Zanima me kakvo gledište ima Crkva u vezi s relikvijama i njihovim čašćenjem, kao i čašćenjem neraspadnutih tijela nekih svetaca i jesu li ona pri ekshumaciji bila secirana. Što o tome kažu liječnici, a što Crkva i znanstvenici?
Čitatelj Martin
O odnosu Katoličke Crkve prema relikvijama i prema neraspadnutim tijelima svetaca pisali smo već više puta, a u članku »Promicati štovanje, doskočiti zloporabama« iz siječnja 2018. pojašnjene su upravo teme koje Vas zanimaju. Naime, 8. prosinca 2017. donesena je instrukcija »Relikvije u Crkvi: autentičnost i očuvanje« Kongregacije za proglašenje svetih i blaženih, koja u biti pojašnjava dva kanona iz Zakonika kanonskoga prava (kann. 1187. i 1190.), uz niz novosti. Tako naš novinar Darko Grden ističe da »za razliku od ‘staroga’ dokumenta iz 2007. godine, nova instrukcija – premda je riječ o uredbenom dokumentu pisanom pravnim jezikom i namijenjenom poglavito biskupima – ima uvod, koji započinje rečenicom koja sažima ‘teologiju’ štovanja relikvija: Relikvije su u Crkvi oduvijek imale posebno čašćenje i pozornost jer je tijelo blaženika i svetaca, koje je određeno za uskrsnuće, na zemlji bilo živi hram Duha Svetoga i oruđe njihove svetosti, koju Apostolska Stolica priznaje beatifikacijom i kanonizacijom«, a ako je u tom postupku potreban i neki zahvat (poput seciranja), on se i provede.
No puno je važnije razmišljati o teološkim elementima vjerničkoga odnosa prema relikvijama i tijelima svetaca. Zato i nova instrukcija, za razliku od one iz 2007., određuje razliku između »velikih relikvija« i »nevelikih relikvija«, ili »relikvije prve klase / prvoga stupnja« i »relikvije druge klase / drugoga stupnja«. »Tradicionalno se ‘velikim relikvijama’ smatra tijelo blaženika i svetaca ili značajni dijelovi samih tijela, ili čitava količina pepela proizišloga iz njihova kremiranja«, piše u instrukciji, koja ističe da se takvim relikvijama duguje »posebna skrb i budnost kako bi se zajamčilo njihovo očuvanje i čašćenje te kako bi se izbjegle zloporabe« te ih stoga valja »čuvati u posebnim zapečaćenim urnama, smještenima na mjesta koja im jamče sigurnost, poštuju njihovo sakralno značenje te olakšavaju čašćenje«.
»Nevelike relikvije« ili relikvije drugoga stupnja zapravo su »mali dijelovi tijela blaženika i svetaca ili također predmeti koji su bili u izravnom doticaju s tim osobama«, a instrukcija o njima podučava da ih se »ipak čuva i štuje u pobožnom duhu, izbjegavajući svaki oblik praznovjerja ili trgovanja«, čega je bilo u prošlosti, a na žalost ima ga i danas, pri čemu treba reći da je uobičajeno riječ o krijumčarima i prevarantima jer se bilo koju relikviju ne smije ni na koji način oskvrnuti ili zlouporabiti. Slično se treba postupati i primijeniti i na »posmrtne ostatke (‘exulviae’) slugu Božjih i ‘časnih’ čiji su postupci beatifikacije još u tijeku« pa instrukcija određuje: »Dok nisu uzdignuti na čast oltara beatifikacijom, njihovi posmrtni ostatci ne mogu uživati nikakvo javno štovanje ni povlastice koje su pridržane samo tijelu onoga tko je beatificiran ili kanoniziran.«
U članku se nadalje ističe da se pojam »relikvije« rabi isključivo u odnosu na svetce i blaženike, a za kandidate za oltar rabi se izraz »posmrtni ostatci«. Instrukcija također donosi odredbu da se u slučaju premještanja posmrtnih ostataka (časnih) slugu Božjih (dakle, onih koji su u postupku proglašenja blaženim) to učini »bez ikakve svečanosti« i »izbjegavajući svaki znak štovanja koje se ne duguje«, a u bilješci uz dokument pojašnjava se da su »zabranjeni na primjer: pokapanje ispod oltara; slike sluge Božjega ili časnoga sa zrakama ili aureolom; njihovo izlaganje na oltarima; ostavljanje zavjetnih darova (‘ex voto’) kod groba ili kod slike sluge Božjega ili časnoga.«
Isto tako, u instrukciji je osobita pozornost posvećena »utvrđivanju autentičnosti relikvija i postupku njihova očuvanja, u koje su, uz crkvene osobe koje jamče kanonsku valjanost postupka (prisutnost biskupa ili njegova delegata, promicatelja pravde i zapisničara), izrijekom u nekoliko članaka uključene stručne osobe – patolog, sudski vještak ili drugi specijalizirani liječnik«, što jasno govori o tome da su u sve te postupke uključeni i liječnici i znanstvenici u širem smislu jer svatko sa svoga znanstvenoga područja može i pozvan je dati relevantan doprinos.
Osim tako jasnoga isticanja sigurnosti sa stajališta crkvenoga zakona i zakonika, kad je riječ o premještanju relikvija ili posmrtnih ostataka, ili njihovu »hodočašću« (sjetite se takve prigode i u Hrvatskoj s tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića), u oči upadaju mjere kojima je cilj spriječiti otuđenje, zamjenu ili bilo kakav postupak zloporabe na relikvijama. Vjerojatno je to povezano i s opasnošću od komercijalizacije relikvija, koju jasno zabranjuje već i temeljno crkveno pravo, i to u kanonu 1190., čl. 1.: »Svete se moći ne smiju prodavati.« Isto to ističe i instrukcija koja kaže da su »apsolutno zabranjeni trgovanje (tj. razmjena relikvije u naravi ili za novac) i prodaja relikvija (tj. odustajanje od vlasništva nad relikvijom uz odgovarajuću cijenu), kao i njihovo izlaganje na profanim ili neovlaštenim mjestima«.
Na kraju se u citiranom članku našega tjednika podsjeća da je novost instrukcije i odjeljak u kojem se govori o »hodočašću« relikvija, koji je očito nadahnut velikim »hodočašćima« tijela sv. Leopolda Mandića i sv. Pija iz Pietralcine tijekom Izvanredne svete godine milosrđa. Postupak se vodi načelima koja su prisutna u cijelom dokumentu: »Suglasnost svih uključenih strana, odredbe kojima je cilj zajamčiti da će ‘hodočašće’ proteći u istinskom vjerničkom duhu, da ne će biti zloporaba vezanih uz samu relikviju (utvrđivanje stanja prije napuštanja trajnoga obitavališta i po povratku)«, iz čega je jasno da Crkva doista vodi računa o ispravnu i pobožnu postupanju prema relikvijama svojih svetaca, o čemu možete više doznati i na službenim internetskim stranicama župe sv. Blaža u Vodnjanu gdje se čuvaju i časte »sveta tijela«.
