Zadirkivanje, zastrašivanje, ogovaranje, isključivanje iz društva – sve su to već dugo poznate metode vršnjačkoga nasilja koje su posljednjih godina dobile i svoju internetsku »inačicu«. Nije ni čudno budući da djeca mnogo vremena provode na društvenim mrežama, internetu i računalima pa se prostor nasilja premjestio iz realnoga u virtualni svijet. I hrvatske škole prate europske trendove, spominju stručnjaci, pa je u Hrvatskoj broj djece žrtava i počinitelja svih oblika nasilja – pa tako i elektroničkoga – podjednak onima u europskim zemljama.
»Možemo li na temelju prediktora tradicionalnoga vršnjačkog nasilja predviđati elektroničko vršnjačko nasilje?« – naslov je znanstvenoga rada objavljenoga u časopisu »Društvena istraživanja« u kojemu stoji da je oko 7 % djece doživjelo elektroničko nasilje, a tih je počinitelja tek oko 1 %. Za komentar tih brojka, ali i približavanje fenomena koji postaje sve rašireniji i u našem društvu – ne samo među djecom i mladima, nego i među odraslom populacijom – zamolili smo znanstvenicu koja je sudjelovala u tom istraživanju dr. Tenu Velki s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Često se spominje da je elektroničko nasilje gore i bolnije od tradicionalnoga vršnjačkoga nasilja, a potvrda te teze može se iščitati i u tome što se počinitelj nasilja – već je dobro poznato – najčešće skriva iza anonimnosti: nadimka ili lažnoga identiteta koji je kreirao na internetu. »Anonimnost počiniteljima nasilja daje lažan osjećaj sigurnosti i moći, odnosno smatraju da za nasilno ponašanje mogu proći nekažnjeno, a u tradicionalnom nasilju, posebice kada tjelesno ozlijede vršnjaka, slijedi jasna kazna propisana i zakonom i školskim pravilima«, kaže dr. Velki i pojašnjava da je ono po čemu je elektroničko nasilje bolnije od tradicionalnoga – snaga pisane riječi.
»Nešto što je jednom objavljeno na internetu tamo ostaje zauvijek, i dijete žrtva može ponovno proživljavati traumu svaki put kada otvori stranicu ili elektroničku poruku u kojoj ga se vrijeđalo i zadirkivalo. Dodatan problem je i neželjena publika. Dok su u tradicionalnom nasilju publika najčešće vršnjaci, prijatelji iz razreda, u elektroničkom nasilju ona je mnogo šira. Čak i ako dijete promijeni razred ili školu, i dalje ga prati elektroničko nasilje. Najbolji primjer su društvene mreže poput Facebooka, gdje se velikom brzinom širi nasilje i grupe koje potiču mržnju. U tradicionalnom nasilju dijete ima priliku fizički se odmaknuti od situacije nasilja, a nažalost u elektroničkom nema kamo pobjeći«, kazala je dr. Velki.
Problem anonimnosti u elektroničkom nasilju utječe i na pokazatelj raširenosti nasilja, jer kako spominje ta sveučilišna profesorica, elektroničko je nasilje u Hrvatskoj do sada manje zabilježeno u odnosu na tradicionalno vršnjačko nasilje, iako posljednjih godina raste, što je odraz razvoja i dostupnosti modernih tehnologija. Oko 5 posto djece više puta tjedno vrši nasilje nad vršnjacima, a oko 10 posto djece učestalo doživljava elektroničko nasilje.
Dr. Velki u istraživanju je pokušala osvijetliti profil počinitelja elektroničkoga vršnjačkoga nasilja, ali i samih žrtava, pa je odgovorila i na pitanje razlikuju li se počinitelji i žrtve nasilja po spolu, školskom uspjehu ili nekim drugim karakteristikama. »Počinitelji nasilja najčešće su djeca starije dobi u odnosu na djecu nad kojom vrše nasilje, češće su dječaci, imaju sniženu empatiju, odnosno iako razumiju što je dobro, a što loše, imaju poteškoća sa suosjećanjem, dolaze iz problematičnih obitelji, češće imaju lošiji školski uspjeh, imaju vršnjačku podršku i nasilne prijatelje te češće procjenjuju da škola koju pohađaju ima negativnu školsku klimu, odnosno osjećaju da ne pripadaju toj školi, da nisu fer prema njima te im je škola općenito manje važna«, opisuje identitet počinitelja nasilja dr. Velki te ističe i da manji dio nasilnih vođa ima dobar školski uspjeh te je visoko inteligentan i to koristi u svrhu manipulacije i iskorištavanja drugih. Počinitelji nasilja – kako je to vidljivo i iz podataka – »teroriziraju« svu djecu koja su na neki način slabija od njih, primjerice fizički, intelektualno i dobno.
Od žrtve do nasilnika – pojava je koja se primjećuje u vršnjačkom nasilju, na što upozorava profesorica s osječkoga Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti: »Jedan od najboljih prediktora elektroničkoga vršnjačkoga nasilja prethodna je viktimizacija, odnosno djeca koja su prethodno bila žrtve tradicionalnoga vršnjačkoga nasilja češće od ostalih postaju počinitelji elektroničkoga nasilja. Tako se pokušavaju riješiti osjećaja bespomoćnosti i frustracije koje doživljavaju u realnom svijetu zbog nasilja koje se vrši nad njima. Virtualni svijet, koji uključuje elektroničko nasilje, za njih je neka vrsta ‘ispušnoga ventila’, gdje se oslobađaju nakupljenih negativnih emocija.«
Iako se može steći dojam da su počinitelji nasilja socijalno izolirana djeca, točno je upravo suprotno, jer takvim ponašanjem, kaže sugovornica, djeca stječu ugled i status u vršnjačkoj grupi, često su popularni među prijateljima, a nasilna djeca češće se druže s agresivnim vršnjacima od kojih primaju podršku za svoje nasilno ponašanje.
Kako stati na kraj tomu »začaranomu« krugu? Dr. Velki odgovara: »Mjere prevencije često nisu sustavno provedene. Provode se određeno vrijeme dok neki prevencijski program službeno ne završi, no nakon toga nema nastavka rada na preventivnim aktivnostima. Također se provode samo na nekim razinama, najčešće s djecom, a ostalo se zanemaruje. Da bi prevencija bila uspješna, ona se kontinuirano i sustavno mora provoditi na svim razinama, od djece, roditelja, nastavnika, nenastavnoga školskoga osoblja pa šire preko susjedstva i zajednice u kojoj dijete odrasta do državne politike koja ima utjecaja na obiteljski, zdravstveni, školski i druge sustave, ali i na medije koji nekritički šalju razne negativne poruke djeci.« Smatra da bi reakcija policije trebala biti odlučnija. Iako je reagirala na neke sadržaje, riječ je o pozitivnim iznimkama, a ne pravilima. Još uvijek elektronička vrsta nasilja nije dovoljno dobro regulirana zakonom niti se dovoljno efikasno kažnjava i sprječava – smatra sugovornica.
Ponajboljim zaštitnim faktorima da dijete ne preraste u počinitelja nasilja pokazale su se obitelji u kojima se njeguje dobra komunikacija i odnos s djetetom, gdje roditelji vrše nadzor nad djetetovim aktivnostima, ali toplim i stabilnim odnosima. Suprotan obiteljski ambijent može, nažalost, biti »poticaj« za vršnjačko nasilje, a o tome dr. Velki kaže: »Obitelji u kojima prevladava negativna, neprijateljska klima, u kojima dijete promatra nasilje među roditeljima ili je i samo žrtva obiteljskoga nasilja, pridonijet će tomu da će dijete biti kasnije u školi uključeno u probleme vršnjačkoga nasilja.«
»Nasilno ponašanje koje su naučili kod kuće promatrajući obiteljske sukobe dio djece će prenijeti u situaciju s vršnjacima jer će za njih na neki način biti normalno nasiljem rješavati problem. Djeca koja su u obiteljima bila žrtve nasilja naučila su biti pasivna i podložna u odnosima te će zbog toga biti lake mete nasilnicima. Najrizičnije su obitelji u postupku rastave, u kojima dolazi do prestrogoga kažnjavanja djece uz uporabu i fizičke sile, gdje dolazi do zlostavljanja i zanemarivanja djece, te roditelji koji su neprijateljski nastrojeni i hladni«, zaključuje sugovornica dr. Velki.
