Iako se smjestilo na samom kraju Hrvatske, u sjevernom dijelu Gorskoga kotara, i unatoč tomu što su privatizacija i iseljavanje nekada prosperitetan grad pretvorili u tužnu priču, središte čabarskoga kraja i danas djeluje poput mjesta iz bajke. Tajna je u očuvanoj prirodi jer Čabru tepaju da je grad s najvećim zelenim parkom na svijetu, a možda i zbog slabe prometne povezanosti jer se nalazi u »slijepom crijevu« Hrvatske. Pečat mjestu daju i tvrdi goranski geni koji su se adaptirali na teške uvjete života. Čabar je utemeljio hrvatski ban Petar Zrinski pa i danas središtem mjesta dominira njegov kaštel, a usto je nemoguće ne primijetiti i baroknu župnu crkvu sv. Antuna Padovanskoga koja se uzdiže iznad središnjega trga i do koje vodi strmih 59 stuba.
Danas župi Čabar pripada 600-700 župljana u 230 kuća. Nakon što su u povijesti župnici često bili domaći svećenici, mladi župnik, 27-godišnji Marko Gregić, imenovan prošloga ljeta, rodom je iz Slavonije, iz Tomašanaca. Stigao je u Gorski kotar nakon što je zaređen 2017. godine. Nekoliko je mjeseci bio vikar u Rijeci na Kozali, jer je jednu godinu bio kapelan u župama Tršće, Prezid, Čabar i Plešce. Odgovara mu rad u manjoj sredini. »Poznato mi je ovo područje još od 2011., kada smo kao bogoslovi Riječke nadbiskupije ovdje imali koloniju koja mi je ostala u najboljem sjećanju. Za razliku od velikih gradskih župa, ovdje se ima osjećaj povezanosti s ljudima, da sam njihov župnik. Svi zajedno živimo – i oni koji vjeruju i koji ne vjeruju, koji dolaze na misu, svi se poznajemo i borimo se za dobrobit mjesta. Iako vlada stereotip da je u Gorskom kotaru mrtvilo, to ne osjetim – dani, tjedni i mjeseci prolaze mi jako brzo. Nema tu mrtvila, sve ovisi o ljudima, kako se surađuje i radi.«
Iako nedjeljom oko župne mise koja se slavi u 11 sati ne izgleda baš »živo«, mještani uvjeravaju da je kroz tjedan prometno ispred župne kuće koja se nalazi na središnjem trgu – jer se tamo okreću autobusi, a u Čabar dolaze mnogi školarci iz okolnih mjesta budući da je u njemu smještena srednja škola s dva smjera – opća gimnazija i obrtničko zanimanje.
Uz glavni patron sv. Antuna Padovanskoga, za koji se u Čabru pripremaju pobožnošću 13 utoraka, postoje i druga dva suzaštitnika župe: sv. Ivan Krstitelj i Uznesenje Blažene Djevice Marije. Pogled u spomenicu župe otkriva da je 1663. osnovana kapelanija u Čabru, a zanimljiv je zapis ostao iz 1946. godine kada je nakon devet godina izostajanja prvi put priređena podjela sakramenta krizme te je sudjelovalo 750 djece iz triju župa – Čabar, Tršće i Prezid.
Do prije nekoliko godina u Čabru su djelovale kćeri Marije Pomoćnice koje su u župnoj kući imale pastoralni centar te su dovodile skupine djece i mladih na duhovno-rekreativne susrete. Tajnica župnoga pastoralnoga vijeća Vazmenka Rajšel (72), po struci tajnica koja je bila zaposlena i kao tajnica srednje škole, rado se prisjeća tih dana, kao i onih kada je u Čabru bio učenički dom: »Sada konačno nakon toliko godina župnik živi u našem mjestu. Vidi se to i osjeti, imamo mladoga, marljivoga i vrijednoga župnika koji mnogo toga želi napraviti. Časne su sestre, nažalost, otišle, a njihovim dolaskom duhovni život župe bio je živnuo, one su bile posebno angažirane oko mladih i mladi su ih oduševljeno prihvatili, tu su dolazili i provodili vrijeme u molitvi, druženju i nauku.« Rodom iz Požarnice, župljanka Rajšel kaže da se u Čabru uvijek održavao vjerski život, a sjeća se i posljednjega domaćega župnika Josipa Malnara, za kojega kaže da je bio čovjek i svećenik visokih moralnih principa i čvrste vjere te je do svoje smrti radosno služio i nesebično se darivao vjerničkoj zajednici.
A da je duhovni život Čabranaca u povijesti bio bogat svjedoče i dvije crkvice: Srca Isusova u Tropetima i Majke Božje Lurdske u Potoku te nedavno uređene i blagoslovljene kapelice sv. Ivana Nepomuka i Srca Marijina. Angažirana na mnogim područjima u župi jest i Olga Tonchia (73) koja pjeva u župnom zboru, aktivna je čitačica, a zadužena je i za održavanje crkve. »Imamo tri skupine koje svaki tjedan čiste, svaka se skupina trudi da crkva bude lijepa i ukrašena. Dok su ovdje bile časne sestre, one su to radile, ali kada su otišle, trebalo se organizirati da nam ne bude zapušteno.« Svjedoči da joj vjera daje veliku snagu u životu, a mirovinu je zaradila u socijalnom osiguranju.
Čabarski kraj nekada je vapio za radnom snagom pa se stariji sjećaju da su autobusi odlazili po radnike u Bosnu i Hercegovinu i smjestili ih u Prezid, a bili su zaposleni u proizvodnji. Danas je, osim nekoliko privatnih malih pilana, sve zamrlo, industrija proizvodnje namještaja i drugo. Došljakinja koju su domaćini dobro primili je Mara Brovet (56) iz Đakova, koja se udala u Čabar, a stigla je u Gorski kotar 1987. u potrazi za poslom. Bila je zaposlena u ribljem restoranu, skijalištu, a sada kao domaćica u jednoj lovačkoj kući Hrvatskih šuma. »Pjevam u zboru, imamo probe, pretežno smo stariji, uspješno je kada nas bude 10. Svake subote imamo misu u Potoku u lijepo oslikanoj crkvici Majke Božje Lurdske izgrađenoj 1914. U župnoj crkvi slave se mise još utorkom, četvrtkom i nedjeljom.« Napominje da u Čabru imaju lovačku sekciju, više obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava, limenu puhačku sekciju, mažoretkinje…
Ekonomskoga vijećnika Nikicu Rendulića (47), rodom iz Slunja, posao je doveo u Čabar, a nastanio se u Kukcima. U posljednje vrijeme bili su posvećeni obnovi dviju kapelica. Obnavljali su ih sami župljani, a pred njima je i obnova župne crkve, za što od godine do godine dobiju sredstva ministarstva jer je riječ o kulturnom spomeniku, crkvi izgrađenoj 1730. godine. Njegovo dvoje djece redoviti su ministranti. Za mlađi uzrast, osim kateheze za prvopričesnike, koju vodi Ivana Šeremet, prošle su pastoralne godine bile organizirane likovne radionice, a ove će se godine pripremati za žive jaslice – dva puta tjedno dolazit će učiti tekst i izrađivati materijale kako bi što ljepše uprizorili scenu Kristova rođenja.
»Župa i misa mnogo mi znače, novi mladi župnik je proaktivan i neumoran, svi sudjelujemo u aktivnostima«, svjedoči Ante Skočibušić (64), umirovljeni ugostiteljski radnik, koji kaže da je turizam u tom dijelu Gorskoga kotara zamro, ali u čabarsku župu ipak dolaze »stranci«, vjernici sa slovenske strane. Tako su po dolasku novoga župnika uvedena druženja zborova za župne blagdane u čabarskom kraju. Nakon posjeta groblju, gdje se moli za pokojne, bude susret zborova i gostiju iz Slovenije na kojem svatko izvede nekoliko pjesama, a potom slavlje mise i druženje. »Nekada smo imali riblji restoran. Samo prekrasna priroda ne privlači dovoljno turista. Izolirani smo, malo se ljudi ciljano odluči doći do nas jer smo od Delnica udaljeni sat vremena vožnje. Imamo lijep dvorac Zrinskih s bogatom zbirkom«, kaže Skočibušić.
Čabranska nevjesta Ana Ožbolt (48) kaže da je u župi mnogo samaca. »Jako je puno samaca, a bivši župnik Mate Berišić pokrenuo je karitativnu kuhinju, mislio je na stare i nemoćne kojima nema tko vatru naložiti. Čabar je predivno mjesto s lijepom prirodom – raj na zemlji, ali nema ljudi ni posla. Kada sam prije 33 godine stigla ovamo, u Čabru su se mogle kupiti cipele, bio je frizerski salon, mesnica, svaka druga kuća bila je gostionica, hotel je bio dupkom pun, a sada svega toga nema.«
No ipak želje i inicijative među župljanima ne manjka. Prije pet godina pokrenut je planinarski križni put: polazna je točka kapelica Marije od Sedam Žalosti na Žalosnom vrhu, a završna postaja čabarska župna crkva te se pješači 29 kilometara po zahtjevnoj stazi, a vjernici se između postaja križnoga puta izmjenjuju u nošenju križa. Čabranci vole i hodočastiti pa odlaze na Malu Gospu na Svetu goru, u korizmi u riječku katedralu, u Mariju Bistricu…
