Više od 1100 sudionika iz 31 zemlje okupilo se u marini »Kaštela«, koja je i ove godine bila domaćin najvećega socijalno-jedriličarskoga projekta u svijetu. A kroz posebne programe »Flota mira« i »Mirno more« slavi dva i pol desetljeća postojanja. Kako piše Jakov Žarko, ono što je počelo kao socijalna i humanitarna vizija s malim projektima još 1994. godine nastavilo se 2019. godine uplovljavanjem mladih na 115 brodica, koji su iz svojih matičnih luka diljem Jadrana doplovili i na završnu svečanost u Kaštela, gdje ih je dočekao domaćin kapetan Joško Berket s brojnim suradnicima. Mir, tolerancija i međunarodno razumijevanje sve ove godine bili su misao vodilja održavanja toga velikoga projekta kroz koji je u ovih 25 godina postojanja prošlo 11 000 socijalno zapostavljene djece i mladih te osoba s poteškoćama, a svi oni doživjeli su pustolovinu flote mira te su time digli svoj glas protiv netrpeljivosti, odnosno za mir. Kroz brojne radionice koje su im organizirali domaćini u Kaštelima, kao i razne športske aktivnosti, djecu se uči toleranciji, zajedništvu te širenju mira i ljubavi. »Flota mira« koja je u godini osnivanja 1994. počela sa 17 mladih sudionica i sudionika na tri broda iza sebe ima impresivan rast. Danas više od tisuću sudionika i sudionica iz brojnih zemalja na više stotina brodova jedri za mir i toleranciju.
Slično tomu u Puli je otvoren prvi »šumski« vrtić u Hrvatskoj »Šumska djeca« u kojem je cilj da se djeca igraju baš kao nekad, kad su svi boravili na svježem zraku. U šumi Tivoli na Velom vrhu u Puli u šumskom ambijentu djeca se igraju i uče u šumi, a i spavaju pod vedrim nebom. Suradnja udruge HEARTFACE i obrta za obiteljsko čuvanje djece »Šumska djeca« rezultirali su tim projektom, a na ideju je došla Francesca Miličević iz udruge HEARTFACE, diplomirana psihologinja i certificirana dadilja, koja i sama ima trogodišnjega sina. To je zapravo puno više od »šumskoga« vrtića po uzoru na skandinavske zemlje, a sjedinjuje razne pedagoške sustave, arhitekturu, kulturu, ekologiju, duhovnost…
»Ideja se dugo kuhala, oduvijek sam voljela prirodu, kao mala igrala sam se u toj šumici pa mi je prostor jako drag. I sama sam majka i tražila sam gdje će mi dijete ići u vrtić, pa sam odlučila stvoriti mjesto gdje će se djeca igrati bez ograničenja«, rekla je i dodala da su se djeca odmah adaptirala jer se osjećaju kao da su došli u proširenu obitelj gdje se svi igraju. Svrha je vrtića da djeca ostaju na zraku po svim vremenskim uvjetima, a u slučaju jako lošega vremena skrivaju se u šumsku kućicu od pedeset kvadrata. Također djeca uče sve kroz igru u prirodi. Tako će imati priliku kuhati, raditi s alatom i izraditi kućicu za ptice, skupljati drva za ogrjev, vrtlariti i brati šumske plodove, a rade i druge zabavne stvari. »Nemamo plastičnih igračaka, djeca se igraju samo prirodnim materijalima, a igračke ćemo izraditi sami. U dvorištu se nalazi vrt, a u šumi će se sagraditi kamp s dvije drvene kućice i šumskim penjalicama.« Mnogi su roditelji iznenađeni kad čuju za taj koncept, ali vrlo brzo prepuste djecu u ruke teta odgojiteljica. Cilj je da se djeca igraju baš kao nekad kada su svi boravili na svježem zraku, ali i da djeca budu djeca. Da se zaprljaju, koji put padnu i da nauče živjeti s prirodom. »Roditeljima se sviđa ideja djece u prirodi, ali ih je strah zbog mogućih ozljeda. Ipak, straha ne bi trebalo biti, a radit ćemo na posebnim edukacijama. Roditelji su aktivni sudionici i sudjeluju u odlukama, a također će sudjelovati u određenim aktivnostima s djecom kako bi ih se od malih nogu naučilo da budu aktivni članovi zajednice«, rekla je Francesca Miličević. Da bi sve informacije bile lako dostupne, taj vrtić ima svoj Facebook, ali i Instagram-stranicu.
Posao profesorice likovne kulture Tanje Parlov pomalo je nesvakidašnji – ona predaje likovni odgoj i obrazovanje slijepoj i slabovidnoj djeci u Centru za odgoj i obrazovanje »Vinko Bek« u Zagrebu i Osijeku. Osmislila je jedinstvenu metodu kojom se djeca koja imaju potpuno ili djelomično oštećenje vida mogu kreativno izraziti. Cijela priča njihova likovnoga stvaranja zapravo počinje od jedne obične kutije. »Slijepoj djeci prvo je potrebno iskustvo prostora, oblika, površina i osvještavanje njihovih tijela u odnosu na prostor. Zato kada prvi put dođu na radionice, prvo sjednu ili stanu u jednu kutiju koja ne smije biti ni prevelika ni premalena za njih, moraju u nju stati, osvijestiti njezine rubove, pod, strop. Ako dijete ne može vidjeti rubove prostora ili ih napipati, neće ga poimati. A i sobe su ništa drugo nego velike kutije. Slijepa djeca nemaju strah od mraka, a to je neko utočište, osjećaju se sigurno«, kaže Tanja Parlov. Na njezinim radionicama potom slijedi upoznavanje trodimenzionalnih oblika, zatim svojstava njihovih oplošja: površine, teksture i boje. Nakon trodimenzionalnoga oblikovanja, odnosno izrade skulpturica, prelazi se na dvodimenzionalnu plohu i tek na kraju crtu, jednodimenzionalnu točku. »Važno je da djeca k nama dođu u što moguće ranijoj dobi. Trebaju više modelirati, osvještavati prostor oko sebe. Slijepa djeca s kojom radim u tome su ponekad čak bolja od djece koja vide, jer je jednostavno stvar u načinu rada, u iskustvu. Najteži element je crtanje i njega posljednjeg svladamo. Osmislila sam jedan didaktički materijal uz pomoć kojeg djeca u tome lakše uspijevaju«, objašnjava. Magnetnu ploču uvrstila je u nastavu čim je primijetila da su se na tržištu pojavile magnetne folije, koje se mogu rezati u obliku koji je potreban. Trebalo je samo izraditi magnetnu ploču, koja će ih čvrsto držati. Nakon nekoliko pokušaja uspjela je dobiti dobitnu kombinaciju. Riječ je o jednostavno bijeloj magnetskoj ploči na koju djeca mogu »lijepiti« razne magnete u obliku točke, crte, krivulje i stvarati slike. »Najviše volim raditi takve taktilne crteže od kaše, jer zapravo pomiješamo novinski papir, drvofiks i vodu i onda nastanu kaše koje lijepimo po kartonu i kasnije oslikavamo. Kod takvih slika je dobro to kad pogriješimo, lako mogu dio ukloniti i ispraviti«, objašnjava Kristina Krsnik, za koju njezina mentorica Tanja Parlov kaže da ima fenomenalnu taktilnu maštu. Kristina ja slijepa od rođenja, razlikuje samo svjetlo i mrak, ne vidi nikakve sjena i boje. Unatoč tomu, ona je pravi likovni umjetnik. »Od početka srednje škole radim s Tanjom, a sada sam studentica kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu. Došla sam na likovnu grupu iz čiste znatiželje, a toliko mi se svidjela atmosfera koja vlada tamo da sam ostalo dugi niz godina. Tamo se ništa ne radi jer se mora, nego jer se želi«, kaže ta djevojka. U Karlovačkoj galeriji »Vjekoslav Karas« otvorena je izložba »Gledam dodirom«, a njezini su autori djeca i mladi, od 5 do 25 godina, koji imaju potpuno ili djelomično oštećenje vida, a radili su pod mentorstvom Tanje Parlov.
