagama – kćeri i zetu, unucima. Rodom iz Postojne, stigao je u Gorski kotar upoznavši suprugu. »Bio sam dobro prihvaćen ovdje, ali malo tko zna da nisam odavde budući da se ovdje govori specifično, ‘po domaći’ s nekim iskrivljenim slovenskim riječima. Kada sam stigao u Plešce, da bi se vidio asfalt, trebalo je ići 40 km do Delnica. Imao sam tada tek petinu prethodne plaće i nije bilo drugoga nego zasukati rukave i pokrenuti posao«, priča Gec, koji je bio jedan od onih koji su ugradili sebe u obnovu crkve.
To što je svaki vikend tijekom trogodišnjega studiranja ekonomije i poduzetništva u Zagrebu Roko Andlar (26) dolazio kući u Plešce kod njegovih je kolega pobuđivalo mnoga pitanja, a kada ih je doveo onamo, otkrili su mir i lijepu prirodu. Kao unuk Emila Geca naslijedio je posao i kaže da njegovi vršnjaci iz Plešca najčešće odlaze u Rijeku ili Ljubljanu na studij, a rijetki se vraćaju. »Nemamo neko posebno okupljalište, družimo se, organiziramo jednom godišnje nogometni susret starih i mladih Plešćana i onih koji su se ovdje priženili, dođu nam bajkeri«, svjedoči Andlar, koji je opću gimnaziju pohađao u Čabru. U čabarskoj je područnoj školi u Plešcima organizirana nastava za prva četiri razreda.
Čak osam prvašića upisalo se ove školske godine u Plešcima, napominje Barbara Ožbolt (40), učiteljica koja predaje tjelesnu i zdravstvenu kulturu u školama u Čabru i Gerovu, a članica je pastoralnoga vijeća u Plešcima. »Iako je sve manje i manje djece, ove godine ima posebno puno prvašića. Imamo u mjestu i vrtić. Nedjeljom sam uvijek u župi, drago mi je da imamo sređenu crkvu, to mnogo znači za našu sredinu i kraj, a uz nedjeljno euharistijsko druženje odemo nakon mise i na kavu.«
Rođen u Smrekarima, a sada nastanjen u Zamostu, još je jedan privatni poduzetnik Branko Kovač (65), koji se bavi kompozitnim materijalima pa je izradio oltar za župnu crkvu i druge kapelice. Pripovijeda o kapelici Marijina pohođenja u rodnom mjestu izgrađenoj 1877. godine, a u istom mjestu još je kapelica sv. Ivana i sv. Roka. »Ljudi su na ovim područjima uvijek dolazili u crkvu, nije bilo nekih problema u komunizmu. Samo je bilo puno više naroda. Sada nas je sve manje, ali smo složni i pokušavamo nešto napraviti za crkvu«, napominje Kovač, čije je mjesto Zamost poznato po očuvanim mlinskim pogonima, pilanama na vodu i kovačnicama.
